Smrt šume (odlomak)

Jonathan Klok, Unsplash.

Srijeda
26.10.2022.

Pročitajte ulomak iz romana Smrt šume Jónasa Reynira Gunnarssona objavljen u antologiji Svjetlucaju ledene perle u prijevodu Darie Lazić. Antologija je objavljena u sklopu ovogodišnje Revije malih književnosti: Island.

Smrt šume (odlomak)

Pod našom šumom nalazile su se mine. Evo grube skice:



Izgledale su poput termosica s repom, ako to nije jasno sa slike, te su bile prekrivene hrđom jer su potjecale iz Drugoga svjetskog rata. Cijelog života plesao sam po tom ubojitom oružju, a da toga nisam bio svjestan.

Zašto su, zaboga, pod drvećem ležale mine? 

Pripisuju se vojsci. Tijekom rata Britanci su ondje održavali vježbe. Probe zbora, tako ih je otac zvao, jer vojnici su bili mladi i neiskusni, i obraza rumenih poput zborskih dječaka.

Ne mogu zamisliti koliko su se morali opijati da bi za sobom ostavili mine. No kako god da se uzme, utonule su u nanose zemlje i busenje i malo-pomalo prekrilo ih je raslinje. Poslije su majka i otac posadili ariše. Korijenje stabala obavilo je mine poput prstiju i golicalo ih.

Izišle su na vidjelo nakon što je šuma uništena, jedne jeseni kad nije prestajalo kišiti. Tada se zemlja odronila niz padinu. Zavalila se u podnožju poput pokrivača. Za njom je ostao malen, potkovast šumarak.

Ovdje u Španjolskoj nisu najavljene padaline, no ja svejedno osluškujem kišu. Prisjećam se one besane noći kod kuće kad je počeo pljusak.

Hildur je pojačala grijanje. Voli da u spavaćoj sobi bude kao u pećnici. Pričekao sam da zaspi, potom sam se iskrao iz kreveta, otvorio prozor te ponovno legao i slušao pjesmu kiše po krovu. Oduvijek mi je godio zvuk kiše, ta tijelo je najvećim dijelom voda. Često to zaboravljamo. Meso je glasna manjina tijela.

Prvo su se mogle razaznati pojedinačne kapi. Jedna za drugom rasprskavale su se na krovu. Zatim se tišina između njih počela skraćivati. Voda se slijevala niz krov, preko prozora i zidova te je tekla niz prilaz zalijevajući mahovinu i korov u procijepima između ploča, a otamo je uz nogostup tekao potočić i ulijevao se u slivnik. Kiša se zvučno odbijala od prazne kante za boju što je preokrenuta stajala na terasi, a cerada nad lijehom podsjećala je na loše napet bubanj. Dvorište se pretvorilo u odlagalište otpada, zaboravio sam ga raščistiti, ondje je ležao alat i drvo koje je trebalo premazati uljem.

Daske će ispucati i iskriviti se, pomislio sam, a alat zahrđati. No nisam se mogao natjerati da se izvučem iz kreveta usred noći kako bih ih sklonio.

Hildur želi da vrt bude uredan. Općenito je osjetljivija na nered od mene. Vjerojatno je u pitanju odgoj, majka mi je skupljala tričarije, a otac je bio preškrt da bi ih bacio, osobito nakon majčine smrti. Hildur je, naprotiv, odrasla u opsesivnoj stezi i veliko čišćenje u njezinu se domu obavljalo najmanje svakoga trećeg dana. Nastojala je prekinuti veze s djetinjstvom i mladošću, s roditeljima osim na dječje rođendane gotovo i ne razgovara, no opsjednutost čišćenjem još tinja u njoj.

Kad smo kupili zemljište i gradili kuću, Hildur je htjela počupati raslinje i posve izravnati dvorište. Nisam je uspio nagovoriti da se predomisli. Ne voli da joj se govori što da radi, to je podsjeća na djetinjstvo. Nakon nekoliko tjedana natezanja naposljetku su odletjele johe i vrbe, zemljište smo ogradili i uz ogradu posadili fotinije. Usuglasili smo se oko toga kao urednog rješenja. No na uzvisini je ostala jarebika te smo joj dodali još jednu, nismo dirali ni jasike ni breze uz zapadnu stranu kuće. Nastojao sam održavati okućnicu urednom, no radovi bi se katkad odužili, a ja se bavio malo ovim, malo onim, stvari su ostale nedovršene i u dvorištu se nakupilo smeća, stoga sam osjećao olakšanje što Hildur spava pored mene i ne čuje kako kiša tuče po praznoj kanti za boju ili kako se tačke pune vodom.

Hildur se zapravo nikad ne budi noću. Uživa u spavanju.

Ovisno o vrsti, stabla različito zvuče na kiši i vjetru. Mogu se prepoznati zatvorenih očiju. Jasno sam čuo breze i mogao sam si predočiti kako im se kora sjaji poput svježe otisnutih primjeraka časopisa, a vjetar puše kroz lišće kao da im lista stranice. Stao sam razmišljati o svojoj šumi iako ondje nije bilo bjelogoričnog drveća. No kiša može svirati i po iglicama.

U uvodu knjige Povijest šuma od početaka do danas, koju sam kao dijete pročitao više od stotinu puta, stajalo je da je najsnažnija ljubavna veza na Zemlji ona između vode i vegetacije.

Bila je sreća u nesreći što nisam mogao odvući obitelj onamo na piknik, pomislio sam kad su u šumi otkrivene mine. Ne kažem da me to otkriće radovalo. Nije bilo zabavno izvući se tako da ti pred očima bude uništena šuma.

Bila su to, međutim, dobra vremena za mudrace kojima su bila puna usta tvrdnji da su to predvidjeli. Ne mine, nego to da će šuma otkliziti niz padinu. Mudraci su se držali kao da ih ništa ne bi iznenadilo manje od toga. Tvrdili su kako je općepoznato da tlo ondje nije pogodno za pošumljavanje jer je strmo i stijena je blizu površine. Pitanje stoga nije bilo hoće li, nego kad će do toga doći. Pridružio im se čak i očev najstariji poznanik Haraldur, jedan od najlošijih proroka za koje se zna. Nekoliko desetljeća bio je uvjeren da će se međunarodna suradnja u budućnosti odvijati na mandarinskome. Engleski se povlači, to je bilo očito iz statističkih podataka o rastu stanovništva. Zbog toga se mučio da nauči kineski. Dokopao se kaseta i udžbenika iz Danske, no ni s danskim se nije najbolje snalazio, bio mu je potreban dansko-islandski i kinesko-danski rječnik da bi nešto od toga shvatio. Nekoliko se godina gnjavio s učenjem, sve na svoju ruku.

A kakva to međunarodna suradnja očekuje samoukog automehaničara na Islandu? pitali su ga.

Možda će tražiti prevoditelje, odgovarao je.

Ni hao, govorili bi dečki na benzinskoj postaji kad bi ga pozdravljali, a na poslu su ga zvali Kinezom. Kao dijete vjerovao sam mu kao Isusu Kristu. Imao sam noćne more u kojima su svi u selu govorili kineski osim mene.

Mislim da mi se Haraldur htio iskupiti za ludilo koje ga je dugo zaokupljalo svojim naklapanjem o šumi. No bilo ga je zamorno slušati dok sam pokušavao žalovati. 

Nedugo nakon što je djed preminuo, majka i otac počeli su saditi drveće. Bio je to drugi smrtni slučaj u obitelji u tjedan dana. Prvo je umrla baka, a kad je i djed pošao njezinim stopama, otac je kupio stabla. Roditelji su mu otišli u tako kratkom vremenu. Padina se nalazila na njihovoj zemlji. 

Ovako s odmakom vjerujem da su majka i otac drveće zasadili kako bi prešli preko psihičke traume ili skrenuli misli.

Jednom prigodom, nedugo nakon što su počeli pošumljavati padinu, posjeli su me uz grm s bobicama nadajući se da ću se umiriti. Bio sam kmezavo dijete, no slab na bobice. Dok su roditelji sadili stabla, ja sam u sebe trpao crne mahunice. I rade oni tako do zalaska sunca, potom se otac dovuče do mene i upita je li ostalo bobica za njega. Uto se trgne. Ja u sebe trpam ovčji izmet.

Ocu je to bila omiljena priča. Uvijek bi mu postalo toplo oko srca kad se prisjećao mene kako jedem ovčje govno. Osim toga, vjerujem da se s dragošću u mislima vraćao u doba kad su on i majka bili u najboljim godinama, nedavno postali roditelji te se potpuno osamostalili.

Međutim, tetku Herdís nije obradovalo kad je saznala za pothvat svojega brata – da je počeo saditi ariše na njihovoj zemlji. Zemljište su u cijelosti oglasili za prodaju te prodaja samo što nije bila zaključena kad je otac odlučio zadržati padinu. To je ozbiljno zakompliciralo stvari. U trenutku kad su napokon uspjeli dovršiti posao, brat i sestra više nisu razgovarali. Uzgajivač konja s juga Islanda preuzeo je kuću i obradive površine, ali ne i padinu. Otac ju je morao otkupiti od Herdís. Morao se zbog toga mnogočega odreći te smo na kraju prodali i kuću jer je otac u to vrijeme gradio novu tesarsku radionicu. Kad smo se uselili u novu kuću, riješio se kosilice, rekao je da mu nije potrebna za tako malen vrt. Umjesto toga kosio je kosom svojeg oca. Zbog toga su ga djeca u selu prozvala čovjekom s kosom. Mene su zvala sinom smrti.

U to doba to mi nije bilo smiješno, ne u tim godinama. A otac i Herdís nikad više nisu razgovarali. Ona je umrla od raka nakon što se preselila na jug.

Otputovao sam u Reykjavik kako bih je posjetio prije no što umre. Na tom putovanju upoznao sam i Hildur, no to je druga priča.

Došao sam na odjel za palijativnu skrb i jedva sam je prepoznao. Činilo se kao da joj je meso odstranjeno s tijela, a koža napeta preko kostiju. Osobito su me uzdrmale očne duplje. Nije bilo sumnje u to da je na samrti.

Herdís me je pitala neće li otac navratiti prije njezina odlaska.

Hoće, rekao sam. Tata će doći.

Nadam se da se ne ljuti još uvijek na mene zbog padine, rekla je.

Rekao sam joj da se ne zamara time, otac je na putu, naravno da će je posjetiti.

Kako bi se oprostio sa mnom? pitala je.

Da, rekao sam, doći će se oprostiti s tobom.

Nastojao sam izbjeći njezin pogled. Slutila je da lažem. Kad sam se napokon natjerao da je pogledam u oči, imao sam osjećaj da gleda kroz mene. Mislim da nikad u životu nisam osjetio takvu jezu.

Može se reći da mi je nakon majčine smrti šuma postala pomajkom. Otac nikad nije pronašao drugu ženu, pustio je da šuma zauzme mjesto koje je nakon majke ostalo prazno. Naravno da to nije bila šuma u punom smislu riječi, ne prema stranim mjerilima. Bio je to komadićak zemlje s nekoliko stabala, no ako se u obzir uzme broj stanovnika (dvije osobe: otac i ja), mogao bi se smatrati šumom te smo ga mi tako i zvali. Biljke su dugo bile kržljave i nisam mogao zamisliti da će jednom izrasti u prava stabla. Sumnjao sam u to da dobivaju dovoljno hranjivih tvari. A onda su najednom stale rasti. Vinule su se uvis. Otac i ja počeli smo prorjeđivati šumu, napravili smo puteljke među drvećem i orezivali rašljava stabla kako bismo poboljšali njihov rast. Šuma se počela oblikovati te se nisam stigao ni okrenuti, a stabla su već bila viša od mene. Bila je to malena, ali gusta šuma ariša u kojoj se čovjek mogao izgubiti. Nije to jedna od onih nasumičnih nakupina breza što ih neki nazivaju šumama, govorio je otac koji nije mogao nešto pohvaliti, a da pritom nešto drugo ne omalovaži. Držao je da je bjelogorici mjesto u vrtovima.

Zašto nisu zasadili i borove ili smreke? To je logično pitanje. Odgovor je taj da je otac zimzeleno drveće smatrao arogantnim. Pretvara se da je besmrtno, govorio je. Danas vjerujem da mu je to bio naknadni izgovor ne bi li opravdao jednoličnost šume. No gajio je određeno poštovanje prema arišu. Stabla ariša odlikuju se ustrajnošću i samostalnošću, poput mojega oca. Odbijaju se ponašati kao crnogorično drveće. Ujesen otpuštaju iglice koje su tako meke da bi točnije bilo govoriti o krznu.

Arišu je dostajao tanki sloj zemlje na padini. Stabla su narasla velika i snažna. Možda i prevelika ako se u obzir uzme težina koja je bila potrebna da bi se odronila cijela padina.

Majku u mislima uvijek povezujem s ocem. Za mene su bili jedna cjelina. Sjećanja, neuronska stabla u mojemu mozgu, međusobno su se ispreplela. Nije li to tako s roditeljima? Jedan se poima samo u vezi s drugim. No kad razmišljam o ocu, stvari se kompliciraju jer u njegovu životu najduži brak bio je onaj sa šumom. Nemoguće je misliti o ocu, a da se ne pomisli na šumu, kao ni o šumi, a da se ne pomisli na oca. Bili su jedna te ista pojava. I baš kao što je to bilo s majkom, otac je morao gledati kako mu bolja polovica umire kad je šuma skliznula niz padinu. Da sam mogao na nešto utjecati, otac bi umro prije toga.

 

Ovako je otac zamišljao dan svoje smrti iz snova:

Postupno će jačati sjeveroistočnjak uz porast naoblake tijekom dana. Poluoblačno i temperatura ispod ništice, četiri do dvanaest stupnjeva, najhladnije u unutrašnjosti. Oca budi zvuk radija. Majka kuha kavu i miris je tako jedak da otac ima osjećaj da je pije. Kavu dovršava uz zobenu kašu koju je sam zasolio, majka je ne zna zasoliti po njegovu ukusu. Razgovaraju o Broncu. Brisači su pokvareni, majka ih je uključila dok su metlice bile zalijepljene za staklo, pa im je motor pregorio. Otac će odvesti automobil k Haralduru. Očev je dan smrti iz snova nedjelja, stoga je Haraldur sam u radionici.

Otac izlazi s metlom. Niske nakupine snijega pokazuju put do automobila, a snježni nanosi polako prekrivaju prilaz. Otac ukloni snijeg s prednjeg stakla, odbaci metlu i sjedne u automobil. Snijeg pršti s Bronca dok otac vozi niz cestu kao da automobil prati oblak dima.

Otac i Haraldur skinu krakove brisača, podignu ventilacijsku rešetku na poklopcu motora te je oprezno naslone na vjetrobransko staklo, a otac između rešetke i stakla stavi kapu kako se staklo ne bi ogrebalo. Iskopča motor i ukloni vijke. Nakon što je detaljno pregledao motor, Haraldur obuje čizme te obojica iziđu van.

Gacaju po snijegu kroz groblje automobila iza radionice, zaustave se pored automobila na koji je Haraldur pokazao, otvore poklopac motora, nađu motor brisača i usporede ga s onim iz Bronca. Otvori za vijke ne odgovaraju, no Haraldur izbuši nove otvore na ploči za pričvršćivanje te je spoji s motorom. Otac stavi podloške na vijke kako motor ne bi bio preblizu stakla. Vrate ventilacijsku rešetku na mjesto i ponovno pričvrste krakove. Otac sjedne u automobil, okrene ključ i uključi brisače. On i Haraldur promatraju vjetrobransko staklo svaki sa svoje strane, otac iz unutrašnjosti Bronca, a Haraldur izvana, i pokušavaju procijeniti zapinju li brisači. Promatraju ih kao novorođeno ždrijebe dok se pokušava osoviti na noge, izmjenjuju se sumnjičavost i optimizam (sad su sumnjičavi, sad optimistični). Čini se da je s brisačima sve u redu, odlučno se pomiču u stranu, metlice dobro klize po staklu. Otac gasi brisače i okreće ključ suprotno od kazaljke na satu. Haraldur stavlja kapice na vrh vijaka. Pričvrsti ventilacijsku rešetku. Doda ocu kapu.

Kad se otac vrati kući, u kući nema nikoga.

Pred vratima leži hrpica pošte i otac dio unese u kuću. Ovlaš pregleda omotnice i odloži ih na kuhinjski stol. Svuče jaknu, namjerava je staviti na naslon stolca, ali se predomisli i vrati u predsoblje.

Pokuša objesiti jaknu o kuku, no jakna se ne hvata, kuke su pretrpane. Otac prebire po odjeći i pronalazi sivu, izlizanu kožnu jaknu. To je Gesturova jakna, on mi je rođak s majčine strane koji nas je jednom davno posjetio, napio se i u košulji otišao u automobil kad je prijatelj došao po njega. Otac pretraži džepove i nađe novčanicu od 100 kruna, omot karamele i cigaretu, baci jaknu u kut i objesi svoju.

Novčanicu stavi u lončić na kuhinjskoj ploči, a omot i cigaretu baci u kantu za smeće pod sudoperom, potom se premišlja nekoliko trenutaka te ipak uzme cigaretu iz smeća. Otvori ladicu komode u hodniku i dohvati kutiju šibica, stavi cigaretu u usta i upali šibicu. Napravi grimasu. Usredotočeno gleda u plamen, čeka da zahvati cigaretu, to se događa i obrve se ponovno opuste. Otac mirno udahne i osjeća kako mu topao duhanski dim puni pluća. Zadržava dah i hoda prema vratima terase.

U čarapama stoji u snijegu na terasi.

Izdahne.

Gust oblak dima izlazi iz očevih usta i nosa te se uvija na hladnom zraku. Otac promatra kako jastučići rastu i raspršuju se. Dvorište je bijelo, pod snijegom se naziru vrtni stolci, alat, namještaj, nabacane gume i kamene ploče. Ondje je i kosa. Drveće je izgubilo lišće, no nabrekle jarkocrvene bobice još uvijek vise s grana jarebike. Otac najednom začuje štropot. Vidi da se nešto miče među drvećem. Oštri rogovi izbiju kroz breze i jelen pomoli glavu u vrt. Polako se približava jarebici.

Otac je skamenjen na mjestu. Zagrize filter i diše preko cigarete kao da bi pucketanje žara moglo prestrašiti životinju.

Jelen ide prema bobicama jarebike. Gubicom povlači granu koja odleti natrag uvis kad se grozd bobica odvoji od nje. Žvače bobice, dok ih grize, ispadaju koštice, a ružičasti traci sline cure mu iz kutova usana. Osvrne se oko sebe, ugleda oca i smjesta prestane jesti. Gledaju se u oči.

Otac gleda jelena.

Jelen gleda oca.

Tanka dimna koprena vijuga iz cigarete.

Sunce je nisko i zaleđeni se vrt ljeska. Jelenova sjena proteže se gotovo do kuće. Otac i jelen nepomično stoje. Gledaju jedan drugoga. Uto se začuje tihi šum i otac osjeti bol u prsima.

Strelica ga je pogodila u srce. Pojavila se brzinom svjetlosti, kao da je stvorena čarolijom.

Jelen se u trenu okrene, ponovno se probije kroz breze i nestane. Otac gleda za njim.

Lovac sa samostrelom izbaulja iz grmlja kod užeta za sušenje rublja.

Namjeravao sam pogoditi životinju, kaže.

Otac ugasi cigaretu u snijegu. Vrati se u kuću i za sobom zatvori vrata terase. Lovac ga moli da pričeka, slijedi ga i kuca na vrata. Otac ih zaključa i navuče zavjese. Otare noge o tepih.

Zlatno klatno njiše se u podnome satu. Otac otvori kućište i dohvati bočicu viskija skrivenu na dnu sata. Zatvori vrata i klatno se nastavi kretati. Otac uzme čašu iz kuhinje i sjedne u stolac za njihanje u dnevnom boravku.

Krv prekriva košulju. Lovac lupa po prozorima i dovikuje ocu da ga pusti unutra. Otac pretoči sadržaj bočice u čašu. Trese se dok ponovno zavrće čep. Krv brzo navire iz rane i natapa stolac. Otac otpije gutljaj viskija, odloži čašu, izgubi svijest i više se ne probudi.

Nije bio ovisan o alkoholu, u slučaju da je ova priča to dala naslutiti. Na prste jedne ruke mogu nabrojiti prigode kad sam ga vidio da pije. U jednoj od njih čuo sam da majci govori kako bi najradije volio umrijeti, tad joj je ispričao ovu priču. Oboje su bili pod gasom i čavrljali su prije spavanja. Nisu primijetili da stojim na vratima bračne sobe i slušam.

 

Jónas Reynir Gunnarsson rođen je 1987. godine u Reykjavíku. Odrastao je u Fellabæru, malom selu na istoku Islanda. Privukao je veliku pozornost svojim romanima Connecting FlightStarfish Death of a Forest, od kojih je posljednji bio nominiran za Islandsku književnu nagradu i Nagradu Europske unije za književnost. Dobitnik je književne nagrade Tomas Gudmundsson i May Star Poetry Prize za svoje knjige poezije.

Možda će vas zanimati
Iz Revije malih književnosti
16.02.2023.

Svinjska glava (ulomak)

Donosimo ulomak iz romana 'Svinjska glava' islandske spisateljice Bergþóre Snæbjörnsdóttir u prijevodu s islandskog Vanje Veršić. 

Iz Revije malih književnosti
16.01.2023.

Budoar (ulomak)

Donosimo ulomak iz romana 'Budoar' islandske spisateljice Sigrún Pálsdóttir u prijevodu s islandskog Darije Lazić. 

Iz Revije malih književnosti
11.01.2023.

Guðbergur Bergsson (izbor)

Donosimo izbor iz poezije velikog islandskog pisca Guðbergura Bergssona u prijevodu s islandskoga Darije Lazić.

Iz Revije malih književnosti
03.01.2023.

Elías Knörr (izbor pjesama)

Donosimo izbor pjesama Elíasa Knörra, koje su objavljene u antologiji 'Svjetlucaju ledene perle' u prijevodu s islandskoga Vanje Veršić

Iz Revije malih književnosti
27.12.2022.

Cvijet (ulomak)

Pročitajte ulomak iz romana 'Cvijet' Sölvija Björna Sigurðssona, objavljen u antologiji 'Svjetlucaju ledene perle' u prijevodu s islandskoga Vanje Veršić.

Iz Revije malih književnosti
21.12.2022.

Brynja Hjálmsdóttir (izbor pjesama)

Donosimo izbor pjesama Brynje Hjálmsdóttir, koje su objavljene u antologiji 'Svjetlucaju ledene perle' u prijevodu Darije Lazić.

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu