Poneke knjige nalik su na gusjenice. Ne upadaju u oči, nisu pretjerano privlačne vanjštine i ne traže pažnju. A onda se poput kukuljice otvore i naočigled stanu preobražavati. Jedna od takvih ime leptira nosi u samom nazivu – Morpho amathonte Nade Topić. Knjiga je to koja je, čini mi se, nezasluženo prošla pomalo ispod radara, a tek ju je nedavno žiri Frica uvrstio u širi izbor nagrade. Nada se dosad isticala svojim pjesničkim zbirkama, iskorak u prozu napravila je zbirkom priča Male stvari, a Morpho amathonte ne odudara od njenog dosadašnjeg prepoznatljivog poetskog izraza, koji ovaj put pažljivo i vješto uklapa u nešto širu romanesknu slagalicu. Naziv iz naslova označava vrstu leptira upečatljive plave boje koji kao motiv i simbol leprša ovom nevelikom knjigom, koja pak čitatelju svojom dojmljivom pričom i profinjenim jezikom nenametljivo sipa toplinu.
Radnja romana smještena je u današnji Pariz, a sačinjava ga šest cjelina, od kojih je svaka ispripovijedana glasom drugog lika – Yordane, Simona, Irene, Sene i Jeana, čijom perspektivom roman počinje i završava. Priču ponajviše pokreće lik Yordane, postarije vlasnice jednog pariškog lokala i žene neobične sposobnosti namještanja slomljenih i iščašenih kostiju. O Yordani čitatelj saznaje ponajviše, upoznaje njenu prošlost, obitelj, put do dara iscjeljivanja. Njoj gravitiraju ostali likovi, a ona nenametljivo ali snažno pomaže raspetljati njihove sudbine. Značajan lik je i Irena koja je u Pariz stigla s jednog hrvatskog otoka u potrazi za odbjeglom sestrom. Ona je njena glavna motivacija – sestra koju traži dio je nje i kad je nema, i upravo taj odnos, uz Yordanin lik, čini okosnicu romana te je inicijator kulminacije i obrata priče.
Posebnost krije i Yordanin lokal u koji ona prima potrebite osobe s margina društva o kojima brine fizički i psihički, u čemu joj pomažu sin Jean i susjed Simon. Lokal znakovitog naziva Amitié (prijateljstvo) svijet je u malom – svaki od likova ondje je stigao iz druge zemlje, kulture, jezika, obilježen vlastitim nevoljama, slomljenim kostima i srcima. Knjigu bi se stoga možda moglo nazvati i romanom o Prijateljstvu: koliko o fizičkom lokalu, toliko i o toplom odnosu koji Yordana s ostalim likovima gradi. On je iscjeljujuć na više razina i uvjerljivo svjedoči ljudskoj potrebi za razumijevanjem i duhovnim povezivanjem. Čak je i taktilni trenutak namještanja kosti izostankom medicinskih objašnjenja zacjeljenja obavijen određenom tajanstvenošću i elementom bajkovitosti. Yordana kao lijek nudi ponajprije sigurno mjesto u kojem nema predrasuda i diskriminacije, u kojem osobe u potrebi, najčešće žrtve obiteljskog nasilja, mogu pronaći prijateljsko ozračje i mirno sklonište u kojem će predahnuti dok se oporavljaju fizički, psihički i duhovno.
U Yordaninom lokalu zatekle su se, primjerice, Nizar, Yasmin i Oksana, žene koje su preživjele nasilje u svojim obiteljima te zlostavljanja i izdaje svojih muževa. Njihove uloge u priči su sporedne, no njima autorica gradi atmosferu bliskosti, solidarnosti, osjećaja sigurnosti i pripadnosti koji su negdje izgubile, pa uz Yordaninu pomoć opet pronašle. ''Sve tri došle su u modricama. I noću su plakale svaka na svome jeziku iza zatvorenih vrata. Pitao sam se dok bih prolazio na prstima koje rijeke teku niz njihove obraze, koliko su duge i u koje more utječu.'' (str. 20.) Svaka od ovih žena odupire se, koliko umije, nasilnoj struji tradicije, ponižavanja ženskosti i konzervativne sredine u kojoj sreći žene nema mjesta. Nizar je, primjerice, stasala u okruženju prostitucije, a usprkos tome što je u Yordanin lokal stigla slomljenog prsta i zuba (za što je kriv muškarac), nije odustala od romantične ideje o pronalasku normalnog čovjeka. Njena karizma, osmijeh i naivni, zaigrani optimizam motivi su koji se u romanu na više mjesta spominju, a njena priča završava uvjerenošću u njenu snažnu samostalnost. Sve sudbine, ipak, nemaju obećanje sretnog završetka – spomenimo ovdje Yasmin, protagonisticu jedne od potresnijih priča romana, koja je postala žrtvom vlastitog brata nakon što je pobjegla od dogovorenog braka i zaljubila se u drugog mladića. Njena sloboda ostaje začahurena u knjige i pjesme koje eskapistički čita i može poslužiti kao žalostan spomen koliko su neki okovi patrijarhata još uvijek prečvrsti.
Nada Topić romanom se dotiče iznimno teških i mučnih tema, pa iako od njihove ozbiljnosti ne bježi, tretira ih s umirujućom nježnošću. Primjerice, u sjeni Irenine priče nalazi se tema seksualnog nasilja nad ženama u Domovinskom ratu. Taj detalj razbuđujući je odmak od mjesta radnje, Pariza, i jedna od rijetkih vremenskih odrednica u romanu. Događaju autorica pristupa s iznimnom pjesničkom tankoćutnošću, dopuštajući čitatelju da cjelovitu sliku sastavi samostalno popunjavajući praznine u izrazu, čime pojačava emotivni naboj i okrutnost počinjenog. Nasilje se provlači kroz sudbine sviju likova, gdjekad obojeno crnim humorom, gdjekad dubokim i pažljivim suosjećanjem. Nijedna obitelj romana nije neokaljano sretna i nevina, pa čak i najiskrenije majčinstvo pod lancem što patrijarhata, što bujice nesigurnosti bude uprljano šutnjama, psovkama, neočekivanim pljuskama ili batinama. Nada Topić obitelj tretira kao ishodište i nježnosti i traume, i ta okrutna dvojnost romanu ponajviše daje dubinu i kompleksnost. Tom realizmu autorica pristupa nježno, ublažavajući ga pjesničkim jezikom i povremenom ironijom. ''Svijet je leptir. Molim te, ne diraj ga rukama'', na nekoliko je mjesta podsjetnik na konstantnu mogućnost udarca, raspada i gubitka. Ipak, prevladavajući dojam tijekom čitanja jest obećavajuć i optimističan. Žene iz Yordaninog lokala izlaze ozdravljene, promijenjene, a ona svoju začuđujuću sposobnost izlječenja prenosi na druge. Čak je i bol proizašla spomenutim ratnim zločinom pronašla način da stvori nešto plodonosno, čega je sama Irena dokaz.
Jezik Nade Topić izrazito je liričan, tekst se na brojnim mjestima rastače u poeziju i pojedine odlomke lako je zamisliti odvojeno, kao zasebne pjesme ili pjesme u prozi: ''Više ne razmičem zastore. / Sunce svaki dan pozvoni i samo uđe. / Ding-dong! / Ukotrlja se. / Mon coeur! / Kao naranča.'' (str. 77.) No, u pripovijedanju tu poetičnost spretno koristi, ne ostavljajući nepoznanice ili dvosmislenosti u radnji. Topić piše kratkim, jednostavnim i efektnim rečenicama bogatima nenametljivim simbolima i metaforama pa tekst posjeduje eteričnu i meditativnu kvalitetu. Istodobno, nju vješto kombinira s dinamičnošću i razigranošću, čemu doprinose neočekivani izrazi i usklici (vraga pojela!) te izrazi na francuskom ili mješavine jezika. U tekstu koristi i svoje već prepoznatljive alate, primjerice, nabrajanja te potenciranje vizualne simbolike grafema, čime stvara dojam gotovo dječje imaginativnosti, naivnosti i živahnosti. Čitanje knjige čini se umirujuće, poput gledanja starog komičnog crno-bijelog filma. U ponekim (doduše rijetkim), primjerima prigovoriti joj se može suvišnost izraza ili nepotrebno poentiranje, a kao slabost mogli bi se navesti i glasovi likova među kojima nema jasne diferencijacije – izuzetak je možebitno lik Simona čija je perspektiva turobnija te zasivljena staračkom letargijom, razočaranošću stanjem svijeta i letom vremena.
Potragu za novi početkom i slobodom najjasnije ilustrira naslovni leptir koji manifestiranjem u različitim oblicima daje smisao i poveznicu težnjama likova. Morpho amathonte leptir je raspadnutih krila u rukama Simonovog oca, životinjica s čarobnim plavim prahom koji ozdravlja iz priče Yordanine mentorice, tetovaža na Ireninim leđima. Njegova krhkost označava uzaludnost i prolaznost zemaljskog, ali i postojanost udarcima i traumama usprkos. Primjerice, nekada začahurena kao gusjenica, lik Yordane poput leptira širi krila, rasipa svoj čarobni prah i ozdravlja slomljene na koje u letu naiđe. Rečenica ''Važni su ljudi, ništa više'' (str. 71.) goli je zbroj njenih težnji, zlatno pravilo koje kroz nju ovaj roman ispisuje i koje ju nadilazi.
Morpho amathonte jedna je od onakvih knjiga na koje nabasate možda slučajno, a onda vas osvoji, i šteta je što se nije našla na nešto prominentnijim mjestima književnih lista i polica. Prožimajuća ideja romana, žalosnim i tragičnim životnim nabacivanjima usprkos, jest ona o nadi, čistom početku, mogućnostima i nikad kasnom ostvarenju mirnoće postojanja. Zaokruženom kompozicijom, ljupkim i tečnim poetskim jezikom te zaogrnuta vjerom u dobrotu, Nada Topić ispisala je efektno, emotivno i slikovito djelo koje vrijedi pročitati.
Na drugoj ovogodišnjoj Booksinoj tribini Poezija na živo gostovala je pjesnikinja Nada Topić. Ako ste propustili razgovor uživo, svakako pogledajte snimku!
Volite nas čitati i sudjelovati u našim događanjima i programima?
Podržite nas. Vaša donacija će nam omogućiti da i dalje budemo Booksa koju toliko volite.