Ususret gostovanju na Booksi u parku, donosimo nekoliko pjesama grčkog pjesnika Antonisa Balasopoulosa u prijevodu Marije Dejanović.
Ostavljamo za sobom čuđenje kao što
životinja ostavlja šumu koja gori: očiju
prigušenih od dima, krzna sivog
od pepela. Odlazimo kao razmetnici, pogrbljeni.
Uzalud negdje za nas i dalje pleše
izgubljeni novčić u vodi, sa svojom voštanom
srebrnom suknjom, s odrezanom glavom
nekog kralja, sa svojim ukradenim sjajem.
Prsti nam se koče. “Lijep pozdrav”
potpišemo se imenom, zijevnemo,
siđemo niz stepenice u tihi vrt.
Ostavljamo za sobom čuđenje, udicu
pitanja, ranjenih usta.
Bez mača ili luka, bez drvenih brodova,
bez mehanizama skrivenih u konjima.
Šute rapsodija i more. Uznemirene su
zidine slova. Čeka nas
asfalt, udaljenosti koje razdvajaju
domove pojedinaca, ograde njihovih malenih
snova, mrmljanje proze.
Igračka.
Lutka napunjena iznutricama.
Vjerno sam stajao
na svom sastanku s povijesti,
nakratko vidljiv
među potomstvom, cjenjenim damama, zrcalima,
lijepo okićen, varijanta egzotičnog,
šutljiv, monstruozan,
posve nevin spram dosluha
moći i oponašanja.
Do mojih nogu pas – ravnodušan, iskupljen,
kraj mene dijete koje ne razumije
našu različitost.
Gledajući vlastitu sliku
(uvijek rob s pogledom manjim od onog Gospodara ),
pitam se i dalje
o postojanju drugog
izlaza.
Vatra je proždirala daske
u kući predaka.
“Kako se zoveš?”, pitao sam je.
“Vrijeme”, odgovorila je.
Zatim su se kapci
škripave kapije otvorili i vidio sam.
San je postao mokri psić.
Drhtao mi je u dlanovima kao čupavi
plamen. Drhtao je, moj san,
zato što je bilo rano ujutro i hladno,
zato što je i dalje čuo vlakove kako zvižde
u daljini, što je čudno.
Onda je sa sebe otresao vodu kiše
na plahtu i cijela se soba
odjednom vratila.
Ništa nije nedostajalo, ništa
se nije izgubilo po putu.
“Živio sam ovdje prije mnogo godina”, pomislio sam.
“Nisam stvaran.
Samo sam sjena
koja govori i jedva je se čuje
kad miruje sve u kući.
I sve što se sad događa pripada
drugome, koji dolazi.”
Onda je stanar koji se vraćao
u zoru
iscrpljen, blijed,
zastao s ključem
pred vratima, kao da je nešto čuo.
Ali to nije bilo ništa, bio je
vjetar.
Budućnost je pas koji je gladan.
Iz prsnog koša izvadi
jednu kost i ponudi mu je.
Stvaranje se odvija
u ekonomiji oskudice
jer ništa ne može
nastati ni iz čega
i postoji nešto
a ne ništa. I tako postoji
nešto u tebi što preostaje.
Daj to.
Postani manje ovdje,
povećaj si sjenu,
mjeri svoju dužinu bez sebe.
Ovdje, sad,
imaš sve što ti treba.
Izvadi si oči i pregledaj ih.
Izvadi si srce i pregledaj ga.
Izvadi si žuč i pregledaj je.
Ostavi svoje stvari ovdje.
Sažmi. Pet štapova
je bio čovjek na tvojim crtežima
iz djetinjstva. Slomi jedan
i baci ga pred sebe.
Pas čeka.
Solunski pjesnik Antonis Balasopoulos na studiju Komparativne književnosti na Sveučilištu u Cipru predaje 18sto- i 19stostoljetnu prozu engleskog govornog područja te kritičku teoriju s fokusom na istraživanje književne, filozofske i političke tradicije utopije. Kao književnik se prvi put pojavio u 2011. godini sa zbirkom kratkih eseja i aforizama “Kroz ušicu igle” (“Απ’ το μάτι της βελόνας”, prvo izdanje Galerie Astra 2011, drugo izdanje Enantia, 2022) i “Knjigom malih silogizama” (“Το βιβλίο των μικρών συλλογισμών”, Galerie Astra, 2011). Uslijedile su zbirke pjesama „Mnoštva nula“ (Πολλαπλότητες του μηδενός, Saixpirikon, 2020), „Bijelo na bijelom“ („Λευκό στο λευκό“, Enipnio, 2021), “Knjiga bića” (Το βιβλίο των πλασμάτων, Saixpirikon, 2021, uži izbor za Državnu nagradu za književnost Republike Cipar) i „Knjiga ruku“ („Το βιβλίο των χεριών“, Thraka, 2023), kao i zbirka kratkih priča “Kocka i druge priče” (“Ο κύβος και άλλες ιστορίες”, 24 Grammata, 2021) koja je dobila Državnu nagradu Republike Cipar u kategoriji kratke priče i novele. Također prevodi eseje i poeziju, uključujuči antologiju “Nova Engleska: Dickinson, Frost, Stevens (Zitros, 2022). Pjesme su mu i kratke priče objavljivane u tiskanim i elektronskim medijima u Cipru, Grčkoj, Velikoj Britaniji i u SAD-u.
Ususret gostovanju na tribini "Poetomat", donosimo dvije pjesme Nikole Pavičića.
Donosimo pjesme Sare Štrkalj nastale na Booksinoj radionici poezije koju vodi Martina Vidaić.
Volite nas čitati i sudjelovati u našim događanjima i programima?
Podržite nas. Vaša donacija će nam omogućiti da i dalje budemo Booksa koju toliko volite.