Energija

Tekst Energija dio je istoimene priče koji objavljujemo u sklopu Booksine Revije malih književnosti. S latvijskoga prevela Santa Domijan Zviedre. Suradnica na prijevodu Dorta Jagić.

***

 

Lavīze je gledala kroz zavjesicama pokriveni prozor. Nije gledala vani, nego je motrila točno djelić čipke zavjesice, koji je uramio izvana kapljicama pokapani prozor. Čipka je bila gusta i od višeslojnih konaca, a ne nježna i krhka kako bi se moglo činiti iz daleka, ili kako se činilo dok je Lavīze nije promatrala. Brēmans je gledao u novine, ali nije vidio te novine – slijepljena vlakna celuloze, koja su mogla postati smećkasta i raspasti se ako bi se po njima razlio gutljaj kave. Brēmans je samo pročitao slova, te onda bijele novine bacio na stol, gdje je bila prolivena kava i ležala vlaga sa suđa orošenog od hladnoće. Lavīze je osušila novine i bacila ih u koš za potpalu.

Brēmans je na stolu ogulio jaje i rezao kruh, zarezavši novi šav u stvrdnuto voštano platno. Lavīze ga je gledala ne bez sažaljenja. Brēmans se bio udebljao kao natrpana vreća.

- Šta?! - Brēmans je zaviknuo s predbacivanjem, osjetivši da se pogled Lavīze predugo zadržao na njegovim debelim, ljuskama oblijepljenim prstima i izgladnjelim ustima kojima je grizao jaje i drobio ga kao jabuku. 

- Ništa - Lavīze je suzdržano odgovorila, ne uspjevši sakriti predbacivanje u ovoj olakšavajućoj riječi "ništa" i prelazeći prstom preko uzorka čipke.

- Ali nešto valjda je! – Brēmansov jezik bio je oblijepljen žumanjkom sažvakanim u kašu. Oči Lavīze i prst na prozoru vikali su da, naravno, "nešto" je.

- Evo, vidiš, što tvoje zurenje... - Brēmans je opsovao i podignuo s poda bjelanjak jaja s kojeg su ispale mrvice žumanjka. – Više me čak ne puštaju mirno doručkovati! Više nemam snage, nemam snage... - Brēmans je grmio ispod nosa. 

Kada bi on tako pričao, Lavīze bi obično uzela lijek iz ormarića i tješila ga. Ali ovaj put Lavīze se samo okrenula prema prozoru drugim bokom i gladila čipku prstima druge ruke. 

- Zahvaljujući tebi, više ne želim jesti - Brēmans je ustao od stola, potresavši ga  debelim nogama i prevrnuvši soljenku. Bacio je jaje na stol i otišao. Lavīze čak nije ustuknula. "Neka! Neka, neka, neka", mislila je ona. 

- Više nemam snage to trpiti, nemam snage, nemam snage... - Brēmans je mrmljao Lavīzi jedva čujno, on je to mrmljao sam sebi, tješio se svojim riječima slabosti; niti Lavīze, ni novine, ni jaje nisu bili potrebni da bi Brēmans svaki dan sebe u to uvjerio. 

Lavīze je bacila pogled preko ramena i u njezin se pogled urezala nature morte, što ju je Brēmans ostavio iza sebe kao vepar dvopapkar, koji je sve iskopao  debelom i nespretnom njuškom. Čula je zvuk opruga starog slamnatog kauča, na  koji se Brēmans obrušio svom svojom težinom, koja je svakim danom bivala sve veća i veća, te se Lavīzi činilo da će uskoro biti toliko velik da ona neće više imati mjesta u domu. Opet se okrenula prema prozoru i opazila preraslu travu, vjetrom razbacane aluminijske zdjele i stolac s tri noge, naslonjen na grm snježnih bobica, koji je čekao povrat snage u Brēmansu kako bi mu popravio četvrtu nogu. Trebalo bi raščistiti šupu, razmišljala je Lavīze, gledajući zgradu preko dvorišta, u koju nije sigurna da se još može ući – vrata su se činila polegnutima, urasla u travu, kosilica trave je ležala u dvorištu sa strane i vjerojatno više nije ni rezala, i do nje se nije moglo doći – vjetar je u dvorište nanio puknute gume, dijelove otrgnute automobilske karoserije, žice i drugi otpad što su ga niz vjetar po autocesti pustili automobili koji su vozili daleko. Rasuti tereti greda, prolivena ulja, govna, mlijeko, sve se to spojilo zajedno – u dvorištu Lavīze i Brēmansa.

Odjednom je Lavīze s vješalice skinula prašnjavu maramu, stresla je i bacila preko glave. - Ja idem van! - Brēmans nije obraćao pažnju, kao da su to neke riječi složene od nepoznatih slova, čije značenje nije slutio, zato što su mu bile prazan zvuk, zvučić, možda samo fijukanje opruga. 

Lavīze je okretala u bravi zahrđali ključ i spopade je strah što je postao krhak i može puknuti prije nego što ona uspije izići van. Utrčala je u kuhinju i zgrabila kanticu ulja - Brēmanse, raspremi stol! Svoja jaja, novine, ljuske! Ja idem van! – I ulila je ulje u bravu, mast je učinila prašnjava vrata sjajnima kao da su čista. Cureći dolje, po Lavīzinim leđima sakupljala se vlaga od napora. Navaljivala je u zahrđala vrata, u prošlovremenski izlaz prema vanjskom svijetu, i gurala ramenom, zato što je danas odlučila, i imala je snage, možda samo ovaj kratki trenutak, zato se nije smjelo propustiti. Baš danas snaga se poklapala s voljom, toga nije bilo mjesecima,  valjda od prošle godine – to je javljao kalendar koji je stajao otvoren na prosincu, ali sada je već bilo ljeto, ljeto je već naginjalo svome drugom kraju. I Lavīze je izletjela van i viknula. 

Brēmans se probudio iz sna, on nije spavao, ni za spavanje nije imao snage, ali  povratio se kao iz vanjskog pojasa magle.

- Lavīze? – tiho je upitao, jer je s neugodnim slutnjama shvaćao da je kuća prazna, kao da je bistra, nema više tog mira i vati sličnog tihog šuštanja kada u kući ima još nekoga. Kuća je bila prazno bistra kao zvono koje je imalo samo jedan jezik. - Lavīze?? – brzo se pridigao s kauča. Odgovora nije bilo, čak kada je Lavīze bila ljuta, uvijek bi nekako odgovorila jer je bila prisutna, ali sada nije ništa odgovarala, znači da je nije bilo. Potom se slabašno, cmizdreći što mu Lavīze opet isisava zadnju kap daha, naslonio na prozor. Tamo nije bilo ničega, a zbog toga što mu noge tamo dugo nisu gazile, u Brēmansu čak ni žica žaljenja nije zazvonila. A onda je opazio poznatu suknju koja se bacakala po dvorištu. "Kakva je to šala..." Brēmans je kroz um provukao sporu traku misli, shvativši da je to bila misao, već odavna se taj nije opterećivao razmišljanjem, jer mu ni za to nije ostalo snage, ali ako se već napinje umno, onda bi najradije razmišljao o politici ili ekonomiji, što su pametni ljudi pisali u njegovim novinama, da, on se nije mogao sjetiti ničega pročitanog za doručkom. Posegao bi za novinama, ali ih nije bilo pod rukom, bacio je pogled iza ugla, kroz nezatvorena kuhinjska vrata, kod potpale za peć virile su novine, pune slova - Brēmans, već se ranije bio podsjetio, ne naginjati glavu preko tanjura, kako slova ne bi popadala nazad u novine, ali jutros! jutros ... jutros ga je Lavīze toliko neizdržljivo bila bockala kao sa šilom, da ne samo da su slova bila natrag u novinama, nego čak jaje nije bilo pojedeno. Brēmans je odlučio sakupiti u raznim dijelovima tijela sakrivene sitne zalihe snage da bi uzeo novine, nije moguće da tamo nije bilo niti jedne bijele površine. Zavirio je u hodnik koji se od jutra produžio za nekoliko metara, bezbroj koraka s nekoliko odmorišta... Je li Brēmans mogao pobijediti tunel ispod Lamanša, pitao je sebe, ne baš na taj način... ali nije bio siguran mora li započeti beskrajno i zamorno klizanje prema nečemu, što je danas već jedanput bio odradio. I odlučio je ostati, pridržavajući se uza zid opet se primaknuo prozoru. Lavīze se bila izvukla iz zapletene žice, koja se bila splela s travom i neprimjetno je ulovila u svoj čvor. Brēmans je gledao kao u bunar ili ogledalo, ili u snu, dok do njega konačno nije stigla mogućnost da bi Lavīze stvarno mogla biti vani, ili da je vani stvarno vani, ali možda je vani unutra, u Brēmansovoj plitkoći uma činilo se da se nije dogodilo ništa neuobičajeno, da je Lavīze tu negdje, u svakom slučaju Lavīze nije niti vani, niti je pala i u nikakvom slučaju vrata nikada nisu bila otvorena.
 

Oko nogu se vukao svježi zrak, po potkoljenicama, i onda se s natkoljenica dizao Brēmanu u nosnice. Odjednom se osjetio sam sebi sasvim užegao. Brēmans je malo otvorio usta i kriomice puhnuo dah u dlan, njušeći ga, te namršten protrljao dlan o hlače. Opazio je slabašni odsjaj svog davno neviđenog lica u oknu. O, pa takav je bio. Ne, on nije bio takav, okno ga je izobličilo – čovjek nikada nije kriv da je on nešto ili nekakav — nego sve što je izvan čovjekovih granica upliće se sa svojom lošom naravi pogleda. Ova je misao Brēmanu bila prekomplicirana, iako je to Lavīze ponovila bezbroj puta, Brēmans još nije shvatio njezino značenje. Od velike slabosti, mozak se nije dao uloviti niti jednoj spoznaji ili pitanju, najviše na što je bio sposoban u ovom razdoblju ponestalih resursa bilo je opipati u novinama pročitana slova i onda su ona, kao što se pokazalo, skliznula nazad u novine. Lavīze... Lavīze... negdje sam čuo to ime, ali odjednom se Brēmans nije mogao sjetiti s čime je to povezano. S druge strane stakla i njegove svijesti kretao se Lavīzein obris, svako malo zastavši i okrećući lice vodoravno pod nebom. Brēmans je bio prazan. Nije imao snage ni bilo što vidjeti, ni razumjeti. 

- Brēm! - Lavīze je mašući dozvala Brēmansa vani, jer je bila prepoznala njegovo tijelo tamo pored prozora. 

Brēmans se instinktivno savio i napinjao kao da je srao ili baš zadržavao govno. Ogromna igla za krpanje je u tom trenu izašla van kroz drugo uho. Lavīze je utrčala unutra i ulovila Brēmansa za ruku, meljući, ali on nije čuo, postao je gluh od neviđenog vikanja i dozivanja. 

- Molim, Brēme, dođi van!

Blagoslov Lavīzinog dosađivanja spasio je Brēmansa od trenutne smrti. 

- Nećeš umrijeti! Ne boj se, Brēme!

- Ja već umirem... - Brēms je sporo rekao, pustivši mrvicama oblijepljenoj slini kapnuti mu na hlače, s naizgled zamrle donje usne. 

Lavīze se rasrdila. Uvijek, uvijek kada bi ona nešto... kada se njoj svidjelo... kada je ona htjela... uvijek bi Brēmans tonuo, rušio se, kolabirao. 

Lavīze je pustila ruke koje su držale Brēmana, ona ionako više nije mogla držati tu previše tešku mesinu. Onda ostani, šapnula je među usnama da Brēmans ne čuje, pljesnula je po dugačkoj suknji koja je iza nje valovito letjela i bacila se vani sasvim gluha, jer je Brēmans nešto mrmljao preko svoje u jad uvučene usne. 

U Lavīzinim ustima su cvrkutali cvrčci, ali ona ih je sputavala, i tako je upala u zamku žice kao prvi put. K vragu, pustila je samo jednu riječ da se izvija na jeziku. Zatim se počela smijati, sebi, tome što se opet zaplela u zahrđalu nit i sada joj je bila podložna kao, na svih pet strana, istegnuto morsko zvjezdoliko biće.

Brēmans, skrivajući se čak od sebe, instinktivno je uzmicao pred Lavize i njezinim bijegom na zrak, uplašio se da će ona pobjeći ne samo van kroz vrata, nego da će se dati u bijeg od nesklada između volje i radnje jednog i bezvolje i neradnje drugog, pa i da će to biti bijeg života, da bi ga Lavīze mogla ostaviti kao stoku koja bi od manjka brige krepala od gladi u svom dreku. On je stajao kod nezatvorenih vrata, ne priznavši sebi da je sam tamo došao u ovih nekoliko koraka pomoću atrofijom izmučenih, zdepastih nogu, nego kao da je Lavīzin uragan i njega silom povukao naprijed. Te je sada svoj slijepi trup krtice bio gurnuo između nutrine i vanjštine, između slabosti i energije koja je vani kovitlala svaki tren odbacujući latice pupoljaka kao boce šampanjca iz kojih je pjenio omamljujući sok života. On je gledao, u očima su se smirili zasljepljujući krugovi svijetla, kako se Lavīze valjala po tlu, njena je suknja bila žicom ispletena prema gore, te je otkrivala njezine sivkaste podgaće, uz nogu lepršajući sitan nabor, koji se sam, bez svoje volje gibao u vjetru i uzbuđenju Lavīzinog tijela ne sustajući, kao perpetuum mobile. Lavīzino tijelo, živo i pokretljivo kao jegulja, saplelo se sa zahrđalim komadom željeza u zatvorenom simbolu vječnosti iz kojeg Lavīze više nije mogla vani. Jedva se podižući s tla, posrnula je iza debele metalne jegulje i pala, uzbacivši svoju suknju kao da skuplja klobuk meduze, kao da će ovoga trena uzletjeti gore u zrak, kao što već oceanski ljigavci rade. Tako maštajući, ni sam ne osjetivši, Brēmans se savio u koljenima pretvarajući se da je opruga koja je napregnuta, pa će puštena odskočiti i dospjeti u visine. Lavīze se smijala, ruke provlačeći unutra i vani kroz obruče koji su je držali usred dvorišta kao životinju u cirkuskoj areni, koja svojim glupavim ponašanjem nasmijava one koji su platiti kartu. Lavīze se smijala, ustajala i padala, podgaće su lepršale, haljina se poderala i zatim je dospjela vani, stresavši okov s desne noge kao pas poslije kupanja. I Brēmans je ispustio, ni sam ne znajući, iz smiješkom nategnutoga, atrofičnoga lica, neobuzdan smijeh. Lavīze se osvrnula, sa svih strana zagladivši svoju odjeću nadolje. Brēmans, ni sam ne znajući, već je bio stupio preko praga. Lavīze je zastala. Sunce joj je udarilo u glavu i sada su se javljali nepostojeći prizori. Zasjenila je lice dlanom i, shvativši da nema u očima zabodene oštre ukosnice, i da ona stvarno vidi ono što ne može vjerovati, doviknula Brēmansu:

— Idi unutra! Prehladit ćeš se!

Brēmans nije ništa odgovorio, prošao je tren dok je vjetar, usput ih noseći amo-tamo, donio riječi do njegovih ušiju. Tada se uznemirio.

—Ne! — zbunjeno je odvratio Lavīzi, koja je stajala ne odmaknuvši ruku s čela pa joj je oči prekrila maska sjene, koja ih je učinila nevidljivima i zato strogima. — Ne... ne, ja ću malo disati... ovdje.

— No dobro, nemoj se premoriti! — Lavīze je šaljivo uzvratila i okrenula se u travi koja je izrasla između lanjskih, od vjetra neslomljenih odrvenjelih stabljika, duguljasta i tanka i podivljala. 

Brēmans je konačno shvatio da je novi dan, da je on vani i da još nije ni pao od posljedica nedostatka snage, niti je mrtav. Otvorio je vrata do kraja i leđima ih stisnuo prema zidu, kako se ne bi zatvarala. Pogledao je prema Lavīze. Po prvi put ju je vidio udaljenu, u kući nije bilo tako velikog dometa pogleda. I činilo mu se da ju vidi iznova. Kao prvi put, kada je bila mlada i lijepa. Ovo je općenito bio prvi dan. Prvi dan za sve. Brēmans je osjetio kako kroz njega struje toplina, snaga, misli, odluka da će konačno početi živjeti, u Brēmansa se vratila snaga. Spotaknivši se, otkotrljala se do zapuštenog kraja livade, odakle je Lavīze bacila pogled i opazila još neiščezli Brēmansov obris, koji je stajao kao zaliven na fasadi. 

Obasjavalo ga je sunce pa je Lavīze maštala da sunce topi mast Brēmansovog odvratnjikavog tijela, koja je procurila niz nogu i stvrdnula se stvorivši ispod njegovih papuča voštani đon, obrastajući njegove crnim pukotinama kompostirane pete kao debele voštane svijeće u obliku okruglih vrhova velikih kostiju. Sunce ga rastopi golog i ostane samo debelokoštani kostur Brēmansove vrste. 

Brēmansu je na suncu postalo toplo. Koža se grijala, a dublje unutra svi organi su još bili hladni, prohladni, godinama su živjeli u hladu zidina, zamalo pretvorivši Brēmansa u hladnokrvnu životinju. Pa Lavīze je bila ista takva, prekrivena hladnim slojem rožnatih ljuski i prašine, i više nisu mogli jedan drugoga zagrijati, zato su spavali svatko na svom zidiću. Zato je Brēmans već bio zaboravio da ona nosi podgaće i nije bio vidio koliko su bile sivkaste, zato jer ih Lavīze nije prala, čak ih nije ni mijenjala. Prošla je stazu te je stigla do strunulog, lišajevima zaraslog štaglja. Brēmans je motrio njezinu zadnjicu kako se trese kroz suknju, dok je ona svom snagom pokušavala otvoriti vrata štaglja, sve dok  nisu konačno pala na nju pritišćući joj čelo. Uzela je raspadnutu sivu dasku, te zaronila u nenaseljenu komoru. 

U trenutku kada Brēmans nije imao u što gledati, pomaknuo se i počeo je s vrhovima nožnih prstiju otkidati mahovinu sa stepenice, dok nisu bile sasvim izjedene i u stanju nekome slomiti nogu, kad bi se namočile. Znoj je izbijao iz svih Brēmansovih pora ispod pazuha i vrata kao zakiseljeni pekmez na kvascu. Brisao je svoju debelokožnu njušku o rame obučeno u krpe, kad je začuo metalni zvuk iznad cijelog područja kao da je iznad cijelog dvorišta bilo obješeno staro zvono. Lavīze nije bilo, ali je bio ovaj zvuk. Bila je mahovina i ispod stepenica, i u atrofiji raspušten mozak kao rastopljen komad mesa, koji nije mogao objasniti ovaj zvuk, zato je naložio nozi da se opet okrene guljenju mahovine. U krznu mahovine Brēmans je opazio kao crvenu kosicu tanke stabljike, koje su vjerojatno nosile svoje proklete spore mahovine, koje su se prosule preko travnjaka i nepovratno ga pokvarile. Podigavši pogled vidio je Lavīze, koja je stajala ispod kose, popravljajući krpe, kako ne bi smetale zamasima, te je usjekla prvu rupu u livadi. 

Iz Brēmansa se izvio neartikulirani zvuk, umčić mu se još nije bio ugrijao i zaostajao je u stvaranju riječi, ali grlo je već moglo uzviknuti. 

— Šta si rekao? — viknula je Lavīze zaustavivši u rukama alat.

— Ništa... — u strahu i divljenju Brēmans je prduckao. Lavīze je već zamahnula, kada se Brēmans razbudio — Nemoj se ozlijediti! 

—Šta? Ma šta ti je već, pusti me da radim! — Lavīze je urliknula te temeljito zamahnuvši jednostavno usjekla oštricu u korovom pokrivaču. 

Mrmljavši ispod nosa Nemoj se ozlijediti! Nemoj se ozlijediti!, mogla bih ga samoga prepoloviti, masno jedno stvorenje, stvor jedan masni, baladni slojevac, glupa baro, ravnočelnisluzavac, smrdikrparsko strašilo, močvarski prdec, prdački seronja, smrdečki pufogaz, žoharsko stanište, moljčevo gnijezdo... Takvo mrmljanje bi pridružila svakom zasijecanju, svakom zamahu, i pad travke nosio je Brēmansovo lice, svježi zrak je skinuo leću magle s Lavīzinih očiju, na njezinom umu naraslu, nesavitljivu plastiku, po prvi put on joj se gadio, po prvi put željela je njegov kraj, po prvi put u njoj je kuhala mržnja, dizala se prema gore kao tijesto u zdjeli i splasnula, kada se u nju gurne prst — netko ju je dodirnuo i ona se pretvorila u stup soli. Podigavši oči, više nije vidjela Brēmansa na pragu. I odmah se skupila. On je na njoj držao obje ruke i nešto šaptao o draganju. 

— Tfu ti! Odlazi, škic! Mirno! — Iz Lavīzina usta padali su meci kao iz automata za štancanje, ona nije znala što reći, sve što bi ga otjeralo od nje. — Pusti me, radim! Idi doma! Ti se uvijek miješaš. Čim se ja odvažim na nešto, imam energiju, ti to uništiš u korijenu! Odlazi, dok nisam pobjesnila... — Lavīze je prijetila. 

Ali ona je bila izrekla nešto što je natjeralo Brēmansa da je pusti i svine se oko tog što je Lavīze izrekla. Zagledao se zamišljeno u nebo. 

— Makni se već! — Lavīze je opsovala ramenom izbacivši Brēmansa iz ravnoteže držanja i iz trave za košenje.

Nešto od Lavīzinih riječi Brēmansa je dirnulo. Pokrenulo. Pomicao se na goloj površini te je uživao u toplini na tavanu, gdje mu je umčić počeo kucati i veselio se za... da, Energija! Brēmans je u sebe dahtao kao stoka, Energija! Gledao je kako sunce pada na njegovo lice, pa nestaje, dok je Lavīze ritmički zasjecala kosom prema zaraslom krznu dvorišta, zasjenivši sunčevu zraku prema njegovom licu. Očima nenaviknuto plivanje u svijetlu sunca izobličilo je Brēmansov vid — on je vidio osunčan obris bijelog etera, s kojeg je dolazio sokom trave, cvijeća, vrućeg tijela i sunca iskvarcan vonj.

Lavīze je imala energiju. Ona je uvijek imala energiju, kada je nevidljivo pljunula na Brēmansove istrošene papuče i oslobodila se. Ja imam snagu, rekla je sebi bez riječi — neposloženo znanje zabolo se istodobno u sve njezine udove kao u mehanizmu za navijanje, koji je počeo odbrojavanje vremena — još jedan dan u ovoj daščari, u ovom smrdljivom domu, i ja ću iscuriti po podu kao špek zaklane svinje ili parafinska lokva od prevrnute velike kandele u kapelici za ispraćaj pokojnika. Te je ona sakupila svoju iscurjelu suštinu, mekanu, slabašnu vreću kože, što ju je vukao na tlu, zadnjicu, koja se bila zalijepila za stolac, noge, koje su se svakim danom debljale kao trup drveta, zamijesila sebe nazad u pesnicu, tvrdu i snažnu, i otišla. 

Sada je bila umorna od košnje trave. Nije baš ženski posao, ali je dobar, ako ti je mužić plitkoumnodebelotijelan. Sutra valja, Lavīze je mislila, gledajući prema dvorištu i opet ne stavljajući misli u razumne rečenice, čak ni u riječi, radije u vizije budućnosti — pobrati travu, ukloniti žice, olupine što su ih vozači s autoceste pobirući prebacili preko velikog, nevidljivog zida ravno u njihovo dvorište. I tko bi mislio da će oni tamo nekome smetati, iza takvog betoniranog zida, koji vraća cestu s... nigdje. Sve što smeta po cesti je zlokobno — otpali diskovi, otrgnuti želuci auspuha sa zahrđalim debelim crijevima, bamperi s izbijenim zubima, razbijena svijetla, otrcani komadi guma, kutije otpale s tereta, bačve, stakleni usjeci - nije bilo ni skupljano, niti dirano, otkad su se prizemljili s ove strane zida, urasli u travu. Na početku je Brēmans pokušao pisati gradskom vijeću, rekavši — sami ste sagradili autocestu, sada sami budite odgovorni, dođite i pokupite. Bili su nekakvi odgovori, guranje odgovora amo-tamo, Brēmans neće to sam kupiti, je li sve to on u svoje dvorište nagurao?! Nitko nije došao i Brēmans je razumio da je izgubio bitku — sada ići i kupiti bilo bi još više ponižavajuće, nego da je išao to pokupiti na početku još poslije prvog retka. Lavīze to nije smijela spominjati, sram bi se onda slijevao niz Brēmanovo lice kao odozgo izliveni mulj, te bi nastupila ljutnja. Brēmans je bio ljut ako bi Lavīze to spomenula, ona je morala to razumjeti, zato je on prestao s njom razmjenjivati riječi, razmjenjivati opip, razmjenjivati tijela. Život je stao. Prolazili su dani, prolazili su tjedni, Brēmans bi do komičnosti odrađivao svoje navike i isprobavao ih u tankom mehanizmu koji je ulijegao između rasporeda Lavīzinih navika, na taj bi se način rijetko sretali. Lavīze je saznala Brēmansove sate te bi ponekad, zafrkavajući, poremetila Brēmansov ritam, on je već zaboravio veliku ljutnju — zašto je živio pored Lavīze, ali sada mu se podigao barometar ljutnje do razine uragana i nakon duljeg vremena dobacio je Lavīzi rečenicu: — Ti si kao jedan od komada te pokvarene krame u dvorištu, koji me smeta da živim!

Božić nisu bili slavili, jer je kalendar još uvijek pokazivao lipanj. Nijedne druge praznike također nisu. Nisu ni imali s kime — njihove osi kretale su se u suprotnim smjerovima. Nove ljutnje u Brēmansu su se zaboravile, ali usporedni život je ostao radi inercije. 

Lavīzi se Brēmans svakog dana gadio sve više. Svaki dan bi stavila crtu na papir – ako bi je toga dan gadljivost tjerala da Brēmansa skoro zadavi, stavila bi masnu crtu, izgrebavši trag u papiru, a ako je Brēmans ne bi taknuo, onda bi povukla običnu crticu — više da bi označila prošli dan, nego svoj stav prema Brēmansu. Ponekad bi zaboravila zagrebati u papir, kada se Brēmans činio nepostojećim. 

Lavīze je ušla unutra, kako bi poslije žetve odlijepila sa sebe znojem zalijepljenu haljinu. Više dana nije mijenjala odjeću, čak toliko da je ne bi skinula prije spavanja, zaboravila bi na nju kao na prirodnu kožu. Otvorila je ormar koji je iskašljao komadiće uradaka moljaca i sama krilata bića, koja su klepetala oko nje u zakrivljenim spiralama, u zraku se objesio kiseli smrad ormara, i Lavīze, odbacivši svučenu kožu kao preporođena zmija na putu do prozorske daske, raskrilila je blatna debela okna prozora. Čak je zapjevala. Rad ju je izmorio kao u kupelji i prelakirao joj kožu vlagom kao s uljanim sjajem, probuđenim od svježeg zraka koji je pažljivo ušao u sobu, što se odmah moglo primijetiti. Ustavši, Lavīze je zabacila glavu prema dolje, nagrabila kosu prema sredini kako bi je složila u punđu te se uplašila kad se Brēmans prikrao prozoru i počeo očima probadati njezina prsa.