"U mojim očima sazrijeva klasje, i svatko sam
sebi iz njega bira zrno iza zrna."
(R.M.Rilke, Magija)
Pogled
1.
Beskrajni pogledi čežnje izmijenjuju se beskrajnim pogledima tuge
U prostranstvu između topline ljudskih tijela, smeđeg znoja,
Lažima o budućnosti, trepavicama u kojima krpelji i oblaci lutaju,
Okusu mlijeka i agoniji, u vrbenima, u čijim vrhovima se bogovi smiju.
Dugo smo spavali, godine meda su se približavale godinama katrana.
Tramvaji prvih pogleda krčili su put u sječama slova i riječi,
Na početku dodiri su uzrokovali groznicu i povraćanje,
Ovisnost slijepa se razvalila drijemajući u svojoj stolici.
Uđite, molim vas, naši prvi putnici pogleda!
Ulazite, rijeke tuge i čežnje, spojite se na obalama,
Djetlići i pribadače očnih sjenica, duge i tuneli,
Rječice suza, koje operu povećala za sjećanja.
Impulsi velikih brzina u hladu vjeđa, rotiranje zrcala,
Kada se u amalgamu skriju, ostavljajući neizbrisive mrlje.
Pogađaj ove forme, geografe, kakvi su to zalogaji, kontinenti,
Koje opere, zaslini naša slatka pomajka smrt?
I još val tvog pogleda, na tvom hrbatu sjedim,
Od izrečene vjerojanosti, u cvjetovima crvenih kapljica,
Proklijalih u tijelu srpnja. Mi smo darivatelji pogleda sada -
Žudnju i mržnju, zvijezde i prazninu odražavamo,
Za pristup bliže Zemlji. Ne pripada nama ni na trenutak.
Mi se isto, mi se isto onda činimo sve bliže i bliže zemlji!
Naše crne rupe pogleda usisati će ove utvore,
Zajedno sa životom prenoseći dalje utvore krvi.
Uđi, pojavi se, pupčana vrpco, s kojom je moj pogled
privezan za Mliječnu Stazu kao cirkusko ždrijebe.
Nogama izudarano prostranstvo – evo, naš pravi dom,
S rupama metaka u zidinama plača i nade.
Sve što ti mogu dati materija je mog pogleda –
Topla trava, ljigavac, pjesma bubamare –
Kućica gori! Požuri već k svojoj dječici –
Ja ću ostati ovdje, gdje je sječa i hlad izvora.
2.
23. srpanj. Noć. Točno lijevo od prozora moje spavaće sobe,
Sitna kiša urami polje krumpira i crnu smreku ribljih kostiju iza njega.
Sitna djevojačka kiša, kao dugo sisanje karamele od malina,
Slatka djevojačka kiša nosove ivanjskog cvijeća na prozorskoj dasci postavlja.
U pravokutniku prozora poziv sna i žileta. Zajedno s kapljicama
poziva baciti pogled u daljinu preko polja i smreka. Čuje se
Kako se krumpiri s užitkom debljaju, pazusi zemlje se griju i mole boga,
Zaštitnika krtica, pješčane posteljine i korova.
Između života trči zgažena seoska cesta, ne, to su životi koji trče,
Gurajući se u zavojima, kako bi jedan drugog preticali, čak u dubokom snu.
Stari mrak i novo svjetlo seksaju se u jarku sa strane ceste,
I on njoj otkopčava bluzicu, stenjući kao rudar u teškom satu.
Ovdje će posljednji ostati posljednji. Sretan i sputan u koracima tanga.
Oden je imao pravo! Stari majstori su sve znali prikazati najboljim!
Izvoli, osvijetli užas svojih dubina i pošalji mi SMS
O tome što si vidio u najljepšem satu od svih.
Verlen već jedanput pitao, što to znači kada kišica plače,
Čini se, da još uvijek nitko nije odgovorio, i neka nam je sa srećom
Poslije kiše i noći, kada je obraz svijeta još jedanput miniran s boli,
Prevesti znakove ostavljene u madracima, ribljim ljuskama i u naborima mozga.
Sjećamo se, kako je pijana šuma dolazila pred nas i smijala se,
Kako je jutru izbijao znoj na zlatnom čelu i zvečala su ljudska srca
Iza kišom opranim prozorima, kako su se pogledi budili i psi lajali,
Čuvši škripanja prvih guma iza visokih žičanih ograda.
***
3.
Pusti me s iglicom trepavice u sjećanju zapisati ljetnog vjetra,
Dućan u Ikšķile 'Lejas', gdje su keksi, margarin, jaja i sol,
Nizovi boca, drhtanje ruku, kada uzmem jedno ujutro,
Zgaženu lisicu sa strane puta. U usamljenoj, drvećem zagrljenoj vani
on je tako dalek.
Ne uspjeti, ne uspjeti, ne uspjeti – evo, pjesma našeg uma
Na snimljenoj ploči crnog derviša, što ukrug goni vjetar.
Kroz oko muhare s končićem vučeš moj posljednji pogled
Nasuprot prvom, Tamo, gdje lisica pije pjesmicu mlijeka
i još se probuditi nada.
Toliko su ofucane ove riječi koje se upiru leđima unazad
u prošla vremena aizlaikos, gdje su poplave, grme potresi i uskrsnuća.
Učini čudo, prašino, u očima planina probudi suze oštre,
Vanjski vjetrovi, udarajte u odumiruća, krupna tijela slova
kako bismo razumjeli, što je još moguće izgubiti.
Uđimo zajedno, lisice, u povezane posude,
u jednoj posudi zemlja i trulež, u drugoj nebeski griz,
ljetni vjetar sa strane cesta goni bijelu mast života,
moj crvenokosi san i smirenu budnost tvoju
spojit će zakon, razbacit će raonik.
4.
U Latviji mjesec studeni tamu toči u šalicama svijesti,
Mravinjak sam sakupljenih pejzaža i pogleda,
Sada se smrzavaju i postaju
još sitniji u krvi mojoj -
Lažipaukovi Opilio parietinus, mog psa mješanca,
Faraonskih mrava Monomorium pharaonis,
pogledi
Pogledi u pogledima ne idu dublje od soli u Mrtvom moru,
Još temeljitije, puno dublje od leda u kostima umrlih,
Suza je živo utjelovljenje preciznosti,
Najveća preciznost prema jasnom nigdjezemlju,
Dame i gospodo, još uvijek u smjeru svijetlih,
paperjastih koljena –
Između slane vode i i slane vode mi lutamo
Rastrgana sjećanja, što kidaju zamrznuta zrcala,
I potjeraju daleko –
prema toplim svjetlima
U našim kompliciranim i crvenkastim nutrinama -
Pogled povijesti povijesni pogled
Vani iz kolibe studenoga
izgura
5.
I'm nobody! Who are you?
Are you nobody, too?
(Emily Dickinson)
Ovi su posljednji jesenski poslovi, rekao si, poslije dolazi zima.
Poslije će doći zima: navečer ću čitati pjesme E.D. o ljubavi i smrti,
Začete u nevinim i besprijekornim novinama.
Ovi neočekivani gosti, koji su opsjedali njezin um, šetajući
U zimskom vrtu bez snijega, granama stabala krckajući joj
među zubima, sjenicama se grijući u njezinim sivim rukavicama.
Što je to bilo, odakle? Sjene pahuljica koje će tek još nastati,
Pletenica razumnog egregora, kemijski sastav sovinih ekskremenata?
Da, moje ruke su gladni vukovi, spremni na razdiranje,
Da, svojom jetrom najradije bih nahranila mačke.
Slična sam zemlji prije smrzavanja,
Popucala kao dlanovi izrađivača lijesova.
I pogled sjećanja: jesenski poslovi su se završili, dolazi zima.
U mom malom gradu pogrebna povorka od dvanaest ljudi
Polako se uzbrdo kreće ispod zvonećeg neba.
6.
Crne rupice, gdje se sakriti,
crne rupice, sužene zjenice.
Baš nam je preciznost oduvijek nedostajala.
Također, kada smo se zagrlili u šljunku napuštenog kamenoloma,
zaključavajući oči.
Također, kada smo se u zavjetu ljubili,
razmijenivši usta i kamenčiće u njima.
Došlo je vrijeme ubrati čudnu, prohladnu žetvu.
Idu riječi, uspravnih leđa kao političari - početnici
po mostu Stvoritelja stavljenog
na nas, ovce – izbrijanih pogleda.
Mimo, uvijek smo mi gledali mimo
sebe i slatkoga šljunka.
7.
Tihi vjetar skrenuo je u noć i gužva led na lokvama.
Tihim koracima prikrala se smrt, ugledavši svjetla u prozorima.
Život u novoj, crvenoj Reebok odjeći galopira po autocesti Latgale,
laktovima aktivno masirajući zrak. Sestre i braća se svađaju u krevetima.
Što ja tu vidim? Skoro ništa. Spuštena noć
u naslonjaču paperja, ja lagano ljuljam noge i pjevam
pjesmu o pjesmi.
Pjesmu o udarcima. Ptičje pjesme o slini i dimu.
Arije o otuđenim očima, koje gledaju izudarane ljude.
Pogledaj, umjetnost. Pogledaj, u zubima škripi prašina kremiranih ostataka
koji se talože na moj jezik.
Razbudivši, violine trgaju svoje žice.
Magija u kostimu prosjaka na tržnici sakuplja s poda grašak.
I, odtumaravši dalje,
more.
***
Liana Langa
S latvijskog prevela Santa Domijan Zviedre. Suradnica na prijevodu Dorta Jagić.
Latgale, Latvija (Foto: Zigurds Zakis / Flickr)
