Još uvijek ima ljudi čiji su život promijenile knjige.
Gűnter je poznavao čak dva muškarca koja su nastradala zbog Nabokovljeve Lolite.
Jedan je prema njoj čak živio, a drugi je to samo jako želio.
Poznavao je i jednu pametnu ženu koja je, na pitanje kakav tip muškaraca joj se sviđa, odgovorila:
- Kao Sherlock Holmes.
Kad bi ju pitali:
- Kao koji?
Odgovorila bi:
- Kao bilo koji.
Gűnter je znao da se u Rusiji neprestano može naići na ljude koji pokušavaju živjeti prema Dostojevskom. I oni najgore završavaju.
Zašto život prema najboljim djelima najboljeg pisca završava najlošije?
Promatrajući život Gűnter se uvjerio da utjecaj na život imaju ne samo priznata remek-djela, već i gotovo nezamjetna djela.
A ponekad čak naslovnice knjiga.
Priča je počela tada, kada je, nakon jednog nemilog slučaja s organizmom, Gűnter dospio u bolnicu.
Nejasna dijagnoza bila je neugodna i unijela je ispravke u granice života. Gűnter je ležao, okrenuvši se prema zidu, ignorirajući intiman pogled medicinske sestre i čekajući još jednu pretragu.
Prvi susjed u dvokrevetnoj sobi jako se glasno molio. Te molitve plašile su pacijente koji su šetali hodnikom, zato su ga nakon nekoliko dana nekamo odvezli.
Drugi je bio tih i čitavo vrijeme je nešto čitao. Gűnter je prema njemu čak osjetio simpatiju.
- Vi pišete knjige? – nakon redovne liječničke vizite, začuvši Gűnterovo prezime, upitao je Čitatelj.
- Da – odgovorio je Gűnter.
Pitanje ga je uzrujalo. Pitanja o pisanju uvijek su ga uzrujavala i svakomu tko bi ga pitao želio je prvim predmetom koji bi mu došao pod ruku...
Gűntera bi zadržala jedino spoznaja da u ova vremena u zatvoru nitko ništa dobro nije napisao.
- Napisali ste samo one tri ili više? – upitao je Čitatelj.
- Samo one tri.
Gűnter je već navršio četrdeset pet.
Do te dobi drugi pisci uspijevaju napisati šest-sedam knjiga, a mladi klasici uspiju i umrijeti.
Ta se misao Gűnteru nije svidjela.
Liječnici su rekli da se granice života mogu pomaknuti samo novcem.
Novaca je Gűnter imao samo za život, a za spas života – ne.
- Što kažu liječnici? – upitao je Čitatelj.
- Ništa dobro.
- Jako zanimljivo – rekao je Čitatelj. – Walter Schultz.
Sljedeći dan Gűntera su otpustili iz bolnice. Nešto čekati ili pronaći novac.
Još dok je ležao u bolničkoj sobi, u svome znoju, Gűnter je osjećao da novac neće naći.
I čitatelja Waltera Schultza otpustili su istog dana.
Walter Schultz zamolio je Gűntera broj telefona. Gűnter se dvoumio, ali činilo mu se neprilično ne dati.
Walter Schultz obećao je da će nazvati.
Do tada čitatelji Gűntera nisu nazivali; čitali su ga samo intelektualci.
Walter Schultz je nazvao. Točno nakon trideset šest dana, kada se Gűnter na konkretnim životnim primjerima uvjerio da nema novaca čak ni za život.
Čitatelj je rekao da ima financijski prijedlog.
Stan Waltera Schultza Gűnter je lako našao.
U prestižnoj četvrti prostitutki. Kraj kolodvora.
Zgradu iz devetnaestog stoljeća netko se domislio obojiti svjetloružičastom bojom.
Kroz prozore stana vidjelo se čitavo živo bogatstvo četvrti.
U interijeru doma Čitatelja Waltera Schultza obrazovan čovjek mogao je opaziti motive francuskog bordela. Na tamnomodrom baršunu zida visjelo je devet uokvirenih starinskih erotskih razglednica. Prišavši bliže mogao si razgledati devet punašnih, sasvim nagih dama u snebivljivo nepriličnim pozama.
- Francuske – reče nevisok, taman vlasnik stana i pogladi svoju bradicu.
U bolnici je bio bez bradice, sjeti se Gűnter.
Dame na starinskim obojenim francuskim razglednicama nisu izgledale ni erotski, ni opsceno. Izgledale su zgodno i smiješno.
- Zamislite svoju baku – reče vlasnik stana. – Prekrasna zbirka, kupio sam ju u Belgiji – slijedeći Gűnterov pogled kaže vlasnik stana. – U kompletu ih je trebalo biti deset, ali našao sam ih samo devet. Jedna nedostaje.
- Vjerojatno najbolja – reče Gűnter, prema njih devet pokušavajući zamisliti u kakvoj je pozi mogla biti prikazana žena na desetoj.
Knjižnica Čitatelja Waltera Schultza, s nekoliko tisuća knjiga na šest jezika, izgledala je impozantno.
- Uređivao sam ju po Warburgovoj metodi – reče Walter Schultz. – Upoznati ste s njegovim metodama?
- Da, naravno – odgovori Gűnter razgledajući knjige.
O Aby Warburgu negdje je čitao. U svojoj knjižnici Aby je koristio specijalan motiv pogreške: među tematski izdvojenima, na policama si iznenada mogao pronaći knjige koje uopće ne odgovaraju toj temi. Ta gruba intervencija izazivala je kod čitatelja neočekivane asocijacije. Warburg je svoj sustav usavršavao sve dok nije dospio u ludnicu. A njegova knjižnica i knjižničarski princip ostali su, raskapajući i mijenjajući umove drugih ljudi.
- Whisky? – upita Schultz.
- Ne, hvala.
Iza zida ravnodušno je zvučao fagot.
- Kulturni susjedi? – upita Gűnter.
- Ne pozdravljaju – odgovori Walter Schultz. – Jeste li čuli za antropodermičku bibliopegiju?
- Knjige o kožnim bolestima?
- Ne – odgovori Schultz, uzimajući s police za knjige malu knjižicu. – Znate li što je to?
- Knjiga.
- A uvezana je...
- Kožom.
- Ljudskom kožom.
- Ljudskom kožom?
- I to nije najbolji primjer antropodermičke bibliopegije. Iako je skup.
- A koji je najbolji?
- Kad se vide prsne bradavice i tetovaža.
- Njemačka?
- Njemačka. Ali skuplji primjerci su francuski... Iz vremena revolucije... Od kože giljotiniranih aristokrata. Osamdeset tisuća.
- ...
- Nudim osamdeset tisuća.
- Za što?
- Za vašu kožu.
- Želite mi oderati kožu?
- Nakon toga.
- Nakon čega?
- Nakon toga. Samo krivična ekshumacija mi uopće nije potrebna – reče Schultz. – Želite li whisky?
- Konjak. – Gűnter se kolebao da izađe, no ostao je.
- Sastavio sam ugovor za dvije knjige. Ne morate žuriti. Razmislite tijekom tjedan dana. Ako se odlučite, oko svake prsne bradavice tetovirajte svoje ime i naslov knjige.
- Koje?
- Druge i treće. Jedino ako niste već napisali četvrtu.
- Ne.
- Onda druge i treće. Tu je vaš konjak
Gűnter je želio izaći što prije. Schultz ga nije zadržavao. Vrata su se sama otključala.
Tada je na stubište izašao čovjek s cijevi fagota i Gűnter je otrčao niz stube.
S druge strane ulice žmirkajući su ga promatrale utegnute prostitutke.
I njima ponekad trebaju naočale, pomislio je Gűnter, iako to i nije profesionalna bolest.
U to vrijeme još je mogao razmišljati, a kada se problem spustio nekamo u trbuh, u glavi je nastala praznina.
Iako je kući stigao živ, dva dana nije ustajao iz kreveta.
Ležeći u krevetu Gűnter je prodavao stvari.
U mislima.
Iznos je jedva dosegnuo deset tisuća.
Zatim se prisjećao svih, u književnosti znanih, pogodbi.
Najčešće u zamjenu za ljubav, slavu ili novac, čovjek bi žrtvovao neke efemerne stvari: dušu, snove, smijeh, glas.
Prijedlog Waltera Schultza bio je konkretan i bez tračka vomitativnog misticizma.
Prošla su još dva dana i Gűnter je odlučio nazvati.
A taj nepoznati Čitatelj jako se obradovao njegovu pozivu.
- Dobro – rekao je Gűnter.
- Istetovirali ste?
- Istetovirat ću.
Gűnter je prema tetovažama osjećao urođenu odvratnost.
***
- Imate posjet prijatelja – rekla je medicinska sestra.
- Ja nemam prijatelja – rekao je Gűnter.
Kao i mnogi pisci, bio je mišljenja da piscu prijatelji nisu potrebni.
Oni samo smetaju da pišeš.
Iako Goetheu čak ni žene nisu smetale.
Na vratima je stajao, životom zadovoljan, Walter Schultz s grožđem:
- Kako se osjećamo?
- Bolje.
- Smijete li grožđe?
- Otrovano?
- Da. I oprano.
Schultzov dolazak obradovao je Gűntera. Sjedili su, šutjeli i jeli grožđe.
- Španjolsko? – upitao je Gűnter.
- Španjolsko – odgovorio je Walter Schutz, premještajući se s Gűnterova kreveta na stolac koji mu je donijela medicinska sestra – iz Izraela.
***
Poslije toga gotovo se nisu ni viđali, samo bi svake godine, za Božić, Gűnter dobivao Schultzovu čestitku. Walter Schultz čestitke je pisao na obojenim francuskim porno razglednicama s punašnim damama. Jednom mu je Schultz čak čestitao na novoj knjizi i poželio zdravlja.
Razglednice su Gűntera radovale.
Kad ih je skupio već šest, sedmu više nije dobio.
Ni osmu.
Gűnter je nazvao Waltera Schultza na Tri kralja, no telefonu nitko nije prišao.
Nazvao je još jednom.
Tjedan dana kasnije otišao je u ružičastu zgradu kraj kolodvora. Čak je došao do vrata Schultzova stana i pozvonio, no nitko nije otvorio.
Začuvši buku, a možda i nekim poslom, iz susjednog stana izašao je muškarac s fagotom, bez fagota.
Imao je već više od pedeset i izgledao je nekulturno.
- Oprostite, ovdje je prije živio Schultz...
- Više ne živi.
- Preselio se?
- Moglo bi se i tako reći.
- Umro je?
Fagotist je kimnuo glavom.
- Davno?
- Prije par godina.
Vani je počela mećava, snijeg se taložio pravo na nogostup koji su isklizala djeca i Gűnter si je obećao da, ako danas ne slomi kičmu, onda će si sutra, a najkasnije preksutra, kupiti nove cipele. One žute od antilopa.
Ležeći na leđima pokraj stuba koje vode u suteren, psujući i bojeći se pomaknuti noge, Gűnter je razmišljao da žute cipele od antilopa neće više trebati kupiti. Kroz staklena vrata vidjelo se kako dolje, u suterenu, majstor za tetovažu tetovira sirenu na rame nekom idiotu.
Gűnter je pomaknuo noge. To je značilo da može ustati. I čak se spustiti stubama.
Majstor za tetovažu podigao je glavu.
Prepoznao me, pomislio je Gűnter i upitao:
- Koliko stoji uklanjanje tetovaže?
- Biste li mogli svratiti za dva sata – upitao je majstor za tetovažu.
- Koliko stoji uklanjanje tetovaže? – još jednom je pitao Gűnter.
- Ovisi o površini.
- Pokažite – reče majstor.
Gűnter skine pulover.
- Predomislio sam se. Ne bih htio ukloniti, već tetovirati.
Majstor je pogledao mjesto za buduće djelo.
- Dvije riječi. S lijeve strane.
- S lijeve strane već imate jednu tetovažu – reče majstor za tetovažu, čitajući glasno crni natpis oko bradavica. – Gűnter Grass. Katz und Maus.
Majstor je pogledao Gűnteru pravo u oči.
Pogledu je nedostajalo rastojanje, zato je Gűnteru postalo neugodno.
Prepoznao me, pomislio je Gűnter.
- Tetovirajte malo iznad.
- Nema problema. Što da tetoviram?
- Walter Schultz.
- Walter Schultz?
- Walter Schultz.
***
Undinė Radzevičiūtė
S litvanskog prevela Mirjana Bračko.
Foto: diegoservelion / Flickr
