zubima kožu oko noktiju.
i izgrizla desni palac do krvi.
ostala je jasna krvava mrlja.
i brzo uzela drugu. Jastrebov kliktaj zimi
Mihaila Lotmana. Na tekstu Brodskoga
ostavila sam u zahvalu popriličnu mrlju.
u starom izdanju Loomingua Raamatukogua.
Ali ipak sam se htjela prisjetiti svih njih.
Crno, bijelo i crveno. Crveno, bijelo i crno.
Kao neke zastave azijskih država.
jer imala sam dovoljno krvi, a nisam ni škrta.
Produhovljena, okrvavljena lica.
Povremeno je zvučalo kao da prodavačica otpuhuje.
ne tražeći naplatu za svoju krv.
To malo krvi prolila sam zbog kulture.
da su me tražili.
[iz zbirke
Dođi u moju pećinu, materijo (
Tule mu koopasse, mateeria, 2007.)]
***
Leptir neokretanja
'opet' je velika riječ.
polako i brzo
opet
opet se muškarci hvale na radiju
kako su na pravom putu
i govore o cikličkom vremenu
pravi put vijuga, i ja poznajem
to mlado meso na plaži i
'et si tu n’existais pas', pjeva zvučnik
muškarci na radiju govore o povezanosti svega
sa svime, jedan kaže pjevno: efekt leptira
podižem krila
od cikličkog vremena dobro se spava
vjerujemo da ćemo se probuditi iz tog sna
i opet
otresam krila
dobri ljudi na radiju počinju kašljati
lepećem još malo i podiže se vjetar
muškarci kašlju i povraćaju, eter bjesni
lađe tonu, plivači se utapaju, posljednji san
postaje buran i siv
zamislimo riječ koje ranije nije bilo
sad je bila
i sad je više nema
(iz zbirke Heureka, 2008.)
***
Dugi i seksi kraj (A Short Ride in a Fast Machine)
Mali se zrakoplov diže
na idealnu visinu,
stjuardesa donosi kavu.
Začuje se slabi prasak,
a onda kao da propadamo, dobro se osjećamo,
propadamo u oblak oluje.
Nos se okrene prema zemlji,
strmoglavljujemo se prema eksploziji,
pijemo kavu, oduševljeni.
Ovakvo strmoglavljivanje moglo bi vječno trajati:
ugodno, ravnomjerno stružući.
Dano nam je ljubavi i sućuti,
više smo puta vidjeli slike,
razabiremo promjenu jezika,
pa eto, zašto ne bismo eksplodirali.
Seksi, duga i brza smrt
je uzvišena poput glazbe.
”Znate li onu pjesmu Johna Adamsa
A Short Ride in a Fast Machine?
Zauvijek bi joj trebalo promijeniti naslov.”
Smiješimo se jedni drugima,
pružamo šalice i veše ne treba misliti
kako pri smrtonosnom sunovratu
netko od nas pati ili kako je nekog bog napustio.
Zemlja i dalje propada pod nama:
kad bi ovo samo potrajalo, potrajalo.
Brzina je apologija same sebe i nas,
ubrzanje podržava oduševljenje.
Kad mi ovo samo još potrajalo, ova
eksplozija
vječno
eksplozija
vječno
(iz zbirke Heureka, 2008.)
***
Dođi u moju pećinu, materijo!
Zastava na jarbolu dvorca koji se popravlja
vijori poput krpe.
Državna zastava. Prljava
se sama ne žali niti je kriva čije je države.
Kišom i vjetrom izmlaćena tkanina,
krhka vlakna. Ne želi da joj
umorne molekule predstavljaju bilo koga.
Stajem pod njom na asfaltu
i kažem: ”Dođi u moju pećinu
Siđi odozgo u moju pećinu, materijo!”
Nike tenisice na nogama vesele djevojčice: ropskim radom
stvoren je ružičasti, prezreni poliuretan.
Papir u ormarima plašljivih akademika i službenika:
lijepa, blijeda, tiha žrtva njihovih života.
Vreli, sjajni metal terenca koji je ubio pješaka.
Otisak fotografije mlakog parlamentarca nalik na vodenu boju.
Zastava se vijori. Dođi, tkanino, bojo i tkanje!
Dođi, grafički obliku slova
i akustiko zvukova!
Dođi, zagrlimo se i zaspimo!
Dođi, sakrij se u moju pećinu, materijo!
[iz zbirke Dođi u moju pećinu, materijo (Tule mu koopasse, mateeria, 2007.)]
***
Miševi
rekao si da psihoanaliza
nije mrtva nego možda
u penziji, možda joj književnici donose kekse
ovu su sobu upravo remontirali
ali između dasaka pod parketom pod tvojim krevetom
cvile miševi
hirovito
idu grebu
s jednog mjesta na drugo
da je to aligator
da to grebanje ima strukturu jezika
on bi prepoznao kad bi se radilo o, recimo, štakorima
pip-pip-pip slabašne ljigave noge
wo ich war; ustaješ i sjedaš
pališ svjetlo
kad bi sad izašli
trebalo bi ih se moći ubiti
na stolu je čekić
pip-pip-pip
još uvijek ispod
poda
[iz zbirke Crna rajčica (Must tomat, 2013.)]
***
Pjesma kositra kutlači
Budi dobra, nemoj me baciti
sad odmah u snijeg,
drži me još trenutak
u toploj potencijalnosti.
Ne želim još ogrubiti,
postati tvrd i krut,
poprimiti oblik zrakoplova, djeteta ili falusa,
maternice, cipele, Kine ili Rusije.
Znam kako će me promatrati,
kako će se nadati: ”Lubanja!
To je početak nečeg sasvim novog,
Kraj tržišne ekonomije. Nova ljubav!”
Okretat će me poput tamnog grumena,
asteroida, majmuna, ordena.
Kad se razletim u komadiće,
iz snijega će pokupiti puščana zrna.
Kutlačo, zlato moje, Božica-Majka,
pusti me da još malo pljuskam u tebi,
pusti me da se vrtim i plivam,
ovdje je tako ugodno i vruće i moguće.
***
Maarja Kangro
S finskog preveo Boris Vidović.