Poezija Valentine Kralj

Donosimo pjesme Valentine Kralj nastale na Booksinoj radionici poezije koju vodi Martina Vidaić.

U spomen

Rekla si.

Bila si djete
sa snom o ženi
u krznenoj bundi,
s knjigom u ruci,
tamo u gradu,
daleko od polja.

Umjesto toga.

Rekla si.

Motikom si kopala,
volovima čistila,
pokraj peći bila,
ruke su prale
što je kuća
tražila.

Kad su te udali
selo ti je bilo tuđe,
kuća još tuđa,
muškarca prije nisi vidjela,
ležati s njim nisi htjela,
kuća ti nije oprostila.

Glas ti je ostao
negdje u grlu
kad te je povinuo
i uzeo tvoje tijelo.

Isti glas nije izašao
kad si u mukama,
na postelji od konoplje,
među guščjim perjem,
rodila prvo dijete.

Njega tada
nije bilo.

Kada je dijete gorjelo,
dok se žutilo širilo.

Nisi imala glas.

Vikala si.

Moja Ljubica.

Njega opet
nije bilo.

Rekla si,
a u dvorištu
je ostala
prazna kolijevka. 

U ljetnom jutru

Kazaljka reže
na šest i trideset.

Zid je disao
za vratom.

Držala je kolijevku
još samo pripadača.

Noge su se ukopale,
ne izlaze.

Prodrmala sam te.
Hladno ti je.
Pokrivač.

“Ljubee,
probudi see,
hajde.
Ne.
Nee.”

Dotičem ti tjeme.

Ostaje hladnije od ljetnog jutra.

U ušima tuče peć.

Jedna čarapica
sklizunula je s tvog
stopala.

Šest i trideset
je ostalo.

Petrovom ulicom

Svi smo benigni
dok hodamo Petrovom ulicom.

Benigno gledamo u prozore rodilišta.
Benigno se moli i krunica ispred.
Ulaze i benigno
perike na odjel onkologije.

Maligno se za njih krunice ne mole.
Prolaznik i maligno okreće glavu.

Jedino trogodišnjak upire prstom.

On još ima oči.

Valentina Kralj