LOMIM PEČAT
Između smrti i života postoji neka natrula šupljina –
To je prostor u koji se na noćenje spremaju izgladnjeli, ostarjeli vjetrovi,
To je mjesto na koje se iz crkava dopremaju bivši sveci –
To je mjesto na koje ni jednom nije zalutao Dante.
VALHALA
Tu iznutra nema vrata.
Tu se čuvaju ratnici nestali bez traga.
Noćima – kada je koji sat dopušteno razmišljati –
Mi uzvikujemo i uzvikujemo brojeve jedinica –
Govorimo čuvarima da brojimo ovce – oni ne razumiju –
Tu se ne smije zaspati.
*
Prije nego namjeste krevete ne provjeravaju
Jesu li doista mrtvi kukci
(na ovome mjestu uobičajeno je
napuniti blazine noćnim leptirima)
A događa se da neki počne treperiti
Upivši toplinu tijela, strastvene snove –
One noći probudilo me leptira drmusanje- - -
*
Drmusanje za ustajanje. Danju
Nas tjeraju da gazimo usjeve,
Da drveću lomimo grane, da bacamo
Ptičice iz gnijezda,
Da uzdišemo na tavanima...
*
Noću (kada je dopušteno razmišljati)
Namažu lica zrncima prašine s krilaca
I primoravaju da hodamo kao varljiva svjetlost –
*
Mi –
Svjetlucavi noćni prosjaci –
Zadihani, bezvoljni –
Poprskani tračcima znoja
(mi obično leptirima
natrljamo stranice knjiga
i čitamo u mraku,
kada je dopušteno razmišljati).
*
U hladnije godišnje doba
Uče nas kako nepomično stajati –
Zimi po vodovima
Vode nas u katedrale,
Hodnike palača,
Podižu do stropa, pribijaju na križ,
Primoravaju da utjelovimo onog koji viče, vjeruje, koji se boji,
Da budemo ljubljeni, dignuti u zrak, da povraćamo vodu
(ja i još dvojica – tijekom zime prostajali smo dok nas je davila ogromna zmija).
*
Za vikend dovode rodbinu.
To su takvi (svaki put sasvim drugi) tipovi
Mračnih lica,
Koji preklinju da ih se sjetim.
(vjerojatno ih skupljaju
između pantomimičara prevedenih u pričuvu –
jako istreniranih osjećaja na licu)...
Jedna (svaki put neka druga) žena
Neprestano plače i pokušava poljubiti.
*
Mene njezine usne ne dotiču –
Tu iznutra nema vrata –
Nema pravih vijesti s one strane –
Lipa u staklo granom
Sve revnije tuče –
No jako je mnogo grešaka,
Teško je nešto shvatiti –
Previše je nota, sestrice moja,
Previše emocija –
Nama treba vijesti –
Barem o smrti,
Da nas odvedu drugdje
*
Izdaleka vidimo kako poginule
U ešalonima gone nekamo, zajedno
S naletima kiše
I istrošenim glasovima ptica.
Možda ih vode na odmor? (kažu da svakomu od njih
Daju po lijepu, trećeg reda, suvenirnu
Smrt s briljantima)...
*
Nitko ništa uistinu ne zna,
Ali svi tajno pomalo zavide,
Ako ćemo iskreno – još se nadaju da
Će se razjasniti da sam – živ,
Iako, kako godine prolaze
Vjerojatnost je sve manja.
*
Tu je najugodnija jesen.
(uopće ne zato što je Dan mrtvih)
Dopušta da spavamo toplo –
Uvlačimo se
U trbuhe konja kao u Troji
(u studenom su polja kod nas puna konjskih lešina).
*
Dakle, kažem, čekam
Vijesti o sebi –
Možda čak i ove jeseni
(ujesen vjetar probija zidove –
mogao bi biti i učesnik pohoda –
no on je samo vjetar –
ne može mnogo upamtiti).
*
Posjetitelji se udaljuju polagano,
Da nas ne prestraše,
Ne opraštaju se,
Nikada ne donose
Ništa za jelo
(a mi ni zamoliti ne znamo –
jednjaci su opareni,
grakćemo stalno: „Valhala, valhala")...
*
Tada ih istjeraju.
*
Pale svjetlo da namame
Nove leptire –
To je takav tuš mlazova života –
Šuštanje krilaca
Tijela i sluh golica...
Tih trenutaka mi nismo ratnici.
*
Tih trenutaka mi nismo ratnici –
Mi smo najviše povrijeđeni.
(znajući to oni nas pokušavaju slomiti –
osljepljuju nas bljeskalicama, krhotinama,
zovu neobičnim, izmišljenim imenima).
*
Viču i viču: 'Čujete li me,
Georgase Traklise?'
*
'Čujete li me,
Georgase Traklise?'
(odmah nakon toga drvećem
uvijek, poput jeze, dotrči
naga med. sestra)
*
Ne odazivam se.
VJETAR KOJI ČITA
Vjetar koji čita –
Lakim, neritmičnim pirkanjem
Okretane stranice,
Vlaga na oštrim slogovima...
Vjetar koji čita –
Banalno sladunjavo,
Stoput viđeno.
No, je li viđeno?
Čak i ako je tako –
Ipak –
Vjetar to zanemaruje
sjedi i čita
Podbula lica,
S plavih usana slinom
Razvučenom,
Liže kiselinu riječi,
Pohotnim drhtavim prstima dotiče
Sveto zapisane tvoje žene,
Izbriše oca,
Razmislivši malo – i majku,
Kida metafore, prosipa
Mokre ptičice
Iz strpljivo svijena gnijezda –
One još ne umiju letjeti –
Čitati –
I nikada neće naučiti –
Takav je vjetar...
Takav vjetar ispravlja tekst
Pakosno, zlobno
Tavane pretvara u crkve,
Kida čistoću svim tvojim svetima
Polako, s užitkom
Preodijeva te u junaka,
Koji dokrajčuje ranjene
Primorava da se naslađuješ njihovim jecajima,
Primorava da prekomjerno piješ –
Da prijetiš nebu
Primorava da budeš zabrinut, besmrtan, da dišeš
Pisati, pisati, pisati –
Jedini tvoj čitatelj
Je vjetar
Kroz svu odjeću
Do samih kostiju,
Do zavijajućih cijevi vena,
Do samog života...
„Prestaje vjetar" – kažem,
Ustajući iz zasutog rova.
Promatram poginule,
Skupljam svlakove vjetra –
Pulsirajuće mehanizme vjetra,
Naivno se nadam
Da ću naći barem jedan
Ne rasprsnut.
PO NAJJEFTINIJOJ TARIFI
Zato i zovem – jako sam sanjao –
Zemlja je u proljeće prelivena grobovima –
Pod same prozore kuća jugo je dopuhao
Nekoliko neodržavanih grobova
Priraslih ogrubjelih prstiju –
Zvecka o prozorsko staklo
Poput kišice, feng shui zvončića…
Čitava polja plove kao čamci –
Iz obora iskrsli grobovi –
Ne tako davno umrle još možemo prepoznati –
Leže skriveni poput oblačića nad humkom –
Neki sasvim šupljikavi –
Drugi – jači još se guraju križevima kao veslima - - -
Znači – navike ostaju (tu su svugdje bila ribarska seoca) –
Ostaju ožiljci i iskustva
Čak i neke boli (one, koje zovemo - na nervnoj bazi)
Ostaje jastuk mokar od znoja - - -
- - - Od znoja, kažem, ne od suza –
Ostaje tek oprostiti se, uzdahnuti tek –
Oprosti, što tako kasno zovem – trebalo je prije,
Shvaćam – trebalo je prije –
Ali dok si bio živ – uopće nisam imao vremena –
Znam, ne mogu ti baš mnogo pričati –
Tamo vas prisluškuju –
Ti samo dašći u slušalicu – ja ću si prevesti - - -
- - - - Prevest ću, kažem, neću se isplakati -
Provaljat ću se po slogu, kamenu,
Provjerit ću prema notama, sanjaricama…
Ne, moj san nitko nije objašnjavao,
Izmislio sam –
Kažu, ako imaš komu ispričati
svoje snove još nisi sâm…
Zato i zovem, zanemarujući smetanja
Zanemarujući dosadno brujanje tih grobova;
„Vezu nije moguće uspostaviti, molimo
Provjerite broj"…
Nisam imao više komu, pa sam nazvao,
Nisam imao što raditi, pa sam nazvao,
Nisam imao više kamo sa sobom, pa sam nazvao
Nehotice sam u tami zapeo za uže zvona –
--- Pa sam nazvao, zovem - - -
- - - -
Znao sam da ćeš podići slušalicu –
Znao sam da takvi kao mi čak i nakon toga,
Čak i tamo –
Ponekad pate od nesanice.
RUJAN
Ne znam tko sam bio tada,
Dok sam šetao natopljenim obalama
Umotan u kišnu kabanicu.
Ni lice ne mogu opaziti – u stranu nakrivljena
Kapuljača i naleti prokisle kiše…
Ne sjećam se kako su me zvali, kako doticali,
Ne sjećam se jesam li se osvrtao –
Pamćenje je ostalo tek za pogled na promrzle tršćake,
Koji vrve ždralovima i vilama –
Gnijezdima vjetra, svlakovima vjetra
(Nenaviklom oku oni izgledaju kao valovima isprane
Mrtve ptice, samo su lica kao u lutaka –
Koje jezivo kriješte, predstavljaju rano djetinjstvo),
Još – na kišom izjedene ivike,
Zvučne, s dupljama –
U takvima su nekoć ljudi skrivali djecu
Od urokljiva oka… Mnogi su tako i odrasli…
Možda sam njih tražio? Možda sam se hranio obalama ujesen
Nehajno rasutom strvinom ili mladuncima vjetra,
Koji žalosno kriče s dolaskom jeseni?..
Umirujem se da sam možda tražio neki čamac,
Čavlima od trske pribijen za zemlju,
Ili sam čekao rođake predugo ostale
U tamnoj vodi …
No, osjećam da nije bilo tako –
Nije li od tamo u meni živ
Taj nemir, kao da bih nešto tražio, taj stravičan šum šaša
Negdje duboko u grudima?
Ne ježi li se zato još uvijek koža od vjetra,
Koji tjera iz kafića posljednje večernje pijance,
Koji tjera ulicama komadićke novina, kazališnih plakata,
Mnoštvo lutaka koje jezivo kriješte?..
Uvijek me razljuti kad vidim sluzav, još slijepi vjetar –
Odnekud znam kakav mu je okus.
PROLAZNA SOBA
Spavati u praznoj sobi,
U kojoj nema ni jedne stvarčice –
U kojoj čak i snovi odjekuju kao limovi…
Samo parket i Bog.
No, još i žena i ja –
Zgrčeni, sićušni…
Tako i glibimo u san
Kao ugašeni opušci…
A od tamo – samo zovni –
Stvari, starudije, zavežljaji…
Orgulje i klupice,
Kiša sa snijegom,
Škrinje i sjemenje
Samo i čekaju pruženih noktiju
Da se zakače za ovaj svijet - -
A takva je prilika –
Tà potpuno prazna soba
Vuče kao propuh - -
Samo uzmem i vučem –
Naručjima, pregrštima, ustima –
Kao kakav Noa –
Dok pljusak ne prestane.
Svi do jednog ulaze
U moju praznu sobu –
A ja ne uspijevam –
Ostajem u zvučnom prostoru - - - - -
- - - Parket i Bog.
***
Rimvydas Stankevičius
S litvanskog prevela Mirjana Bračko.
Foto: Thomas8047 / Flickr
