U blagovaonici redovnica

Sestre svete Brigite su objedovale.

Nadstojnica samostana Kandis Bengtsdotter sjedila je na čelu dugog stola, pogled joj je lutao od jedne časne sestre do druge, a ona je pomno razmišljala koju bi danas trebalo kazniti. U pravilniku časnih sestara pisalo je kako ih nitko ne smije kazniti osim opatice; čak i kad bi biskup izrekao kaznu, nju se ne smije izvršiti bez opatičine dozvole.

Opatica Kandis rado je kažnjavala. Strah od kazne pobuđivao je pokornost. Samostan je rasadište ljubavi, ali put do ljubavi često vodi kroz poniznost i strah. Pretjerana ljubav omekša srce. Kandis je znala bolje od bilo koga kako nijedna od njezine dvadeset i jedne sestre nije bila djevica i da su u samostan došle iz raznih razloga. Svaka je imala neku svoju tajnu.

Veliku moć ima ono što je učinjeno potajice – tako je običavao govoriti otac Gerlach. Ali on je već bio starac i često je zaboravljao. Zaboravio je čak i to da mu je to sjeme istine nekad otkrila Kandis, a sad je Gerlach to stalno ponavljao kao da se toga on sâm dosjetio. Da, opatica Kandis je znala da tajna doista ima veliku snagu, svaka sestra je imala svoju tajnu i poznavanje tih tajni davala joj je moć nad njima.

Kandis je živjela u Livoniji već pet godina, ali je stalno, na svakom koraku, svakog dana znala da je u stranoj zemlji. Kandis se rodila u Švedskoj, švedski joj je bio materinji jezik – imala je švedsko srce. Bilo je to čvrsto i ponosno srce, ali ljubav prema svetoj Brigiti koja je plamtjela u njezinom srcu omekšala ga je više no što je trebalo.

Sestre su sjedile u blagovaonici za dugim stolom, a na čelu je sjedila Kandis. Nadstojnica je uvijek morala jesti zajedno sa sestrama, to je zahtijevao pravilnik. Njih su posluživale dvije svjetovne sestre koje su donosile hranu. Za vrijeme objeda nitko nije smio govoriti niti izgovoriti ni jednu jedinu riječ. Sestre su morale slušati čitateljicu koja je vršila dužnost legistera, i naglas im čitala knjigu. Tako je to bilo svaki dan, iz godine u godinu, sestre su jele i slušale, čitateljica je čitala i tako nijedan trenutak u danu nije bio potraćen, nego je bio proživljen za Boga. Ako je neka od njih htjela neku posudu, hranu, umak ili piće, trebala je dati dogovoreni znak rukom. Na primjer, znak za jegulju bio je imitiranje rukom pokreta repa ribe dok pliva – to je bio općeniti znak za bilo koju ribu – a zatim je trebalo još stisnuti šaku i zamahnuti njome. Ako je neka htjela lim sa štukom, trebalo je učiniti znak za ribu jako brzo jer štuka pliva brže od ostalih riba.

Kandis je tog dana naredila da se iz pravilnika Brigitinog samostana čitaju oni dijelovi koji se odnose na prekršaje i kazne. Zbog svojeg lijepog djevojačkog, jasnog i snažnog glasa, dužnost legistera u samostanu vršila je Gertruta. Gertruta je čitala polako i lijepo, umjela je naglasiti prave riječi i njezin je njemački bio čišći i tečniji od Kandisinog premda su obje došle iz Švedske, iz samostana u Vadsteni. Kandis je došla za stalno, ali Gertruta je došla samo na par godina kako bi podučila sestre običajima Brigitinog samostana. Ali ona je sad postala bliskija s ovim novim sestrama nego s onima koje je ostavila u Švedskoj, pa će i ona sigurno ovdje ostati zauvijek.

”Obratite pažnju”, čitala je Gertruta, ”da su prekršaji gradirani u četiri stupnja, pa tako govorimo o lakim, ozbiljnim, teškim i najtežim prekršajima. Svaka sestra koja sazna za nečiji prekršaje, bilo to gledanjem, slušanjem, mirisanjem  ili osjetom, o tome mora obavijestiti nadstojnicu samostana, ali ne u vrijeme kad je zabranjeno govoriti…”

Bilo je vrijeme posta i u četrdeset dana njegovog trajanja u samostanu se smjelo jesti samo jednom dnevno. Ali s obzirom da je u vrijeme zime klima oštra, Kandis je donijela odluku da redovnice smiju jesti dvaput, a prije odlaska na počinak može im se dati topli napitak i kriška kruha kako bi bolje izdržale jutarnju molitvu. U vrijeme posta nije se smjelo jesti meso niti mesna juha, kao ni jetrica, srce, bubrezi ili drugi unutrašnji organi. Dozvoljeni su bili riba, jaja, mlijeko, povrće, to jest ”bijela hrana” kako su to već u Brigitinom pravilniku nazivali. Kandis je bila obrazovana žena i dobro je znala kako je sveti Benedikt pisao pravilnik za samostane daleko na jugu gdje su biljke na proljeće brzo rasle i gdje nije bilo takve oskudice u hrani kao na sjeveru. Kandis je odrasla na selu i dobro je znala da je najbolje vrijeme za klanje životinja prije Božića, a do proljeća svo je meso bilo pojedeno. U Rimu se već krajem ožujka moglo dobiti svježeg povrća, ali na sjeveru je trebalo preživjeti uz osušenim ostacima prethodne berbe. Zima u sjevernim zemljama iscrpljuje i posljednju snagu iz ljudi, i tu najbolje pomaže masno meso. Usprkos svemu tome, morala se pridržavati pravila o postu, ali je uspjela pronaći zlatni srednji put: redovnice su u vrijeme posta jele ono što i vazali u pokrajini. Sestre nisu morale znati da su njihova juha i kaša pojačana masnom mesnom juhom i da je u njihovoj juhi od štuke pored ribe dodana i usitnjena svinjska mast.

Tog su dana svjetovne sestre na stol iznijele pet vrsta jela; žele od luka s orasima i graškom, kuhane baltičke haringe, štuku punjenu mješavinom šafrana, salvije i papra, pitu od jegulje s bademima, te prepečeni bijeli kruh s medom i pinjolima. Uz hranu redovnice su pile pivo koje su varili u muškom djelu samostana.

Od svih jela najpoznatija je bila Brigitina pita od jegulje. Sveta je Brigita naučila taj recept u Rimu, pita od jegulje joj je postala omiljeno jelo u vrijeme posta i njezina je kćer donijela recept u Švedsku. U samostanu u Vadsteni naučila ga je i mlada Kandis, pa je još uvijek povremeno zalazila u samostansku kuhinju kako bi provjerila pripremaju li kuhari sve kako treba. Pita od jegulje zahtijeva veliku vještinu. Treba prvo uzeti jegulje i napola ih skuhati zajedno s peršinom i metvicom i zatim ih ostaviti da se ohlade. Zatim treba u mužaru usitniti bademe, pomiješati s mlijekom i kuhati sve dok ne budu sasvim mekani i ostaviti i njih da se ohlade. Istovremeno u limu je čekalo tijesto spravljeno od brašna, jaja i mlijeka. Jegulje je zatim trebalo narezati na komade, pomiješati kašu od badema sa začinima – paprom, mažoranom i salvijom – ispeći sve u tavi i staviti u tijesto.

Nadstojnica Kandis toga dana nije bila posebno zadovoljna pitom od jegulja. Korica pite nije bila hrskava nego nekako mekana, a mažurana je bilo tako puno da je prekrivao blagi okus ribe.  Opatica tog dana nije imala vremena posjetiti kuhinju, uskoro se trebao održati konzilij, tako da je veći dio dana provela čitajući knjige.

Ali Gertruta je i dalje čitala sa stalka, a redovnice su jele i slušale.

”Laganim prekršajima smatraju se sljedeće stvari. Kad netko zanemaruje svoju dužnost pranja već živi u prljavštini tako da ostali moraju začepiti nos. Zbog toga svaka sestra mora jednom tjedno ići u saunu. Kao i kad netko ide u prljavoj odjeći u crkvu na misu, ili kad se sestra ne klanja i ne iskazuje poštovanje prema nadzornici samostana kad joj ova dolazi u susret, jer ljubav bez poštovanja je djetinja ljubav. Ili kad netko pri pranju poprska drugu ili kad netko u zahodu pljune na pod…”

Kandis je pogledavala sestre. Sve su one imale neku tajnu. Koju bi mogla kazniti? I zbog čega?

Desno od Kandis sjedila je stara Anneke, udovica nekog lokalnog vazala, bogata udovica čija im je proventa, odnosno miraz koji je prije tri godine donijela sa sobom u samostan, pomogla preživjeti mnoge zime i platiti zidara. Bila je to zlovoljna i ćudljiva žena, nije umjela pjevati niti jednu himnu, ali je bila spretna u knjigovodstvu i brizi oko novca. Kandis ju je postavila za čuvaricu škrinje s novcem.

”Laki prekršaji su i kašnjenje na misu, pretjerano pričanje u sauni, deranje odjeće iz nepažnje, te pogledavanje braće u crkvi. Kazna za te prekršaje je čitanje psalama onoliko puta koliko to velečasna odredi”, čitala je Gertruta.

Anneke je imala sa sobom jedan od ključeva škrinje s novcem i tako je, zapravo, bila još bogatija nego prije, razmišljala ja Kandis. Anneke je bila vrijedna i poduzetna, stroga i skromna žena, budno je pazila na račune, plaćala je sve potrebne živežne namirnice i ljekovite biljke. Ali i ona je imala tajnu, ona je donijela u samostan zlatni lanac svojeg preminulog supruga koji je stavljala oko vrata prije odlaska na počinak. Još ga je uvijek voljela. Želi li Kandis kazniti nekog zbog ljubavi?

”Ozbiljni prekršaj je kad se ne ispovjedi dulje od četrnaest dana. Treba odmah napomenuti kako ni jedna ne mora zgriješiti kako bi otišla na ispovijed. Isto tako, ona koja ne umije pjevati, ne smije to činiti preglasno; u tom slučaju mora biti tiho, ne smije smetati i treba šutjeti”, čitala je Gertruta. ”Ozbiljni prekršaj je i kretanje samostanom bez vela i krune jer tako se smije biti samo u svojoj ćeliji i u sauni. Ili kad se u vrijeme posta jede sapun jer se ne može izdržati praznog želuca, tad se mora šutjeti dva dana i jesti samo kruh i pivo. Ozbiljni prekršaj je i zaustiti kad nije prikladno govoriti, bilo to u vrijeme objeda ili mise, jer kad Kristova nevjesta brblja, ona ne čuje Duha Svetoga kad joj se On obraća. Onu koja ne umije biti tiho može se kazniti kao i žene koje tračaju – treba joj se staviti brnjica. Ako se ozbiljni prekršaj ne prizna i još se svjesno nastoji zataškati, kazna je bičevanje po ramenu sve dok grešnica ne prizna: ’Mea culpa, iskupit ću se’ a velečasna na to kaže: ’Sad je dosta!’"

Ili Gertruta, mislila je Kandis, Trutta, moja draga švedska prijateljica. Ona je tako draga, tako poslušna. Njezina majka, jadnica, kojoj je Bog poslao toliko patnje, bila je porijeklom iz Njemačke, tako da je i Trutta znala njemački i zato su je i poslali ovdje iz Vadstene kako bi podučavala Brigitina pravila i običaje. I tako ih je ona vrijedno i neumorno podučavala. Getruta je bila sedamnaest godina mlađa od Kandis, bila je nabita, imala je ružnu, široku bradu i nos, ali srce joj je bilo veće nego u svete Katarine. Previše je plakala, govorila je glasno. Ali bila je među Brigitinim sestrama još od djetinjstva, samostan joj je bio sav život. I ona je imala tajnu, jer njezini bi kapci od ljutnje poplavili i prste bi stisnula u šaku tako da bi noktima do krvi izgrebla dlanove. O kakvoj se tajni radilo, to Kandis nije znala.

”Teškim prekršajem smatra se sijanje bijesa i zlobe i lažne optužbe, kao kad se ukrade nešto, bilo iz samostana, ili od posjetitelja samostana, ili od hodočasnika. Isto tako i čaranje, izgovaranje čarobnih riječi ukoliko se to čini u vještičje svrhe. Teški su prekršaji i takvo kršenje samostanskih pravila koje nije počinjeno u nepažnji ili lakomislenosti već iz zlobe. Onu koja počini teški prekršaj, treba kazniti tako da o tome porazmisli sto puta. Najlakša kazna za teški prekršaj je kad se mora tri dana sjediti svezana u samici, a nakon toga treba izreći pedeset i pet puta Ave Mariju. Ali ako se ovi prekršaji ne priznaju već ih se krije, slijedi tri bičevanja dnevno tijekom pet dana sve dok grešnica na kraju ne prizna i pokaje se.”

Pogled nadstojnice samostana zaustavio se zatim na pjevačici Christini. Ta je djevojka bila lijepa poput bljeska sunca na snježnim vrhovima osutim proljetnim cvijećem. Kad se ona smiješi, kameni samostanski zidovi počinju se sjajiti. Kad ona svuče odjeću u sauni, ostale se smetu i skrenu pogled. Bila je još mlada, imala je dvadeset pet godina. Prije tri godine stajala je s bratom ispred vrata samostana i molila da je puste unutra. Brzo su jahali kao da ih je netko proganjao. Sa sobom je imala kutiju s novcem i molbu koju je napisala njezina majka. Kantorica Christina imala je najljepši glas u Livoniji i ona je podučavala mlađe sestre lijepom pjevanju. Nije bilo pokornije i uzoritije sestre od nje… Ali i ona je imala tajnu jer nju nije brat doveo u samostan, o, ne, nipošto, a kad Christina pjeva o ljubavi prema Isusu Kristu, Kandis nije uvijek sigurna misli li ona baš na tog muškarca kojeg su prije tisuću četiristo godina razapeli na križ. Redovnice su trebali pjevati žalobno, lijepo ali žalobno, i nisu se smjele radovati vlastitom glasu i biti na njega ponosne. Ali Kandis je slušajući Christinu osjećala kako djevojka pjeva o sreći i ljubavi i uživa u slatkom zvonu svojeg glasa dok je odjekivao među crkvenim zidovima. To nije bilo prikladno.

Gertruta je čitala: ”Neka se zna da, ukoliko se sestra potuži biskupu koji je u posjeti samostanu na drugu sestru, ali nema svjedoka za svoju tužbu, ili drugih dokaza, neka je se kazni onom kaznom koja bi se primijenila na sestru koju je ona optužila…”

Sestra Juliana, debeljuškasta crkvenjakinja, bila je bivša gradska gospođa. Njezin muž i tri sina su umrli jedan za drugim kao da joj je obitelj snašlo neko prokletstvo. Ali ona je bila hrabra žena, pred talliinnskom porotom uspjela se izboriti za nasljedstvo i većinu imovine donijela je u samostan, između ostalog i deset knjiga. Ona je u gradu bila navikla brinuti se o ukućanima i sad je s oduševljenjem to činila i u samostanu. Dužnost crkvenjakinje bila je brinuti o crkvenim odorama i održavati oltarske pokrove urednima i čistima, morala ih je prati, ali nikako ne golim rukama već samo koristeći rukavice od lana, te ih je morala bijeliti talkom dobivenim od biljaka. Crkvenjakinja je nabavljala i vosak, svijeće, ulje i tamjan kao i sve drugo što se koristilo u crkvi, pa još i tintu, pera za pisanje i bočice za tintu. Nabavljala je i slamu i sijeno za pod u crkvi, a za hladnih dana i ugljen za žeravnik… Posjedovala je svežanj ključeva, otvarala je i zaključavala vrata, prozore, crkve i drugdje u samostanu, palila je svijeće i daščice i puhanjem ih gasila kad je to trebalo. U ženskom dijelu crkvenjakinja je također brojila sate i u pravom trenutku zvonila i budila ostale na molitvu, na objed ili na posao. Sestra Juliana nije bila posebno upućena u Svetu Knjigu i često je brkala molitve, ali u knjigovodstvu nikada nije griješila. Ali i ona je imala tajnu – to je Kandis znala. Pored narudžbi i računa slala je u grad i svežnjeve pisama mladom majordomu jednog trgovca. Jesu li ponekad zajedno griješili? Ako jesu, Juliana se zbog toga pokajala – smatrala je smrt svojeg muža i sinova božjom kaznim, ona je došla u samostan kako bi okajala svoje grijehe. I bila je izuzetno dobra crkvenjakinja.

”Najteži su prekršaji svi smrtni grijesi, ubojstvo iz nehata, ubojstvo, bludničenje i bogoskvrnuće”, čitala je Gertruta. Na trenutak je podigla pogled prema nadstojnici, pitala ju je očima i Kandis joj je na brzinu dala znak rukom; podigla je mali prst na prsa, pa je ova nastavila čitati. Kad je pripovijedanje zabranjeno, zabranjeno je svima, te su sestre mogle komunicirati samo znakovima rukom, a i to što je manje moguće. ”Onu koja se smatra krivom za te prekršaje, neka se zatvori u samicu i neka tamo boravi sve dok se duboko ne pokaje, i to pred biskupom, a opatica, naša velečasna, neka odluči zajedno s biskupom treba li ostati još dulje u samici ili je treba otjerati iz samostana kako bi je neki drugi sud mogao izvesti pred lice pravde kao što je to uobičajeno.”

Kandis je znala da je jedna sestra u Vadsteni bludno griješila. Tako su je iscrpili u tamnici da je jedva preživjela, te su je zatim otjerali iz samostana. Nije stigla daleko jer su je seljaci nasmrt kamenovali.

Sad joj se pogled zaustavio na sestri Merglin, najstarijoj u samostanu, koja se brinula o tome da je odjeća redovnica i redovnika oprana, pokrpana, provjetrena, izglačana i očišćena od uši, kao i svi madraci, plahte, vuneni pokrivači, jastučnice, marame redovnica, odore, pokrivala za glavu, košulje, hlače, cipele, omatala za noge… I tako dalje i tako dalje. I da ništa od toga ne odaje pretjeranu finoću ili taštinu, nikakve svile niti šarenila, da nema pozlaćenja ili ukrasa, te da noževi budu dovoljno tupi. Sestra Merglin je naručivala tkaninu, svinjsku kožu, vunicu, konce, sapun, igle, pleteće igle, kopče, papir i naočale, i sve je davala popraviti. I te su zime sestre imale puno toga za šivati jer se na ljeto, nakon posvećenja samostana, moglo očekivati da će prispjeti dosta novih sestara. A tada je za njih trebalo imati spremnu odjeću.

Merglin je bila stara i strpljiva žena, došla je odnekuda s istoka, iz pravca Narve. Njezin je muž brinuo o jednom viteškom imanju, bio je osuđen zbog nekog zločina i obješen. Imanje su dali na upravljanje nekom drugom vazalu, a Merglin otjerali. Merglin nije plakala niti se žalila na sudbinu i nije ništa tražila. Kad je došla u Brigitu, nije posjedovala ništa, nije imala ni novčića – samo svoje dostojanstvo.

Kandis ju je prihvatila premda to nije smjela učiniti. Pa zar nije Brigita osnovala samostan baš za ovakve žene? Baš za ovakve žene za koje više nije bilo mjesta u svjetovnom životu u kojem su mogle birati samo između prosjačenja i prodavanja svojeg tijela. Sestra Merglin je imala šezdeset i jednu godinu, već je teško disala i nije imala snage dugo pjevati – Kandis ju je oslobodila i večernje molitve. A tajna – je li i ona imala neku tajnu? Sigurno jest: duboko u sebi nije nikad oprostila doušniku zbog kojeg su objesili njezinog muža. U duši joj je plamtjela mržnja i žudnja za osvetom.

Gertruta je stigla do kraja poglavlja o prekršajima i sad je prešla na učenje svete Brigite koje je uvijek trebalo čitati nakon navođenja prekršaja.

”Marija je živjela ne počinivši grijeha i grijeh je nije nikad dodirnuo. U svemu što je činila, bila je Bogu mila. Ona je uvijek i na svaki način bila onakva kako je to Bog htio. Pa kad je došlo vrijeme i kad je Marija saznala da će roditi Sina Božjega koji će biti i njezinim sinom, da će morati u svojem tijelu nositi tijelo koje će patiti kao što su to proroci prorekli – nitko nije mogao izmjeriti njezino oduševljenje! A tko bi mogao izmjeriti njezinu tugu? Jer Marija je poput cvijeta ruže odrasla vitka i lijepa, ali su joj narasli i dugački, oštri i bodljikavi trnovi.”

Ono što je Marija osjećala, ispovijedala je svetoj Brigiti, mislila je Kandis. I prema njezinim riječima mi živimo, jer tko bi drugi mogao bolje poznavati najveću radost i najveće probleme žena doli Marija koja je rodila sina čija je sudbina bila da bude razapet na križu. Jer ona je bila ljubav koja će zauvijek ostati na zemlji. Ono u čemu je Marija našla utjehu, u tome ćemo je naći i mi.

Kandis je gledala sestru Walpurgu, pivničarku samostana, svoju zamjenicu, koja je poput svete Brigite rodila osmero djece. Niti jedno nije živjelo dulje od dvije godine. Ona je sad brinula o hrani i piću za sestre kao što bi se brinula za vlastitu djecu da je barem neko poživjelo malo dulje. Bog je stvorio ženu da rađa djecu, ali neke je žene stvorio u druge svrhe. Kad je osmo dijete sestre Walpurge umrlo u dobi od dva mjeseca, ona se srušila bez svijesti na zemlju i već su je smatrali mrtvom, ali ukazala joj se sveta Brigita, toplo joj se nasmiješila, poljubila joj usnice i šapnula kako su kroz bol koju je Marija osjetila kad je vidjela kako joj sin umire na križu sada prošle i duše sve Walpurgine djece, i sad se nalaze pred Bogom. I zbog ljubavi prema njima, Walpurga je sad morala nastaviti voljeti na zemlji. Sestra Walpurga je ustala i znala kamo joj je poći. U njoj je još bilo života i ljubavi.

Hoće li se ikada Kandisina ruka podići i kazniti sestru Walpurgu, čak i kad bi za to bilo razloga? Može li Kandis ikada osjetiti toliku bol kakvu je Walpurga osjećala? Može li ona razumjeti to poniženje koje je osjećala Walpurga dok ju je muž šibao nakon smrti svakog djeteta i optuživao ju kako je ona slaba, bolesna, jadna i neprirodna žena koja nije u stanju poroditi ni jedno jedino zdravo dijete! A Walpurgina tajna? Ona se kradomice išuljala iz samostana premda je to bilo najstrože zabranjeno, kako bi otišla brinuti se, uspavljivati i maziti tek rođeno dijete žene stajskog pomoćnika. Kakva bi to mogla biti kazna koju jedna žena određuje drugoj zbog ovakvog prekršaja?

Sestre su sad završile s objedom. Gertruta je mogla početi jesti. Ostale su sestre u međuvremenu krpom brisale noževe i žlice i pri tom nisu smjele bacati mrvice hrane na pod – na to je sestra Walpurga dobro pazila. Nakon toga su se sestre sagnule pod stol i od tamo uzele košaru. Svaka sestra imala je svoju košaru u kojoj su držale pribor za jelo i posudu za piće. Nakon toga su obrisale ostatke hrane sa stola i čekale na Kandisin znak.

Kandis je za to vrijeme gledala Taleke, mladu vrtlaricu, koja je kao i ostale sjedila pogleda uprtog u svoju zdjelu s hranom. Kandis je duboko uzdahnula i svi su se pogledi podigli prema njoj. Kandis je pritisnula rukom usta, pa ju je odmaknula kao da ih je otčepila. To je bila dozvola za razgovor, sve su sestre sad smjele pripovijedati.

”Sestro Engel!” Kandis se okrenula prema jednoj mlađoj sestri koja je u samostanu boravila tek pola godine.

Sestra Engel je ustala i odmah se spustila na koljena i podložno spustila glavu pred nadstojnicom. Ostale su redovnice zastale napeto iščekujući jer su znale da će nadstojnica sad odrediti kaznu, ali nisu znale zbog kojeg prekršaja.

”Sestro Engel”, strogo je rekla Kandis. ”Jutros sam pod tvojim madracom našla kožu jegulje.”

Kandis je čula kako neke sestre uplašeno uzdišu. Sestra Engel je odgovorila sigurnim glasom:

”Oprostite mi, velečasna.”

”Priznaješ li da je tvoja?”

”Priznajem, uzela sam je iz kuhinje.”

”Zašto si to učinila?”

Djevojka nije oborila pogled već je hrabro gledala Kandis u oči.

”Zato jer mi je prečasna naredila da zajedno sa sestrom Gertrutom odem podučavati novakinje pisanju u njihovoj kući s one strane livade, jer je ona druga sestra prestala to činiti”, rekla je. ”A ja sam se uplašila da, ukoliko me neki muškarac napadne, a ja se ne budem mogla braniti, onda barem…”

”Zašto se plašiš takvih stvari?” strogo je pitala Kandis.

”Jer muškarci su…” Sad je Engel zašutjela.

Tako je, Kandis je znala kakvi su muškarci, sjetila se kako su nju, dok je još bila mlada djevojka, pritisnuli o tlo kraj ceste i kako ju je prljavi razbojnik pipao… A onda joj se pod rukom našao kamen. Brigita ga je tamo stavila, u to je Kandis bila sigurna. Udarila je skupivši svu snagu i u trenutku je sve bilo gotovo.

”Kuća novakinja je na samostanskoj zemlji”, rekla je Kandis. ”Ovdje je dovoljno da glasno vikneš i doći ćemo ti upomoć. Sveta Brigita neće dozvoliti nijednom muškarcu da te okalja.”

”Molim vas za oprost, velečasna, tako sam se uplašila…”

Kandis je podigla ruku i Engel je zašutjela. Bi li trebala sad kazniti mladu sestru zbog toga što je tako malo vjerovala u ljubav i moć svete Brigite? Ne. Kandis je u trenutku osjetila da tog dana ne želi kazniti nikoga. Danas je morala čuvati snagu za nešto drugo jer svaka kazna otkrhne dio i njezine duše.

”Idi, dijete!” šapnula je Kandis. ”Sutra ću razmisliti kako te kazniti. Idite, svi!”

I Kandis je krila svoju tajnu zbog koje će možda i ona jednog dana biti kažnjena. Sestre su ustale, poklonile se nadstojnici i počele odnositi tanjure sa stola, najprije one mlađe s većim i težim posudama, zatim one starije, sve dok na stolu više nije ostalo ništa osim soli koju je odnijela najstarija sestra – Annike. Tu je sjedila još samo Gertruta i jela.

Nakon toga sestre su otišle u šetnju, mogle su malo porazgovarati sve dok ih crkvenjakinja nije zvonom pozvala u crkvu.

”Taleke!” zapovjedničkim je glasom rekla Kandis. ”Ostani ovdje!”

Taleke je zastala pokraj Gertrute koja je prestala jesti. Kandis ih je gledala: jedna je bila krupna, gruba i punačka, ružna žena, ali u nje je srce bilo veće nego u svete Katarine, a druga je bila pognuta, mlada i krhka Taleke koja je u Kandisinoj duši pobuđivala brigu, ljutnju i očaj, i o kojoj je sad ovisila sudbina samostana. Gertruta i Takele bile su tako bliske, bile su prijateljice i slagale su se kao prave sestre.

Taleke je bila vrtlarka. Od proljeća do jeseni uzgajala je u vrtu u ženskom dijelu začinsko bilje, sušila ga, nosila u spavaonicu, bolnicu i saunu, razvrstavala ga na ono jestivo, ljekovito, koje tjera nametnike, te na mirisne biljke čiji se miris mogao udisati u sauni. Ali od prošle jeseni ona nije govorila ni s kim osim sa začinskim biljem.

”Kad redovnica šuti, to je vrijedno štovanja”, rekla je Kandis. ”Tako činimo manje grijeha koje se samo riječima mogu počiniti, tako slušamo glas Boga i glasove anđela i Duha Svetoga kad nam se obraćaju. Ali redovnica mora slušati kad joj velečasna govori i odgovarati kad joj to velečasna naredi. Redovnica se mora ispovjediti, ali ti, Taleke, već nekoliko mjeseci nisi svojem ispovjedniku izustila nijednu razumljivu riječ. Nisi si olakšala dušu niti si priznala makar jedan jedini grijeh! Kad bi ove noći umrla, otišla bi u čistilište, a ti znaš što bi ti se tamo dogodilo.”

Taleke je jecnula, te je ne skrećući pogled polako podigla ruku kao da je diže u nebo, ali nije ispružila dlan – to je bio znak odobravanja.

”Gledam već dugo, predugo taj znak!” dobacila je Kandis. ”Moraš se ispovjediti i govoriti ljudskim glasom. Ti znaš što te danas, za koji trenutak, čeka.”

Taleke je ponovo počela dizati ruku, ali Kandis ju je snažno udarila. Gertruta se prenula čuvši zvonku pljusku.

”Nijema se ne može ispovjediti”, rekla je Kandis. ”Ispovijed je glas tvoje duše i to moraš izreći vlastitim ustima ako umiješ govoriti, a mi svi znamo da to znaš.”

Ako se vjeruje u Boga, mora se vjerovati i u Đavla, mislila je Kandis. Đavao postoji, on stvarno postoji i on živi na zemlji; ako se sad nalazi u Brigitinom samostanu, on sad stoji preda mnom.

”Pripravi se”, naredila je zatim Kandis. ”Muškarci te čekaju nakon mise.” Gledala je za njima kako je Gertruta pridržavala mlađu sestru dok su se odmicale. Gertrutina ruka je nježno držala Talekinu ruku koju je opatica maločas udarila.