DADAISTIČKA DRŽAVA
kad sam bio mlađi nisam kužio umjetnost
to nije ni bilo moguće jer sam
sred nje odrastao
bio sam njezin djelić
rođen sam u sovjetskom savezu
u prvom svjetskom ratu, komunjara s dušom umjetnika krila se
s ostalim rugateljima rata i umjetnicima
u zürichu
tamo – sred kafića i kabarea
tamo – sred opijenosti vinom i opijumske strasti
u gradu erotskog naboja
i električnih rješenja
rodio se dadaizam
a lenjin – ta umjetnička duša –
koju su kasnije pjesnici i umjetnici
žongleri i klauni
vidovnjaci i šarlatani
ubrojili među krvave diktatore –
tamo je lenjin sreo duchampa
znate ga – duchampa dadaističkog postmodernog ready-made čovjeka
mističnu kralježnicu ptica
izložio je pisoar
i nazvao ga fontom
fontanom
i lenjin je to pogledao
i vidio
da je dobro
htio je napraviti
nešto slično
nešto tako lijepo
tako posebno i moćno
pa je i napravio
napravio je čitavu državu veličine zahodske školjke
koju smo mi – estonci – gledali
izvana dvadeset godina
a onda i pola stoljeća iznutra
iz same srži umjetničkog djela
znam –
komunizam nije postojao
barem ne u sovjetskom savezu
postojao je samo dadaizam
lenjin i duchamp
spojeni prijateljstvom
i septičkom jamom vječnosti
ta zahodska školjka
veličine jedne petine planeta
sudbonosno je utjecala na moj umjetnički senzibilitet
do današnjeg dana ne mogu se othrvati osjećaju
da živim u knjizi kao u filmu
kao u divovskoj zahodskoj školjci
i uskoro će ruka zlog umjetnika pustiti vodu
čččččččččččaaahhh-hrrrrr-di!!!
STVAR O KOJOJ SAM POČEO RAZMIŠLJATI DAN NAKON SMRTI MOJE PRATETE
želiš li znati
zašto su estonci posebni
želiš li da ti objasnim
oni žive cijeli svoj život
jedan pored drugoga
nisu u stanju prisiliti se da kažu kako
vole
a kad netko od njih umre
ostali pozovu rodbinu
i plaču svoje nijeme jecaje
u slušalicu
i žele reći
kako vole
ali ne mogu
oni žive pedeset godina
a možda i dulje
pod stranom silom
pa još i pišu
pjesme na svojem šašavom jeziku
zato jer su Estonci
zato ih volim
čak i kad ih
ponekad ne podnosim
HIGGSOV BOZON
Ljubav je poput Higgsovog bozona.
Mnogi vjeruju da postoji.
Neki mogu ustvrditi da su ga
vidjeli ili izmjerili.
Čovjek može posumnjati da lažu.
Ili da vide tkoznašto.
Ljubav je poput Higgsovog bozona:
trabala bi dati našem životu masu elementarne
čestice. Masu, ili barem smisao.
Ali koliko se god trudili, nikad je nećemo naći,
nikad je nećemo pokazati precizno i sa sigurnošću
sebi i našem Bogu: ah, gle –
tu je taj Higgsov bozon; ovdje i u ovom trenutku
postoji jedina, vječna i prava ljubav.
Nekako je isto i s Bogom, nekako
je isto i sa sâmim životom – čovjek mora vjerovati
i to nas održava; tada on ima masu i smisao.
Ako čovjek ne vjeruje, sve se raspada u komadiće i
nestaje u svoje prvotno stanje, poput dječje kule od pijeska.
Higgsov bozon i ljubav nekako su slični –
uvijek će biti ljudi koji neće u njih vjerovati,
uvijek će postojati mogućnost da ih neće otkriti, neće čak biti ni
izmjereni,
zbog čega neće manje postojati ukoliko to postojanje
budemo jako trebali.
MUČENIK MANIJAK: MOJA RELIKVIJA
1. LARPURLARTIZAM
Počeo sam odlaziti u crkvu Sv. Nikole kao adolescent
vjerojatno sam tamo bio s mamom na koncertima
(sve u svemu, vjerojatno me mama – namjerno ili ne –
bacila u taj svijet
i sad se ne bi trebala užasavati ili tugovati što sam
sad takav kakav jesam – u neku ruku
ja živim taj adolescentski boho san
koji je ona odbacila)
a onda sam i sâm počeo ići (ponekad s prijateljem)
na poduke iz orgulja nedjeljom: orgulje su tamne i smolaste
kraljica među instrumentima – ali naravno nije boginja instrumenata
kao električna gitara – ali to mi je sad poput
neke zaboravljene stare glazbe uz pratnju ljudskog glasa
i to mi je nešto govorilo
naravno tamo sam išao i pisati
držeći bilježnicu i svirajući davno prošlo vrijeme vrebajući
one nadgrobne ploče klateći se na rubovima klupa tjerao sam
tjedne porive sve dok nisu u skokovima potajice otišli
sažeti u poeziju – pa bila je to neka vrst Dekadentne
poezije – mislim si da je to tako
da slike poput zvuka cure u tebe i iz tebe
i da sam ja orgulje koje netko
svira
bio to jezik ili bog ili sama poezija
iz davnih vremena i današnjih koje
je jedno te isto
i onda sam ih uhvatio poput
šašavog sakupljača kukaca na proplanku punom
nepoznatih vrsta
krivudajući kasnije kroz srednjovjekovno dvorište
a zatim i kroz krivine i barove autobusne postaje i zračne luke
pisanje je postala moja bolest
navika kojoj sam dodao i druge navike
poput gramzljivog skupljača
sve dok me dosta njih nije progutalo
ali sjećam se: bila su to zlatna i mučna vremena
bezakonje 1990-tih u Estoniji
Estoniji punoj lopova, politukaca i pjesnika
u kojoj su to novo pjesništvo i jezik bili odsutni
reci što hoćeš ali za mene to je bilo nesmišljeno
nepronađeno
tražio sam to – naravno ne sâm
bio sam samo jedan od lutalaca-šaljivdžija-luđaka
tad sam se srozao na tu Dekadentnu maniru
koja me stvorila
i koju povremeno tako
prezirem
2. ISKUPITELJ
je li to bila moja žilava lijepa i usamljena majka
ili moja baka i prateta koje
su me odgojile i jako se o meni brinule
ili moja prijateljica iz djetinjstva Maria jedina moja u to vrijeme
čije znatiželjne mudre smeđe oči
još počivaju na meni u ovom životu čak i sad
kad rijetko razgovaramo
da li me Björkine pjesme proganjaju
čije su mi prevedene riječi bila prva poezija
da li je to bila Winona Ryder ili Shannen Doherty
čiji su me ukleti-prkosni-slobodni tamnokosi
likovi tjerali na požudu
da li je to bila ona mala plavuša koja je došla u našu školu
i koja me odmah tako opčinila da nisam mogao ništa učiniti
jesam li zbog nje počeo pomalo svjesno pisati poeziju
premda mi se čini da je to kod mene uvijek bio onaj unutrašnji
poriv i plam i taština i…
da li su to bile one djevojke koje su mi oduvijek bile
bliske prijateljice kojima sam povjerio život – tijelom
ili dušom – rijetko istovremeno
ali za mene je iskupitelj
za mene je svetac uvijek
žena cura djevojka
djevica ili kurva
ah – to je tako prokleto biblijski
Venera Večernja Zvijezda Anđeo Svjetlosti Lucifer-Lilith
djevojka svjetlosti – prekrasna mudra i usamljena
najljepša najmudrija najusamljenija
moje srce moja ljubav je njezina
tvoja
to je moja vjera
oltar u Sv. Nikoli prikazuje svetice i mučenice
koje su naglašeno nevine i
nezemaljski lijepe – ne mogu se prisjetiti nijednog muškog sveca
koji bi bio tako naglašeno nevin i naočit
možda onaj Isusov ljubimac koji gotovo da liči
na Mariju Magdalenu na nekim slikama
da – moja Djevojko Svjetlosti
želim jahati uz tvoj desni bok
kao kad je Gilles de Rais pratio svoju božicu
Ivanu Orleansku – i nikad neću izgubiti vjeru
osudi li me svijet na sužanjstvo u podrumima -
katakombama da proždirem meso ukradene-mučene djece i djevica
ali to se neće dogoditi znam
poći ću ovog puta s tobom, zaslužan
tako to naprosto mora biti
jer sam bio tako vjeran
služio ti u ovom životu
kroz svoje traljave pobožne
stihove
ovog ćeš me puta povesti sa sobom i nećeš me ostaviti
poniženog uništenog
prokletog pjesnika
3. REALIZAM
realizam je doista jedini način
da se ne bude odbačen pokoren
oh možeš kopirati strukturu neke rečenice neku
lingvističku smicalicu i mentalni put – čitao sam te
retke čije disanje odskače i nudi se za imitaciju
Svetino neumorno disanje – njezine grudi koje se dižu i spuštaju
ali to ne hvata bit
tako da je realizam istinit
samo kad pripada tebi
kad je samo moj:
ono nepodnošljivo škodljivo iskustvo postojanja
kao jednog jutra kad sam prvi put kao otac otišao
na sinovu košarkašku utakmicu: nakon početnog zvižduka obje
su momčadi jurnule prema svojim koševima
oba su trenera viknula mašući rukama:
NAPADAJTE DRUGU STRANU!
dečkima je to bila prva prava utakmica
ali u životu često trčimo prema
ili napadamo krivu stranu
branimo pogrešne koševe
bila je subota u školskoj vježbaonici između gatova stambenih blokova
miris školske vježbaonice meni je stran i čudan malo sam
vremena u životu tamo proveo
ranojutarnji zombiji iz susjedstva su se klatili prema dućanima
dvije umorne skitnice pokušavale su otvoriti vrata trgovine ali
automatska vrata nisu se pred njima otvarala
bila su im poput ruševina sjenki
(im – govorim o vratima kao o osobi)
tog mi je popodneva u centru stari Rus
čestitao godišnjicu oslobođenja Tallinna
jer je došla Crvena Armija, zar ne – veli sad je opća zbrka
pa naslijedili smo zbrku od Crvenog govna u neku ruku
znaš
premda se nikad ne smije podcijeniti nacionalistička priroda Estonaca
tako je – i ja sam stvarno jedno od najzgodnijih i najpravednijih bića
na planetu općenito
štoviše tako trijezan i zgodan da što se mene tiče
ovaj svijet može biti
što se mene tiče ovaj svijet može
biti
shvaćam kužim pomalo ponekad
čitam o tome u pjesmama moje drage i
očima moje djece i
ožiljcima i ranama na mojem tijelu
sve je to magično taj realizam
onda kad smo ti i ja konačno
sjeli u taksi iz centra umorni od noći
a ja sam bio tako ispunjen ljubavlju i vjerom
(i tog puta doista nisam bio pun ničeg drugog:
ni sebe ni votke)
jer smo se tako vozili sami
kroz grad obasjan tog ranog proljeća
ruka u ruci tijela-misli kucaju
pripadaju jedno drugom: svetac i njegova najdraža
ubojica čija su nadnica
pogledi i maženje
nas dvoje vozimo se doma
pod velikim tamnim pokrivačem
to stvarno ne mogu niotkuda iskopirati
to je moja samo
moja relikvija
ČUDOVIŠTE U RAŽI
ja sam čudovište u raži
i ja jedem djecu
star sam kao
i vrijeme
ili mrvicu stariji
nisam baš potpuno siguran
vjetar zviždi kroz moja ticala
i urliče u mojim bubnjićima
imam tužni gubac
a ta tuga nije ugodna
zašto to mora biti
zašto se to mora dogoditi
da postoji
onaj
koji nadzire odozgo
onaj koji hvata djecu
već je star i umoran
a djeca ponekad
prođu kraj njega i
ja ih onda pojedem
jer ja sam čudovište u raži
veliko, gladno
i lijepo
kažu da mi je ime život
smrt, kažu drugi
te budale
ZEMLJA MOJEG OCA
nekoć jedan komunistički komad zemlje i koliba
nekoliko ara na pašnjaku mojeg pradjeda u Suurupiju
a i to je u vlasništvu banke
njemački ovčar sićušna kćer i mlada ženica
poplava u podrumu i cijevi koje se smrzavaju
pokvareni auto u snježnom nametu nikako da krene
posao ali kakav je to posao
još uvijek u gradskoj upravi (nekad je to bio izvršni odbor)
u političkoj shemi ah shemi
zdravlje na kojem se ne može pohvaliti
još uvijek tlak još uvijek jedan bubreg još uvijek krhko srce
ali čovjek hoće slatkiše hoće kobasu i pivo
zemlja mojeg oca je sićušna
i nikad mi je neće ostaviti
ali naravno nisam ja ni za ni protiv
bolje je ovako
mi smo poput djece bez korijenja
na zemlji očeva
mi smo bez titule bez nasljedstva
siromašni duhom ali ponosni na sebe
aristokrati
Estonci prokleti Estonci
krasni ljudi lijepa zemlja gadno vrijeme
vrijeme poput čovjeka – ćudljivo i dosadno
to je vrijeme kakvo mi Estonci najviše mrzimo
baš sada zamišljam svojeg oca
lopatom otkopava auto iz snijega
znate auti su Estoncima mili
auto u smetu - život u procjepu
jedva nekoliko ara zemlje
od pradjeda po majci
nekadašnji pašnjak u Suurupiju
a i to je u vlasništvu banke
lopatom razgrćeš snijeg – ah, život
i to je u vlasništvu boga
***
Jürgen Rooste
Preveo s engleskog Boris Vidović
CERN, future15pic / Flickr
