Poliranje Islanda (fragmenti)

Pročitajte fragmente iz knjige Poliranje Islanda (Polishing Iceland!) Ewe Marcinek objavljene u antologiji Svjetlucaju ledene perle u prijevodu Marine Veverec s engleskog. Antologija je objavljena u sklopu ovogodišnje Revije malih književnosti: Island.

Poliranje Islanda

Svoj prvi razgovor na islandskom zauvijek ću pamtiti. 

Odvio se u trgovini.

„Viltu poka?“ Želite li vrećicu?

„Já, takk.“

Na mojem materinskom jeziku, poka zvuči kao pokaži mi.

Viltu poka? Želite li mi pokazati tko ste?

Vjerujte, rado bih, samo da mi je znati kako.

Čeka za šankom jer želi porazgovarati s mojom vlasnicom. Zovem je svojom vlasnicom, što bi mi moglo navući lošu karmu, mada je u njezinom vlasništvu zapravo ovaj indijsko-talijansko-meksički restoran i sve što se u njemu može naći: marokanske lampe, indijski jastučići, elektroničke svijeće, kipovi Bude, božićne lampice – ali ne i nas dvanaestero. Španjolska božica, ruski anđeo, indijski guru, apostol iz SAD-a, tri islandska vilenjaka i pet poljskih mučenika.

Pogleda me.

„Još je na mobitelu“, kažem i nastavim slagati salvete za beštek.

„Frá hvaða lengi ert þú?“ dobaci mi.

„Eitt ár.“ Zamahujem u pokušaju da vratim lopticu.

Odmahuje glavom. Promašaj. Pokuša opet.

„Frá hvaða landi ert þú?“

„Landi? Frá Pól-landi.“

„Hvaðan í Póllandi?“ Igra još nije gotova.

„Frá Wrocław.“

Trepne, sada je njemu ispala.

„Blizu Praga i Dresdena“, pojasnim.

„Jæja“, složi se.

„Jæja.“ Nasmiješim se, čini se simpatičan. Prestar je za mene. Čak bih rekla i da za moj ukus previše zapovijeda; prije nekih sat vremena pozvao me do stola tako što je prstom pokazao na praznu šalicu kave dok je drugom rukom držao mobitel na uhu, pjevušeći, já-já-já-einmitt-alltílagi-já-já-já. Lijetala sam uokolo i tu gestu nije bilo lako primijetiti, no uspjela sam. Vrhunska konobarica.

„Ert þú ka Pólsk?“ Dolijeće nova loptica, ili nešto slično.

„Er ég Pólsk?“ Zamahnem mada nisam sigurna što gađam.

„Nei. Ert þú ka Pólsk?“

„Ka Pólsk?“ Ne razumijem. „Ég skil ekki.“

„Ert þú kaÞólsk? Katolkinja si?“

„Ne, nisam!“

„Sigurno?“

Podiže obrve i nalakti se na šank, sad će mi objasniti. „Svi Poljaci koje znam su Katolici“, govori, a ja već tad znam da ću kasnije pisati o njemu. „Hver ert þú?“

„Što sam? Mislite, koje vjere?“ Nijedne, poželim mu reći, no ne želim se zaletjeti. Umjesto toga, pridignem suknju i pokažem mu korijenje svog obiteljskog stabla. „Moji su Katolici, ali ja nisam.“

„Još si mlada…“

„Jesam li? Uskoro punim 30.“

„Zbilja?“ Osjetim njegov pogled na licu, kosi, grudima. „Ne bi se reklo. Onda mora da se još nisi našla u situaciji u kojoj ti preostaje samo kleknuti i moliti boga za pomoć. Kao naprimjer, u brodici na olujnom moru.“

A kako živimo na Islandu, ovaj mi se argument učini prikladnim. Mala ribarska brodica. Ocean bijesni. Mrzle suze. Ledena oluja može biti i ledena oštrica noža u džepu muškarca koji me rukama drži prikovanu uza zid i prijeti da će mi zarezati lice ako vrisnem. Te se noći nisam molila.

„Vjerujte mi, već sam 'oblikovana'“, nožem, rekla bih mu da nije bilo šanka između nas. Da šefica nije pričala na mobitel pokraj nas. Da ja nisam motala salvete, a on lupkao prstima po plastificiranom jelovniku. „I bez religije se pridržavam moralnih načela“, kažem mu.

„Možda zato što si odrastala u katoličkoj obitelji?“

„Možda. A možda zato i imam zadebljanu kožu na koljenima.“

Smije se. Smijeh kakvim se smiju privlačni ljudi. Glas dubok. Zubi bijeli. Pogled ljubazan. Kosa tamna, kovrčava. Prsa široka. Ruke snažne dovoljno da bi nam mogle izgraditi gnijezdo.

„Lijepo je kad imaš nekog“, govori mi, a meni tek tad postane jasno gdje vodi ovaj razgovor. Putem koji sam prošla bezbroj puta. Uzduž i poprijeko. Uzduž i poprijeko pa sve do tog mjesta gdje „Isus ljubi sve nas“, govori.

Nasmijem se kao što samo konobari znaju. Moja vlasnica, vlasnica restorana u kojem radim, poklopi slušalicu. Spremna je za razgovor.

U predvorju naše crkva znala sam se poigravati s idejom prisutnosti. Nisam ulazila, samo sam bila prisutna. U mislima sam bila ondje, ali nisam se molila. Uvijek na pola puta. Pokraj stepenica što su ih nebrojeni gumeni potplati ispolirali gazeći po sivom kamenu. U dodiru s bezimenim ponavljanjima.

Mi volimo. Mi volimo. Mi volimo. Mi volimo. Mi volimo. Mi volimo. Mi volimo.

Mi volimo. Mi volimo. Mi volimo. Mi volimo. Mi volimo. Mi volimo. Mi volimo.

Mi volimo i volimo iluziju da će nešto trajati dovijeka, ako to ustrajno izgovaramo ili činimo.

Ewa Marcinek poljska je spisateljica koja živi na Islandu. Suosnivačica je Ós Pressan, neprofitne inicijative osmišljene za stvaranje i promicanje inkluzivne spisateljske zajednice na Islandu, te međunarodne kazališne kompanije Reykjavík Ensemble, gdje radi kao spisateljica, producentica i voditeljica projekata. Ewini tekstovi objavljivani su u časopisima, postavljeni u kazališnim predstavama, izlagani na festivalima i umjetničkim izložbama na Islandu i u inozemstvu. Njezinu debitantsku knjigu, zbirku kratkih priča i pjesama Polishing Iceland (Ísland polerað) na pozornici je adaptirala redateljica Pálína Jónsdóttir i premijerno je prikazana u kazalištu Tjarnarbíó 2020. Knjigu je 2022. objavio Forlagið.