'Mala knjigo, pođi u grad bez mene.'

Posljednjih dana pratimo vijesti i posebno nas žalosti činjenica kako će buduće generacije čitati o još jednom porazu čovječnosti koji se dodaje tisućljetnom povijesnom nizu.

U malom znaku solidarnosti i podrške, dijelimo poeziju nekolicine ukrajinskih pjesnikinja i pjesnika, koji su svojim djelovanjem prekoračili nacionalne granice i obilježili svjetsku književnost 20. i 21. stoljeća. Njihovi stihovi oštro osuđuju nasilje i nepravdu, upozoravaju na društvenu nejednakost i zagovaraju blagost prema drugome, mir, toleranciju i zajedništvo. 

Lina Kostenko, Život je kao kolodvor

Život je kao kolodvor.

Netko stiže,

netko odlazi.

Poljupci i rane,

zavežljaji i kovčezi,

riječi i fraze –

sve istovremeno.

Neki putuju u tapeciranom odjeljku,

neki u rezerviranom,

neki u kombiniranom,

neki u onome s rešetkama.

Kvadrati su rešetke,

željezni okviri –

može se uz zvijezde

igrati damā.

A neki kao slijepi putnici.

Zastoji.

Kvarovi.

Peroni.

Zvučnici.

Čekaonice.

Karte.

Vagoni-sirotinja.

Vagoni-službenici.

Vagoni-aristokracija.

Luster –

električna sestra orhideje.

Repovi. Bifei. Blagajne.

A zar ne bi mogli za sve ljude

biti vagoni prvog razreda?

(iz zbirke Ukrajinska lirika u prijevodu Antice Menac)

Taras Melničuk, Čiji to čamci

čiji to čamci

plove stepom

čiji to predci

klepeću kostima

     za nama

kao bijele rode

    u gnijezdu

čiji to prozori

gledaju u vodu

čije to iluzije

sliježu ramenima –

    kojega naroda?

(iz zbirke Ukrajinska lirika u prijevodu Antice Menac)

Galina Gordasevič, A stabla su možda ptice

A stabla su možda ptice

koje su nogama urasle u zemlju,

ali još pamte ona vremena

kad su se za zimu selile.

Zato prije jeseni

počinju tako očajno mahati krilima

da čak gube perje.

Onda utihnu,

da bi se probudile u proljeće

i opet se svom snagom

protegnule uvis,

jer ako se već ne može

odletjeti u nebo,

onda bar treba izrasti do njega.

(iz zbirke Ukrajinska lirika u prijevodu Antice Menac)

Ostap Slyvynsky, Granica kod Tetova

Naši strahovi teku granicom

kao dugom maticom podneva.

Crna gušterica klizne među koljena,

dočekavši, da bar u letu

drjemnu tvoji ljetni bozi.

Tu su naši strahovi življi od nas –

mi plivamo u njima, kao u čamcima od pancirki.

Tu je san naš od nas hrabriji – obnoć

on izlazi na rt, kao prorok s gorkim kandilom.

Tu se naše sjećanje na preljub odvažava.

Tu noći, poput crnih sidara, tonu u nas.

Rat – to je rijeka,

u koju ispuštaju srebrne ribe.

U taj posljednji dan tvoje budućnosti,

dokle seže moje sjećanje,

vidjet ćeš brkatog generala obrijanog –

on će udariti u kazan napunjen kruhom.

I vidjet ćeš stotine crnih stolova na trgu

gdje se mijesi tijesto dana.

I vidjet ćeš kako Božji vuci

traže sebi paše.

Tog dana kraj Tetova

mi,

međusobno zaraćeni,

ne prepoznajemo vlastitog obličja.

(iz članka "Od Stusa do Slyvynskog – četiri desetljeća suvremene ukrajinske poezije" objavljenom u časopisu Književna smotra, u prijevodu Damira Pešorde)

Oksana Zabužko, iz Postkriptuma (poema-pismo)

4.

U ovoj zemlji gdje sada živim četiri posto ljudi

Vjeruje da će u pakao – dakle, sigurno hoće.

Što se mene tiče, ja sam već bila. Više puta. Treba

Valjda kroz svaki proći da bi se došlo do neba.

Šteta samo što u svakom dio sebe ostaviš. Loš

                                                             predznak,

A nije ni lijepo kad na dasci stola peča pjesnika

Zaostane, kao usmrđen ogrizak janjetine slinom

I mrkozelenim muhama prekriven; i ma kako liz'o

Rane dok zacijele – ne možeš sa sigurnošću znati

Hoće li te, kad se neba dočepaš, itko prepoznati?

(iz članka "Od Stusa do Slyvynskog – četiri desetljeća suvremene ukrajinske poezije" objavljenom u časopisu Književna smotra, u prijevodu Damira Pešorde)

Ilya Kaminsky, Ples u Odesi

Živjeli smo s onu stranu budućnosti, dani su otvarali

pisma s dječjim potpisom; malina, nebo poput bijele stranice.

Baka je s balkona bacala rajčice,

preko glave poput prekrivača mi preko glave

navlačila maštu.

Slikao sam majčino lice.

Razumjela je samoću, mrtve skrivala u zemlji poput partizana.

Noć nas je svlačila (brojao sam joj otkucaje

pulsa) mati je plesala, ispunjavajući prošlost

breskvama, vatrostalnim posudama. Na to bi se moj liječnik

nasmijao, njegova unuka dirnula mi trepavicu - - poljubio

sam je sa stražnje strane koljena. Grad je drhtao,

ukleti brod je dizao sidro.

Drug iz mog razreda izmislio je dvadeset imena za Židova.

Bio je anđeo, nije imao imena,

hrvali smo se, jest. Moji djedovi su na traktorima

jurišali protiv njemačkih tenkova. Imao sam kofer

pun pjesama Josifa Brodskoga. Grad je drhtao,

ukleti brod je dizao sidro.

U noći me probudio šapat: jest, preživjeli smo.

Živjeli smo, jest, ne reci da je to bio san.

U krugu mjesne tvornice otac je zagrabio

šaku snijega i njime mi napunio usta.

Sunce je počelo rutinsku naraciju,

izbjeljujući im tijela: majci, ocu koji pleše,

dok je tama progovarala pod njima.

Bio je travanj. Balkoni okupani suncem, travanj.

Prepričavam priču koju mi svjetlost

u dlan urezuje: Mala knjigo, pođi u grad bez mene.

(iz knjige Vidi, poezija!: izbor iz suvremene poezije 90 pjesnika za 90 godina PEN-a, s engleskog preveo Damir Šodan)