Dnevnik paleontologinje

Ljubav i tjeskoba

 

ZBOG ČEGA NA PUTU ZA RAPLU, ILI ČIM TAMO STIGNEM, osjećam istovremeno i ljubav i tjeskobu? Čekam i žudim za povratkom kući. Istovremeno me nešto stišće u grudima, neka mi neizvjesnost unutra tutnji. Koga da pitam? Ovdje su kuće u redu, uz cestu, kao u bilo kojem sovjetskom gradiću. Ali odakle ta tjeskoba, ovaj pritisak, upravo neugoda koji se miješaju s ljubavlju?

U radnoj sobi na tavanu užurbano tražim odgovor na to pitanje. Pišem dnevnik i križam. Ponovo pišem, pa opet prekrižim. Na kraju dajem tekstu ovakav oblik: Moja paleontološki instinkt mi govori kako se sad ne radi samo o mojim proturječnim osjećajima, već se tu radi o nečemu dubljem: na primjer o podsvijesti moje bake i djeda, i bivšim stanovnicima sela čija se dugogodišnja tjeskoba sad javlja u meni. Kad bih se samo mogla odnositi prema tome sa znanstvenom radoznalošću i s odgovarajućim odmakom.
 

Odlažem olovku, ali uskoro je opet uzimam u ruku. U sjećanje dozivam putovanje iz Tallinna u Raplu prije nekoliko dana za vrijeme koje sam otprilike ovako razmišljala:

 

                Još nisam uspjela

                isplakati kišu.

                Teški oblaci na ovim zemljopisnim širinama vrbika puni su kiše

                a još uvijek nisam uspjela

                otpjevati svoje polovno povjerenje.

                U meni je puno polupovjerenja i teških oblaka

                ovdje na peronima usamljenih iščekivatelja

                ispod nestajućeg proljetnog sunca…

 

U ovoj je pjesmi tijekom jednog putovanja vlakom protekla izmjena svih godišnjih doba: proljeće prelazi u ljeto, ljeto u jesen, jesen u zimu. Sanjalica u vlaku više nema povjerenja u to da smo besmrtni, da smo savršeni, ali još uvijek ima snage nadati se barem polovicom svojeg mozga i srca. Želi se riješiti tjeskobe, osjetiti čistu žudnju i iščekivanje. Sanjareći ona slučajno zaboravi izaći u svojoj zavičajnoj Rapli i nastavlja putovanje.

                Rapla – zaboravila sam izaći,

                zaboravila sam ponijeti zelenu granu.

                Keava – dani su već kraći,

                noći dulje,

                jadnici imaju još vremena.

                Lelle – snjieg opet prhuta,

                jata labudova i ždralova odlaze

                bolno derući oblake.

                

                Drva bez lišća, goli obronci,

                Vjetar koji više ni živome ne da živjeti,

                ni umirućem umrijeti u miru.

 

                Vjetre, s tobom želim

                isplakati svoju kišu

                protiv krhke nade ovog planeta,

                uplašene nade,

                koja se još ipak nije ugasila,

                i moje nade

                od koje je ostala samo polovica, kao u mjeseca.

 

Isplakala sam još malo kiše s ovom pjesmom, a dobro je i to da mi je od nade preostala još polovica.

S druge strane, ovaj niz kuća uz cestu za Viljandi, čini me osjećajnom. Možda junak mojeg djetinjstva Michael Knight, moj apsolutno najveći junak s pucketavog finskog televizora, dođe po mene baš danas u svojem čudesnom automobilu po imenu Kitt? Čekam uz prozor u kuhinji i iskreno vjerujem da Michael neće samo proći, nego da će ući i među svim mojim sestrama u vunenim hlačama i djevojčicama iz susjedstva odabrati baš mene.

 

 

Marje


DJEVOJČICA KOJU SU GNJAVILI odlazi iz naše škole u petom razredu. Nitko ne zna kamo je nestala niti što je kasnije postala.

Sve tri prve godine sam iz dna srca mrzila školu. Smrad u zahodima tamo gdje mokraća curka niz prljave betonske podove; nema zahodskih školjki, samo neke grozne rupe o kojima starija djeca pričaju stravične priče. Nekome su tamo gurnuli školsku torbu, nekome naočale, nekome cipele, nekome novčarku. Kako su tu zaključavali žrtve… Sjećam se tih užasnih zidova i hodnika koji su odjekivali, sjećam se stalnog smijeha i vike, buke koju ja – dijete koje je provelo u vrtiću samo četiri dana – nisam mogla podnijeti. Za vrijeme odmora otrčala sam sakriti se u sobu s kartama u koju nisam smjela ni ući…

Sjećam se kako su Marje, krupnu svjetlokosu djevojčicu odjevenu u pomalo staromodnu odjeću, uhvatili za vrijeme odmora. Nisam mogla očima vjerovati da su mučiteljice bile djevojčice iz mojeg razreda, one najbolje!

Taj mi prizor ne izlazi iz pamćenja. U skupini su opkolile žrtvu i preko ušiju joj dižu skute školske haljine. Drže je svom silom. Žrtva se bacaka. Hulahopke su joj malo prevelike i klize joj dok se bacaka. Netko pazi da ne dođe učiteljica. Marje vrišti i lice joj postaje vatreno crveno. Grize i grebe.

Stojim na vratima razreda kao prikovana, ne usuđujem se ni pomaknuti. Ne mogu otići. Tada još nisam pljunula s ruba pješčanika u Hirveparku na rijetku kosu ruskog dječaka i još uvijek ne razumijem kakva to duševna tjeskoba može natjerati dijete da na takav način muči drugo dijete. To traje tjednima i mjesecima. Zadikivanje Marje počinje čim učiteljica izađe iz našeg razreda na trećem katu i krene prema zbornici. Marje se dere, ali nakon nekoliko mjeseci se smije – potčinjena i omekšana pušta da joj se stvari događaju. Ne shvaćam kako se može smijati. Tada još nisam znala kako se u nježnoj dobi ruše granice koje je kasnije vrlo teško popraviti. Nitko to ne zna. O tome se ne govori niti piše. Djevojčice smišljaju nove metode. Podižu žrtvi suknju i onda zovu dečke. Marje opet viče, a mučiteljicama je zabavno. Mislim da se dečki srame. Ali neki od njih pokušavaju biti jaki i pridružuju se mučenju Marje.

 

 

 

NAŠLI SU ŽRTVU I MEĐU DJEČACIMA. On smrdi, podbadaju djevojčice. Kad ovaj dječak časti za svoj rođendan sasvim običnim čokoladnim medekima, okrutna elita djevojčica odluči da svi moraju baciti slatkiše u smeće. Njegove slatkiše nećemo jesti! Njegovu školsku torbu bacaju u zahod. Marjine i Laurisove stvari stalno se gube, učiteljice su stalno ljute na njih. I Marje i Laurs lako se živciraju, nisu više u stanju normalno učiti ili odgovarati pred razredom. Lauris malo muca, Marje svako toliko brizne u nesuzdržani, reski plač. Ja ih žalim, suočena s tim nasiljem kao da se u meni nešto kida.

Sve ispripovijedam kod kuće mami. Mama je u potpunom šoku i hvali me što sam joj to rekla. Uskoro se održava roditeljski sastanak za koji se mama brižljivo sprema i od mene skuplja podatke.

Sastanak je već trebao završiti i čekam mamu da dođe kući. Ona se konačno vraća, skida kaput s ovratnikom od lisičjeg krzna i umorna sjeda za kuhinjski stol. Kaže da je sve rekla, ali joj nitko nije vjerovao, najmanje od svih Marjina mama. Učiteljica je pitala je li se Marje nešto žalila kod kuće. A Marjina mlada i lijepa mama je začuđeno odgovorila da nije, Marje se doma uopće ni na što ne žali. Moju su mamu korili zbog toga što joj je kćerka previše osjećajna i pretjeruje.

 

Bojim se da ću ja postati iduća žrtva, imam kratku kosu i malo preveliku školsku odoru. Rastresena sam i nisam previše druželjubiva. Bila bih odlična sljedeća žrtva. Ali mislim da me spašava pernica. Inozemna pernica iz koje pritiskom na dugme iskaču gumica i šiljilo. Neće se usuditi gnjaviti djevojčicu koja ima takvu super pernicu.

 

 

 

USKORO NAKON NEUSPJELOG POKUŠAJA branjenja Marje, mama zove nas tri kćerke i posjeda nas na naslonjače u dnevnoj sobi. Skoro kao na službenom sastanku. Dobro sam upamtila njezinu jasnu poruku. Rekla je ovako:

Mama je još rekla: Zapamtite da vas tata i ja volimo, ma što se dogodilo. Čak i ako završite u zatvoru ili ako se dogodi nešto još gore. Ne morate zaslužiti našu ljubav. Nju već imate.

Prema nama trima nitko se u školi ne odnosi loše i nemamo razloga na taj način trčati iz škole kući. Ali dobro je znati da u slučaju nevolje imamo za to maminu dozvolu.

 

U to vrijeme nisam umjela donijeti nikakve zaključke nakon takvog razgovora, ali prisjetivši se toga dvadeset godina kasnije, bilježim ovo u svoj dnevnik:

 

***

Iz knjige Dnevnik paleontologinje (Paleontoloogi päevaraamat, 2013.)

 

S finskog preveo Boris Vidović.