Ne damo Varšavsku: Kino Lika ispred kina Europa

Srijeda
28.07.2010.

Zagreb, 25. srpnja 2010. Zar nadnevak ne bi trebao biti na kraju? Ne, jer riječ je o Varšavskoj ulici pa i ova pisanija mora, kako bi bila u skladu s okolnostima, krenuti naopako.

Nedjeljna šetnja. Ostalo je još malo zrnaca u dvadesetom satu ovog dana. U ulici pjesnika koji je pretenciozno pjevao "o lijepa, o draga, o slatka slobodo" dva policijska kombija. Kom bi ja i tko bi meni mogao rastumačiti zašto su tu?

Krećem se praznim uskim prolazom između zgrada i ograda gradilišta prema Kinu Europa koje mi natpisom na ulazu nameće osjećaj krivnje, grijeh propusta: 'PROPUSTILI STE, POGLEDAJTE!'

Pogledam... i što vidim?

Ukazuju mi se četiri kršna policajca (napokon, čovjek). Opkolili Tina Ujevića. A on, ni makac. Stoik koji je imao posla s policijama šest država ne da se smesti. U tom trenutku iz ograđenog dijela ulice zazvrnda ogromno svrdlo. Odlučno kreće iz srca tame kao da želi prodrijeti u srce zemlje i iščupati ga. "Ide sila, ide tehnika" kako je govorio Marinkovićev Maestro. U tom trenutku, prvoosumnjičeni Tin, uslijed strašne buke, izvadi ruke iz džepova, prekrije uši, kao Marlon Brando u filmu Posljednji tango u Parizu. S tim da je Brando rekao "jarče, Bože", a Tin nije ništa rekao. Mislio sam kako bi mu dobro došlo piće pa sam otišao u prvu birtiju, uzeo travaricu i ponudio ga . "Glupane, ne časti me travaricom", rekao mi je Tin.

Bile su to njegove posljednje riječi.

Snažne vibracije odnijele su mu šešir, a što je Tin bez šešira. Urušavao se tako (ide sila, ide tehnika) dok nije ostalo samo postolje. Kada je Tin sništen, stroj je ugašen. Vidovitog autora 'Auta na korzu', šešira je došla garaža na korzu. A onda, iz postolja diže se novi spomenik. Ogromna Zlatna Čizma.

Mislim si "mili Bože kud sam zašo" i zastajem na Cvjetnom trgu pred Preradovićem.
"Petre, što ti kažeš na ovo?"

A on malo spusti glavu, položio ruku preko ruke kao na pogrebu i šuti. Kao na pogrebu.

"Pa dobro, ma što dobro, kurac dobro...pa pička mu materina", vičem "ipak si ti neki general, pomakni se, učini nešto!"

I Petar se pomaknu, pokazujući mi da me dobri ljudi na Trgu zabrinuto promatraju.

U Bogovićevoj, Kožarićevo Sunce se diže. Pratim ga dok uzlijeće u mrak. Vrijeme je za travaricu. Poslije četvrte (nedjeljom ne pijem) evo me pred Jelačićem. Ban isukao sablju, čini se da će sjeći, al ne zna se koga. Čeka. Mudro čeka. Kada kucne čas, jurnut će na poražene. Ban je ban.

"Čoeče, ban je car", reče pijani sredjnoškolac u prolazu.

Vraćam se kući. Blok dalje od Varšavske, pod nedoraslim stablom "kao ptiče golo" šćućurio se Nikola Tesla. Čini mi se da nešto tesla. Htio sam ga upitati čime se ono on ponosi, ali nisam. Bilo mi ga nekako ža.

I njega, i mene, i nas, i njih skupa sa mnom.

Tako, ili tako nekako.

Jandre Drmić
fotka: tomislavmedak (flickr)

Možda će vas zanimati
Ne damo Varšavsku!
14.08.2010.

Ne damo Varšavsku: Otvoreno pismo arhitektu Borisu Podrecci

Kao podršku našoj inicijativi za Varšavsku arhitekt Krešimir Ivaniš poslao je svoje otvoreno pismo prvotno objavljeno u Zarezu 286.

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu