'Svjetlucaju ledene perle' - uvodni tekst

Donosimo uvodni tekst iz Antologije suvremene književnosti Islanda Svjetlucaju ledene perle. Tekst u nastavku prenosimo u cijelosti.

Revija malih književnosti u 2022. godini posvećena je književnosti Islanda. Nakon prošlogodišnje Revije posvećene domaćoj suvremenoj književnosti, za novo književno putovanje odlučili smo otisnuti se na daleki sjever, u inat svim ograničenjima iz prethodne godine.

I nije da je u 2022. svijet mnogo bolje mjesto, ali situacija se dovoljno posložila da u Reviji možemo predstaviti 12 izvrsnih islandskih pisaca i spisateljica, pjesnikinja i pjesnika, eksperimentatora svih generacija i najrazličitijih izraza i poetika, koje je za Antologiju izabrao višestruko nagrađivani islandski književnik, glazbenik, dramski pisac i filmski scenarist Sjón.

Antologiju otvara Jónas Reynir Gunnarsson (1987.) romanopisac i pjesnik koji je privukao veliku pozornost svojim romanima Connecting Flight, Starfish i Death of a Forest, od kojih je posljednji bio nominiran za Islandsku književnu nagradu i Nagradu Europske unije za književnost. U antologiji je zastupljen ulomkom iz romana Smrt šume, za koji kaže da je “o očajničkoj želji za mirnim utočištem u vlastitom životu, ali i o neuspjehu.”

Nastavljamo s njegovom vršnjakinjom Ástom Fanney Sigurðardóttir (1987.), pjesnikinjom, multidisciplinarnom umjetnicom i glazbenicom. Asta je dosad objavila četiri knjige u rasponu od eksperimentalne avangarde do dnevnika snova. Među medijima koje koristi su tekst, crteži, video, zvučna umjetnost, instalacije, filmovi i performansi s fokusom na fenomene vezane uz riječ i jezik. U Antologiji je zastupljena izborom iz poezije. 

Slijedi važna predstavnica rastuće scene autora i autorica koji žive na Islandu i pišu na drugim jezicima – Ewa Marcinek (1986.). Ewa je poljska spisateljica, prozaistica, dramaturginja i kulturna radnica koja živi na Islandu, a piše na poljskom i engleskom. Njeni tekstovi objavljivani su u časopisima, postavljeni u kazališnim predstavama, izlagani na festivalima i umjetničkim izložbama na Islandu i u inozemstvu. U Antologiji je zastupljena izborom iz knjige Poliranje Islanda (Polishing Iceland; obratite pažnju na igru riječima!), koja je također prvo izvođena u kazalištu. 

Kristín Ómarsdóttir (1962.) pionirka je islandske eksperimentalne književnosti, pjesnikinja, prozaistica, dramaturginja koja je za svoj rad dobila brojne islandske i inozemne književne nagrade. Svoj rad opisuje sljedećim riječima:  “Književnost o ljudima koji su taoci drugih ljudi i eksploataciji žena i radnika. U svojim djelima proklinjem sustav ovog društva, ili se bar nadam.” U Antologiji je predstavljena s izborom pjesama iz različitih faza pa njenu prethodnu tvrdnju lako možete provjeriti!

Eva Rún Snorradóttir (1982.) nezavisna je kazališna umjetnica, dramaturginja  i spisateljica. U Antologiji je zastupljena izborom priča iz zbirke Izgubljeno i nađeno, za koju tvrdi da se dotiče skupljanja dijelova svog života i pokušaja da ih se shvati. Osim što piše prozu, Eva je i hvaljena pjesnikinja i dobitnica nagrade za najbolju knjigu poezije na Islandu 2019. Uz to redovito predaje i mentorira na Islandskoj umjetničkoj akademiji. 

Najmlađa autorica u Antologiji je Brynja Hjálmsdóttir (1992.), pjesnikinja i spisateljica čija je poezija sačinjena od nadrealističkih slika i ritmičnog jezika te često crpi iz apsurda i groteske. Dobila je više nominacija i nagrada za svoj rad, a kritičari su je opisali kao "jednu od najboljih mladih spisateljica Islanda".  U Antologiji je zastupljena izborom pjesama iz dvije zbirke, a pjesmama je zajedničko to da se, autoričinim riječima, tiču strašnih i divnih tema.

Elías Knörr (1981.) pjesnik je, lingvist, višejezični autor koji piše na galicijskom, španjolskom i islandskom, i “flambojantna praživotinja” (njegovim riječima!). UK Poetry review proglasio ga je jednim od tri najreprezentativnija autora moderne islandske poezije. U svom je pjesničkom radu sklon eksperimentu i konstantno je u potrazi za novim izrazima i značenjima “u misiji spašavanja jezika od disglosije i asfiksije”. U Antologiji je zastupljen izborom iz zbirke  Mornar s jutarnjim konjima pod haljinom.

Slijedi ga Sölvi Björn Sigurðsson (1978.), koji piše prozu, poeziju, prevodi, a okupio je i najmlađu islandsku pjesničku generaciju u prvu takvu islandsku antologiju. Dobitnik je Islandske nagrade za književnost, a kritika posebno ističe njegov smisao za humor i ironiju, kao i poigravanje s velikim književnim uzorima. U antologiji je zastupljen ulomkom iz romana Cvijet te iz najrecentnijeg romana Kopernika.

Guðbergur Bergsson (1932.) dobri je duh islandske književnosti, romanopisac, pjesnik prevođen na mnoge jezike, koji se i sam bavi prevođenjem te je  iznimno važan za prijevod španjolske književnosti na islandski. Dobitnik je Nordijske nagrade Švedske akademije 2004., poznate i kao ‘mali Nobel’, a njegov je fan i Milan Kundera! U Antologiji su prevedene njegove pjesme iz različitih stvaralačkih faza.

Sigrún Pálsdóttir (1967.) oksfordska je škola, doktorirala je iz povijesti ideja na Oxfordu,  spisateljica je, esejistica, povjesničarka. Islandska je dobitnica Nagrade Europske unije za književnost 2021. Njen posljednji roman je Dyngja (Budoar), priča o “bizarnoj i ponekad jezivoj stvarnosti ne tako davne prošlosti, tj. 1960-im”, a ulomak možete pročitati u Antologiji.

Bergþóra Snæbjörnsdóttir (1985.) pjesnikinja je, spisateljica i umjetnica. Za svoj književni rad, u kojem je vrlo sklona eksperimentu, bila je nominirana za sve relevantne islandske nagrade. U Antologiji je zastupljena ulomkom iz romana Svinjska glava, koji je kritika pohvalila, a autorica ga opisuje jednom riječi: opsesija.

Niz završavamo tekstom Ragnara Helgija Ólafssona (1971.), autora sedam knjiga proze i poezije, vizualnog umjetnika koji je izlagao u renomiranim europskim muzejima, dizajnera knjiga i glazbenika u raznim bendovima, nominiranog za sve relevantne islandske književne nagrade. U Antologiji je zastupljen ulomkom iz romana Biblioteka moga oca, koji mnogo govori o statusu knjige u suvremenom društvu, ali i o “(na)puštanju stvari koje volite. I kako je netko, pišući jezikom koji umire, neprestano prisiljen vježbati tugovanje”.

Antologiju, dakle, nimalo optimistično zaključuje Ragnarov tekst o marginalnosti medija knjige, no neka ova koju upravo čitate bude dokaz za suprotno i zalog budućnosti.