Izgubljeni u prijevodu
Nisam slijep pa
ne upravljam svojim rukama
moji prsti nastoje popuniti
najbjelje površine
spojevima dvojezičnih znakova da
nikakvi interpunkcijski znakovi
ne izgube smisao i da budu nečitki
ne mogu te prestati pisati
iako me obara s nogu
na engleski po inerciji na poljski
s pogreškama s neba prevode
moj snijeg na ruski hodam
istodobno dvama odmrznutim Arbatima
u prijestolnici carstva tuđih osjećaja
uzevši dvostruko ogledalce
da se ne bi trebalo okretati prema tebi
slijediš li me sada
kad sam se prisilio
preseliti u zavičajne prostore
učim razumjeti točno
polovinu letonskog jezika Jelgave
polovina Letonaca moje jezike u Jelgavi
ne razumije i to me primorava
da besmisleno lutam u tvom vidokrugu
ljubavi moja poezijo opet me primoravaš
da tražim
načine za produženje vječnosti
U popodnevnim satima prije večere
Sada još ne mogu reći da usred
dana vidim sazviježđa. Vidim samo
Veneru, jer samo se ona tako razodijeva.
Anđeli su vrlo obični ljudi.
Oni su čuvari i nikada se ne plaše,
iako se sa mnom događa ponešto strašno.
Ništa nije bilo – kažem, kada prođe.
Kada moji susjedi umirovljenici gledaju
večernje novosti, iz pilane se vraćaju
njihovi sinovi – veliki poput zmajeva.
Oni prolaze kroz prozore, kucaju i
zovu: pogledaj – na Suncu nešto svjetluca.
Ne treba biti veliki zmaj da se ništa
ne nauči, jer ovo ljeto je kao lani –
samo prljavština pod noktima od mašte se skuplja.
U popodnevnim satima prije večere lutam od
jabuke do jabuke. Neki psi zavijaju
po sjećanju, neki psi zavijaju rutinski.
Kad zavijam sâm – čuje me
Veliko, ali modro nebo.
Odricanje od dugova sredinom godine
Subota u srijedu. Drukčije ne biva
Datum: dva nula nula tri šest dva jedan
Tebe skeniraju i emitiraju goli zidovi
Nakon tantričke mise poput vreće je tijelo
Tko je slabašan – toga izgužva bijeli list
Toga oblijeva znoj. I pozdrav jeseni
Zatiče nezvan. Ni najmanje nije tužno
Sada su vijesti dobre – nema se od čega početi
Telefonirali su ti: negdje su samo za tebe odškrinuta vrata
Namješten krevet. U klopci miriši sir
Zapinje ploča: predlaže ti da sagriješiš
Kroz zastore vidiš da je sve to – lažno
Ravnoteža stvari između makro mikro
Kad ništa nemaš – samo jedno priželjkuješ: nemati
Ne čezni kada budeš poželjan – tada si nadmoćan
Jer kada si volio – najviše ti je nedostajala ljubav
Bio si sretan – vidjelo se – po strahu
Kad si toliko mnogo dobio s pečatom: nestat će
Pa neka. Najvažnije je – čuvaj svoje kosti meso
Jer zdravlje na licu odražava Konačnu Istinu
A glad podsjeća da je Buddha vidio fatamorgane
Sredinom ove godine kada su guste boje
Moli: nek' nikad ne prestane sezona grijanja
Nebo nek' ne ponestane kruha i ozona
I nek' uvijek bude subota. I izleti u planine
Nek' nikad ne završi Sveto Nikada
Neka uvijek bude prazna knjiga dugova
I kamenjem u prozor ne dospijeva vratiti dobit
Ispravak primijećenih grešaka
Najnježnije biće živi na Staklenoj gori, s druge strane grada.
Svaki trenutak pokraj nje opčinjava me.
Volim ju, princezu – takva je moja ars poetica.
Kad ona otputuje u Alpe ili Malu Aziju – ostavlja mi
mačke, papagaje i trosobnu tjeskobu. Kad se oprostim
počnu djelovati sve njezine nedužne čarolije.
Ne znam što one znače, zato ludim i,
da bi brže prolazilo vrijeme – naručujem se u poliklinici,
tamo radim kardiogram srca, osim toga, prestanem se zanimati
što se događa u svijetu fotografije. Noćima obnavljam
sve naše nijeme razgovore, njihov stil i
sintaksu. Prepisujem stotinu puta svaku
riječ, koja pokušava postati odraz njezina savršenstva,
iako jasno shvaćam da neću naći ni jedan
ekvivalent u jeziku, a sve moje pisanje bit će samo
beskonačan ispravak primijećenih grešaka
Psi duhovi: Put samuraja
Prvi moj pas bio je smeđ i
divlji. Dok bih ja pripitomljavao
sile gravitacije, dok bih učio
praviti prve korake, on bi uvijek
istrgnuo lanac i pobjegao.
A jednom se nije vratio, zvao se
Medo.
Drugi moj pas bio je crn, zato
sam mu dao ime Medo. On je bio
previše slab da bi istrgnuo lanac.
Zavijao bi slušajući susjeda kako svira
bandeon. Zato ništa od tog psa
nisam naučio. Uginuo je kraj kućice
dvanaestog travnja, tijekom Gagarinova
uskrsa, a jedna bakica (koja u stvari
nije ni u kakvoj vezi s ovim govorom)
razjasnila je da se odvijaju ratovi zvijezda
i, ako amerikanci bace na nas
zvijezdu, mi ćemo se svi smrznuti. Bio sam
tako prijemčiv da sam povjerovao.
Bilo je nemoguće ne primijetiti da
će moj treći pas biti legendaran, zato
sam ga nazvao Medo. Imao je on sve
najbolje osobine borca i jedan
nedostatak – bio je previše samostalan:
iščeznuo bi, pojavio bi se kad bi se razdanilo.
Često bi me ostavio samog nezaklonjena
zaleđa, jedva do polovice izvršivši tajni
zadatak, štititi se od sjena i visokog
bilja pomoću cijevi od crne plastike, koja zamjenjuje
najoštriji mač.
Pitao sam 'Knjigu promjena' hoću li ikada
biti zaređen u vojnika? Odgovor je ispao
najpovoljniji (Nr. 5), ali ništa se nije mijenjalo.
I tek kad je prošlo mnogo godina prepoznao sam po svojim
postupcima da sam sve u životu naučio od
svog psa – kako se osloboditi ogrlice, izvršiti
teško shvatljive manevre,
ostati nevidljiv, neshvaćen
Kako me Zemlja nosi
da sam bio plemićkog podrijetla ili da su barem
djed i baka bili malo snalažljiviji i da
roditelji nisu gladovali čitav svoj život
da su dobili pravo kupiti žiguli
ili barem bon za meki ugao
sasvim drukčije čvršće bih sad stajao na
nogama sasvim drugi bih zauzimao
položaj u društvu lakše bih
postao čovjek više bi me cijenili
da sam naslijedio srebrni
pribor za jelo porculanski luster
starinske slike u vrijednim
okvirima paučinu od izblijedjelih
ogledala barem dokumente da
sve to meni pripada iako je nestalo
drukčije bih sad pisao aristokratski
bih palio fine svijeće ronio
biserne suze u bijeli rukav
bio bih supermajstor ili barem nešto slično
hodajući razmišljam a što sam sad
ja sâm stekao osim zidova knjiga
četiri para tenisica jedan za
blato i prašinu na nogometu drugi za
umjetnu podlogu sivi za trčanje u parne dane
bijele cipelice za trčanje u neparne dok
se jedan namoči drugi se osuši ja sâm
prožet vlagom borika privezan
za posuđenog psa odjednom jurnem do
stubišne ograde nagnem se pogledati
njiše li još uvijek vjetar ovaj viseći
majmunski most nosi li još uvijek zemlja
mene isto onako snažno
na sve četiri strane svijeta
Donatas Petrošius
S litvanskog prevela Mirjana Bračko.
Foto: tohu / Flickr
