Poezija Jakoba Filića

Ususret gostovanju na tribini Poetomat, donosimo tri pjesme Jakoba Filića.

cherry

Brozovom voze vlakovi i cvatu lipe,
Sparina i zalasci nad Kranjčevićevom.
Imamo sobu na drugom katu.
Svakog dana u podne jedna susjeda dinsta luk,
Šizofreni deda s trećeg lupa po parketu,
Na zidovima trupla komaraca,
A po plahtama naši mirisi, lipe i noćni vlakovi.
Ljeto je i prozori su otvoreni, 
Ne moramo nigdje, cijeli je grad u našoj sobi.
Prolaze dani, ne radimo puno,
Brinemo se oko love i lijepimo jedno po drugom.
Svaku večer pijemo crno vino
I dirao bih te cijele dane i noći, 
Ali nekad sam tužan i nervozan, oprosti.
Kad krene uvodna špica iz Twin Peaksa ili True Detectivea,
Kad te zagrlim pa kažeš da ti je prevruće,
Kad svakih 30 sekundi zašteka Internet,
Kad zaustavim da pobijem komarce i ti zaspiš nakon deset minuta,
Sve je dobro i na mjestu,
Volim te i spavaj uvijek kraj mene.
Iako se često svađamo,
Iako ti stalno nešto prigovaram,
Da ne želiš slušat moje bendove i previše se bojiš korone,
Iako mi ne vjeruješ i urlaš kad izgubiš živce,
Iako mi sve rjeđe govoriš da me voliš
Sve češće odlaziš i rijetko se javljaš,
Mislim da mi nikad u životu nije bilo ljepše
Pa prije spavanja molim da sve riješimo
Da uvijek bude ljeto i da živimo na +35 u Brozovoj.

sea swallow me

Cijelo ti je tijelo diralo more.
Stojiš pred suncem i cijediš kosu,
Hladne ruke mora klize ti niz kožu.
Ležiš, sve oko tebe bliješti,
Prsti mora silaze u pupak.
Okrećeš se na trbuh, grudi naslanjaš na ručnik,
Skrivaš unutra jedini komad podnevne sjene.
Sunce ti sjaji između lopatica,
Kroz kosu prolaze slani prsti vjetra,
Hvataju te za potiljak i silaze niz leđa.
Gotovo je, skoro si suha, 
Sjediš i grliš si koljena.    
Ostao je samo mokar otisak tijela na ručniku
I malo slane peludi kao na tučcima
U bijelim dlačicama na vratu i oko pupka.
Dok se s obale vraćamo na brdo,
Ostatci mora ostavljaju slane mrlje na odjeći.
Ondje gdje ti je koža sasvim bijela,
Gdje te ne dira ni sunce,
Samo moje ruke i more.
 

htio bi da me voliš

Donio sam svoje stvari,
Oslobodila si mi jednu policu u ormaru,
Samo nisi bila sigurna oko boje mog radnog stola.
Popravio sam roletu,
Očistio pipe od kamenca
I sve je bilo super,
Trebalo je još samo oprati prozore.
Sve što imamo je pola diplome,
Zajednički krevet i trideset kuna po satu,
Ali ako treba vozit ću Glovo da kraj tebe spavam,
Kupovati wc papir umjesto cigareta,
Sve dok nam zadnji novci idu na butelju da proslavimo.
Kad se vraćam s posla skupa pijemo kavu,
Stvarno super kuhaš
I hvala ti za svaku pizzu s kojom me dočekaš nakon proba s bendom.
Zalasci nad Trešnjevkom ljepši su nego na Prviću,
Oboje vičemo, ali ležim kraj tebe,
A vino, kokice i komarci uvijek na kraju poprave stvari.
Nekad nas budi sunce i tako si lijepa ujutro,
I skoro sve smo riješili, treba samo još oprati prozore.
Ali sve češće svatko spava na svojoj strani
I jednog dana ideš svojima da na miru skupim stvari,
Ostavljam ti na stolu album od Pipsa jer ti je skoro rođendan,
Kupio sam ga na Tratinskoj dok je padala kiša
A prema prognozi padat će i kad se vratim na Maksimir,
Zadnji put perem veš,
Skupljam čarape, sinteve i knjige,
Praznim onu policu koju si mi oslobodila,
Ostavljam samo dvije čaše za vino koje sam nam kupio za Valentinovo,
Šaljem ti poruku ključevi su na stolu
I buraz dolazi s autom da sve prenesem nazad,
Odozdo još jednom gledam kroz breze u prozor na trećem katu,
I sve je bilo super,
Samo je još trebalo oprati prozore.

Jakob Filić rođen je 1.5.1994. Diplomirao je francuski jezik i komparativnu književnost u Zagrebu. Samozaposlen je, drži instrukcije iz francuskog i prevodi dokumentarce i knjige. Piše poeziju, eseje i kritike, snima filmove, svira violinu i klavijature. Poeziju objavljuje na Instagram profilu ovdje.ovdje. Prodaje majice, novčanike, sok od bazge i sapune na poeziju. Pohvaljen je na Goranovom proljeću i na natječaju Matice hrvatske Zdravko Pucak. Nekoliko je godina bio član Književne grupe 90+.