Poezija Farah Barqawi

Donosimo pjesame Farah Barqwi pročitane na događanju Gaza, undated - podnijeti svjedočenje o boli. Pjesme je prevela Sonja Prijić.

Prošlog travnja

Prošlog travnja hodale smo čitavo jutro Shejaiyom
ja sam bila turistkinja, a ti si bila ključ za mjesta
koja su ispala iz sjećanja, ispala iz života.

Hodale smo i fotografirale smiješne slike ili pak tužne
možda čak i neobične
slike stvarnosti koja nas nije mogla sadržavati obje istovremeno
– ali natjerale smo je – barem na čitavo jedno jutro u starom gradu Gazi.

Ja i moja kovrčava kosa, ti i tvoj sivi nikab
cijeli svijet kontroverzi ponovno je otkrivao
skrivene ulice, otvarao sebi sebe samog.

Htjela si me odvesti u Hamam al-Sammaru
bila sam naivno šokirana. Mislim da je
udaljenost od mene napravila neznalicu, ili možda uštogljenku. Odmaknula si
nikab sa svog lica. Ja sam,
naravno, opet bila šokirana.

Napravile smo selfie, kao dvije školarke
koje markiraju sat matematike
iskušavaju slobodu
kroz otkrivanje svoje okoline.

Pokazala si mi stara vrata džamije Omari,
Svoje najdraže džamije. Zatim si me predstavila
prodavaču knafeha. Postala sam tvoja prijateljica iz inozemstva,
u posjetu iz nekog drugog svijeta. Htjela si se igrati.
Smijala si se svojoj vlastitoj maloj laži. Htjela si ga osloboditi zagonetke naše zajedničke pojave,
tako rasparene.

Na Souq Farasu rekla si mi da mogu fotografirati
ljude koji prolaze. Bio je ramazan, bili su u kupovini za
bajram, dobacivali šale svojoj djeci.
I mi smo se šalile, i ti si snimila
video mene kako hodam među tezgama punim svježe mente,
rukole i rotkvica. Nagovorila si me da obiđem
trgovinu ukiseljenim povrćem. Bila sam tvoja sestrična turistkinja,
tvoja nerođena kći, tvoja izgubljena prijateljica.

Isprobala si haljinu. Bila je boje crnog vina,
ti ne piješ vino, ali arapski te tjera da za to
ipak koristiš njegovo to ime. Rekla sam ti da
ti dobro pristaje. Kupila si tu haljinu za bajram.

Šetnja je uskoro završila pored mora. Vrućina te
umarala, ali morale smo vidjeti luku, jedinu stvar koja
izgleda kao slobodni izlaz, mada smo obje znale
da ona to nikad nije bila.

More u Gazi u nas ucjepljuje mnoge želje, ali
moglo bi nas i pojesti ako im se predamo.

Šetnja je prerano završila, dušo moja. Bila si postila
i umorila si se. Ponovno si me pitala je li u redu
da se nadaš kćeri nakon tri dječaka. Rekla sam
da, ali u srcu sam se bojala i za nju i za tebe.

Izlet je prerano završio, moja Doa’a. Taksist
je tebe ostavio prije mene. Onda je bio policijski sat,
onda sam morala na avion, onda je bio rat,
Onda je tvoja zgrada bila stare gradnje,
Onda su bile brojne izraelske bombe ronile
kroz trbuh tvoje ulice.

Onda je bila tvoja nenošena haljina za bajram, tvoja nerođena
kći, tvoji neizrasli dječaci, i tvoje neispričane
priče o Gazi. Svi su oni bili tamo s tobom
dok si slušala zadnje zvukove za koje si mislila
da dolaze iz daljine, dok nisu došli blizu, i ti si hodala
ovog puta sama do otvorenog mora u Gazi. Bez pokrivala za
lice, bez napornih stranaca, bez ikakve potrebe
za malim lažima i za razumijevanjem
kontroverzi.

Šetnja je prerano završila dok čekam ovdje
još jedan turistički izlet s tobom ulicama koje si
voljela. Ulicama koje nosiš u svom trbuhu. 

Prošle zime

Prošle zime Zaid je pitao puno pitanja
o snijegu. Gledao je crtane i sanjario o
malim bijelim pahuljama koje padaju s druge strane ekrana,
hvataju se na Sallyinu kapu, kaput i cipele u njegovoj najdražoj crtanoj seriji.
Njegova je majka rekla da ni ona nikad nije vidjela snijeg,
ali da ja jesam, da može pitati mene i da ću ja znati.
Ja sam bila u jednoj od onih snježnih zemalja, i, kakva sreća za njega, tog je tjedna padao snijeg.
Nazvala sam i pokazala sam im snijeg na kameri.
Hodala sam uokolo i zamišljala da je moje tijelo Zaidovo tijelo.
Obećala sam mu da će jednog dana, kad bude veći, doći u posjet.
Da će vidjeti i dodirnuti snijeg i hodati po ledenim
površinama, a da ću do tad ja ugrebati njegovo ime
svojim promrzlim prstom u bijelo paperje koje je prekrilo automobile.
Moje je obećanje postalo film koji sam igrala uz glazbu
i vizualne efekte svaki put kad bih izašla u snježni dan.
To je će biti njegova posljednja zima. Srela sam se sa Zaidom u Gazi prošlog proljeća.
Pogledala sam u te znatiželjne oči i ponovila svoje obećanje
prije no što sam otišla. Jednog će dana doći u posjet, obećala sam nam oboma.
Ali onda je došao svibanj. Njegov
ga je rat posjetio prije no što je stigao narasti.
Razmišljam je li Zaid mislio na snijeg kada je vrućina
od svježe eksplozije dotakla njegovo tijelo ispod ruševina.
Znam kamo je pošlo Zaidovo tijelo. Rekli su mi da je pokopan
u jedan, isti grob s Adamom, svojim mlađim bratom.
Jedino ne znam kamo bi ono snježno obećanje trebalo poći.

Farah Barqawi palestinska je spisateljica, izvođačica, prevoditeljica i urednica.