Poezija Pavla Polonija

Donosimo pjesme Pavla Polonija nastale na Booksinoj radionici poezije koju vodi Martina Vidaić.

O mladosti

Dosadno.
pa pijemo, motamo, gongamo,
trošimo, režemo, dijelimo,
gutamo , halapljivo gutamo.
apoteku za rukav vučemo:
metadona, praksitena, normabela,
helexa i uzmi sebi što ti piješ.
bonovi, panjevi, prpovi,
skačemo, spuštamo, letimo,
krademo, lažemo, glumimo.
vučemo, crtamo, miješamo
brzinu , bijelo , dop.
pišamo krv. 
bljujemo. 

U podmornici slinimo, buncamo,
najljepše su oči pune heroina.
Skidamo se, trijeznimo,
Učimo španjolski ili talijanski,
Opet dosadno. 

Strašne subote me slijede

Moje mlade subote 
počinju katkad četvrtkom, 
najčešće petkom, 
a traju sve do nedjelje, ne daj Bože ponedjeljka. 

Ništa romantično u njima, 
samo crne rupe, duboki mrak.
Bezosjećajna provalija, kriva sjećanja.
Crna kronika za nevine.

Degutantni utorci šuruju sa srijedama, 
šamaraju koprivama, planiraju izdaju. 
Jetru su zavezali za četiri konja, 
svaki vuče na svoju stranu.

Da se opet rodim 
ponovio ne bih ništa.
I sve bih drugačije,
samo ti to razumiješ.

Kada je pasoš  postao putovnica

Kada je pasoš  postao putovnica
Iz basne su nam u školsko dvorište 
Dojahali tigrovi, pume i žuti mravi.
Prijatelji krivih imena ne dolaze na sat,
Mostove paze hrđavi ježevi,
pažljivo  gledajući tko ih prelazi.
Atomskom je dosadno biti sanjkalište,
podrumskih viceva za izvoz. 
Susjedima ce uskoro trebati. 
Za domaći brojimo uzbune,
Na dopunskoj dijelimo mrtve sa nestalima. 
Maštamo da smo Zenge, Maradona je na pauzi. 
Banijska praskozorja za laku noć,
Uz dobru muziku krmače su tiše. 
Dok kartamo remi, ološ nosi svaku partiju i
dijeli nam željezna Kinder jaja.
Našem gradu zvončići pjevaju u svibnju,
I kada sve završi sjećamo se samo jednog plakanja, 
One noći kada je umro Freddie.