Astma

Dobra prijateljica koja je diplomirala medicinu, a zatim, nakon nekoliko godina, otišla na magisterij u Ameriku, ispripovijedala mi je ovu priču. Jednom prilikom u Boston im je stigla delegacija iz Moskve koja se htjela upoznati s američkim dostignućima na području medicine te se istovremeno pohvaliti vlastitim uspjesima kao što su već u sovjetska vremena navodili razloge za takve posjete.

Ta je moja prijateljica, born in the U.S.S.R., govorila ruski i razumijevala je duhovni obzor svojih bivših sovjetskih kolega. Naravno, njoj su povjerili ulogu domaćice za vrijeme posjeta sovjetske delegacije. Moskovljani su puštali da ih se gosti, obilazili su bolnice i sve moguće institucije, ali su nekako neprijateljski pogledavali moju znanicu. Premda za to nije bilo nikakvog razloga.

Znanica je bila stvarno sjajna osoba: druželjubiva, radosna, stručna, širokih pogleda, mudra, i povrh svega lijepa. Moskovljani su mogli biti ponosni na nju. Mogli su jedni drugima kimati glavom i priznati, pazi pazi, ovakve mlade stručnjake je odgojio i školovao naš sistem koji je, doduše, već uništen. Ali ne. Kad bismo očekivali tako nešto, podcijenili bismo stvarnu dubinu sovjetskog šovinizma. Mlada žena dovedena među ruske činovnike kako bi stvorila domaću atmosferu, nije smjela, po njihovom uvjerenju, studirati u Americi. Predavati je mogla, ali studirati ne.

Kako je ta osoba koja je studirala u Tartuu, to jest na sovjetskom sveučilištu, alma mater na kojoj su predavali, nota bene, Pirgov , te ništa manje čuveni Burdenko , kako je ona mogla pasti na tako niske grane da je otišla u Sjedinjene Američke Države upotpuniti svoje znanje iz medicine?! Što mogu Amerikanci naučiti sovjetsku liječnicu kad je svima poznato da je sovjetska medicina najbolja na svijetu, vrijedna divljenja, najvjernija Hipokritu! Drugovi, ovo je skandal! Izdaja!

Pišući relativno sam smiren, ali tada, slušajući Ruttinu – tako se zvala – pripovijest o toj sovjetskoj šovinističkoj stoci, spopao me bezočni bijes.

Radi se, naime, o tome da ja imam astmu. I to od sedme godine. Vjerojatno sam patio od rođenja, ali bolest je buknula tek kad sam krenuo u školu.

Astma je bila nepoznata u Sillamäeu. Hoću reći, nisu je uspjeli dijagnosticirati. Pa je nisu ni liječili s obzirom da je preduvjet za bavljenje bilo kojim problemom mogućnost da se on izdvoji i definira, da mu se da ime.

Moji supatnici vršnjaci mogli bi tu primijetiti kako brkam stvari. Pa znalo se za tu bolest. Ako netko ne vjeruje, neka pročita prvi dio Sovjetske estonske enciklopedije objavljene 1968. godine. Hvala na informaciji, čitao sam. Tu se stvarno može naći ”astma” sa svim simptomima.

Kad sam počeo pisati poglavlje o astmi u svojim sjećanjima, mislio sam da znam kako bolest koja me mučila u Sovjetskom Savezu službeno nije postojala. Sve dok jedan prijatelj, i on bivši astmatičar, nije posumnjao u vjerodostojnost tog dijela memoara. Sjećao se kako su njemu 1975. godine u Sovjetskoj Republici Estoniji dijagnosticirali astmu, kako su mu prepisali lijek, bio je u stacionaru za astmatičare i u školi je bio oslobođen tjelovježbe.

A zašto nisam i ja?

Ma daj.

Jedino što mi pada na pamet jest to da su mene pregledavali upravo liječnici iz Sillamäea. Ne znam gdje su studirali, odakle su došli u naš grad i koliko vrijede njihove diplome.

O njemu su se brinuli liječnici koji su studirali na sveučilištu u Tartuu i koji su radili u ”pravoj” Estoniji.

U tome je bila razlika.

Ničeg drugog ne mogu se sjetiti.

Priznajem, i sillamäeški liječnici su smatrali da sa mnom nešto nije u redu. Sjećam se izraza ”bronhitis”. Ili ”katar gornjih dišnih putove”.

Katar je upala sluznice.

Otprilike kao prehlada. Šmrklji lete, govorili su dečki iz tallinnske tehničke škole.

Drugim riječima - sitnica kod koje su, prema mišljenju sillamäeških liječnika, pomagali snažna volja i trljanje ručnikom od frotira. I naravno, vježbe u bazenu. Plus, što je više moguće svježeg zraka. Sunca, zraka i morske vode, te tri stvari su jako dobre!

Nisam izbjegavao ni vježbu ni morsku vodu. A da nisam ni znao što me točno muči.

Ova se bolest može tako lako prepoznati! Zar bih trebao pomisliti kako su, usprkos dimu iz tvorničkih dimnjaka i zraka punog vapnenačke prašine, plućne bolesti u Sillamäeu bile ipak relativno rijetka pojava?

Kasnije sam čitao kako je u mojoj bivšoj velikoj i moćnoj zemlji, Sovjetskom Savezu, oko tri posto stanovništva patilo od napadaja astme. To je prilično nizak postotak s obzirom da je od te bolesti na razvijenom Zapadu bolovalo pet posto stanovništva. Nažalost, Estonija je sad dostigla prosjek razvijenog svijeta.

Možda je to zbog alergena koji se nalaze u hrani. Ili bi razloge trebalo tražiti u dodacima koji se danas na pakovanjima bilježe slovom E? U sovjetskoj hrani bilo je manje dodataka hrani. Znači li to automatski da je tada hrana bila zdravija, ne vjerujem, ali možda je zbog toga bilo manje alergija.

Astma je, naime, vrst alergije.

Tu ne pomažu grubi ručnici od frotira, snaga volje ili tjelovježba. A ako i pomažu, onda isto toliko kao i u slučajevima tretmana šećerne bolesti, slabog vida ili ravnih tabana. Probaj se riješiti dijabetesa udisanjem svježeg zraka.

Amerikanci su znali uspješno obuzdati tu bolest još dok sam bio mali.

Kakva je sreća bila roditi se kao astmatičar u Americi, to sam shvatio kad sam pogledao neki film s Nicolasom Cageom u glavnoj ulozi .

Tu on glumi vođu bande. Ili točnije, sina njezinog vođe i priprema se naslijediti krunu od oca. Kako bi dokazao da je ”vrijedan” nasljednik, on čini kojekakve užasne zločine. Nasmrt prebija ljude, nasilan je i to mu lako polazi za rukom s obzirom da izgleda kao bodibilder napumpan hormonima – takvi bicepsi da bi njima mogao i potkovu izravnati. Ali on je ipak jako bolestan čovjek koji je ovisan o nekoj stvarčici koja liči na lulu. Ponekad je prinosi ustima i iz nje nešto udiše kako bi mogao s novim poletom nastaviti s nasiljem. Polako se razjasni kako kriminalac kojeg glumi Cage ima astmu. I, naravno, alergiju: on ne može jesti metalnom vilicom ili žlicom jer od toga u trenu dobije alergijski napad. S plastičnim priborom to mu uspijeva. I tako on živi sasvim udobno, samo mu lula mora biti nadomak ruke. Naravno, ta 'lula' je inhalator koji sadrži lijek.

Da sam kao dijete znao da postoji takva stvar, dao bih svo bogatstvo ovoga svijeta za takvu čarobnu lulu. Baš svo. Odrekao bih se mjesta u raju, bacio bih iskaznicu za knjižnicu, promijenio državljanstvo, a ako bi trebalo, promijenio bih i spol. U Sovjetskom Savezu takvih lula nije bilo, niti je u mojem gradu Sillamäeu postojala ta bolest.

Službeno sam bolovao od 'katara gornjih dišnih puteva'.

Kad sam čuo o susretu moje znanice s vrhunskim sovjetskim liječnicima u Bostonu, pred očima mi se ukazao taj film Nicholasa Cagea, samo što sam sad ja bio u glavnoj ulozi.

Sjedam za stol s vođom delegacije uvjerenog u nadmoć sovjetske medicine, podastirem mu povijest bolesti iz vremena mojeg djetinjstva u kojoj je navedena ta čudesna i krasna dijagnoza, 'katar gornjihi dišnih puteva', hvatam ga za kosu i udaram mu glavom o povijest bolesti. Udaram tako dugo sve dok s papira više nije moguće ništa pročitati. Zatim mu podižem glavu i nježno šapnem u uho: ”Nije ti teško zbog slomljenih kostiju lica i nosa, to ti je katar gornjih dišnih puteva.”

Priča se da glad i mučenje mogu razumjeti samo oni koji su to sami iskusili, a isto je i s bolestima.

Ali pokušat ću uzeti u obzir i čitatelja.

Svojedobno sam, kao trinaestogodišnjak, slučajno čitao o tome kako djeluje iperit. Iperit je bojni otrov korišten u prvom svjetskom ratu koji je iznutra spaljivao pluća. Oni koji su ga udisali nisu imali laku smrt – mučili su se satima, dahtali poput ribe na suhom i iskašljavali komadiće pluća.

Misliš kako ti je sad jasno, ukoliko je ovo opis napada astme, onda to podsjeća na snažan, suhi kašalj pri jačoj prehladi kad hripćeš i dahćeš, ali bez ikakvog olakšanja za pluća, pa si nakon toga tako iscrpljen da ne znaš je li te savladala bolest ili umor.

Ali nije to sasvim isto.

Pri opisu astme počinjemo – u pravu si – od toga da je disanje otežano. Ako ti udisanje još nekako i uspijeva, izdisanje zraka uspijeva samo uz napor. Uzmi balon i napuši ga. Pri izdisanju treba se naprezati. S obzirom da ni udisanje ne uspijeva kao kod zdravih ljudi, uguraj si u nosnice vatu. Sad uzmi balon u ruke i puši. Ako uspiješ napuhati prvi balon, uzmi drugi. Napuhavanje balona traje jednu minutu… napad astme traje najmanje četrdeset-pedeset minuta, pa napuši pedeset balona.

Gotovo? Dobro, to je bila prva faza.

Na početku sljedeće faze podsjećam te da, s obzirom da prema liječnicima u gradu u kojem živiš boluješ od nepostojeće bolesti – nakon pedeset balona u neku te ruku smatram supatnikom, nemaš zbog fizičkih napora nikakvih povlastica. Pri tjelovježbi u školi od tebe se očekuje isti rezultat kao i od druge djece. Nema poštede, ni djelomične, ni potpune. S obzirom da si zdravo dijete, pri mjerenju tvojih sportskih rezultata ne koriste se nikakvi prilagođeni kriteriji – ne možeš postići rezultat od 50% učinka zdravog djeteta pa opet dobiti zadovoljavajuću ocjenu.

Moj osobni pakao bili su trčanje u prirodi svake jeseni i zimsko skijaško trčanje.

Uzmimo za primjer jesenje trčanje u prirodi. Beznačajna staza od osamsto metara uz mjerenje vremena. Tu smo udaljenost trčali u trećem ili četvrtom razredu.

I eto, danas je školski sportski dan. Nema nastave. Prijatelji iz razreda ne skrivaju oduševljenje jer nema matke, estonskog ni zemljopisa. Tako je dosadno sjediti u razredu! Fizičke norme, pardon, GTO, odnosno SRO  norme koje se traže od nas su tako lagane. Tako bi rekli tvoji kolege iz razreda. U pravu su: pretrčavanje određene udaljenosti u određeno vrijeme, skakanje u dalj i u vis, bacanje granate. Normalni dječak ionako sve to radi u igri na dvorištu. Službeno, ti si normalan.

Hajdemo na startnu crtu. Ti ponesi svojih pedeset balona i vatu. Ja to ne trebam jer me priroda, kako se to kaže, time obdarila. Majka priroda, ta kurva i drolja. Ali ti si gurni vatu u nos i stavi balon u usta.

Prije starta još par riječi o vremenu. Vrijeme nije ni lijepo ni ružno, već onakvo kakvo obično jest ujesen – povremeno se sunce sakrije iza oblaka, na zemlji su lokve i svakog trenutka može opet početi škrapati. Zrak je ugodno svjež i vlažan.

Sad prelazimo na treću fazu opisa astme. Meni i tebi zrak nije ni svjež ni vlažan.

Napadaj počinje zbog fizičkog naprezanja. Tako dugo dok šetkamo do startne crte od koje naš pakleni trk počinje, nemamo nikakvih problema. Ali ako se krećemo odlučnim korakom, a za vrijeme sportskog dana se ne vuče, već osjećamo blagi nagovještaj muka koje su pred nama – pola kilometra žustrog hoda i već se osjećamo kao da nam je u grlo i dušnik gurnuta bodljikava žica. Ali u početku ona stoji na mjestu. Bodljikava žica je već u nama, ali majka Priroda još je nije uhvatila rukama niti ju je počela gurati naprijed-natrag u našim dišnim putevima. Poput dimnjačara koji provlači kroz dimnjak čeličnu četku.

Podiže se crvena zastavica. Sportaši su tihi i napeti. Kao i mi. Kreni!

Jurnemo u trk. Prvih sto metara prolazi sasvim fino. Treba se uvjeriti kako ravnomjerno i mirno disanje odgađa početak bolova. Uzalud ti nada!

Ja znam kako ćeš se uskoro osjećati, ali ti si iznenađen. Razmišljaš na startnoj crti o onome što sam ti maločas rekao. Ma dobro, nema veze, udahnem kroz nos onoliko koliko od vate mogu i ispušem u balon. Sumnjam da ću u ovim uvjetima postići osobni rekord, ali nekako ću izdržati. Istrčat ću rezultat četiri sekunde sporije, mislio si.

Ali nakon dvjesto metara u grlu ti je bodljikava žica. Kašlješ i kašlješ i pokušavaš je se osloboditi. Teško ti je udisati, teško ti je izdisati. Pluća su ti poput kovačkog mijeha. Strašno se naprežu, ali od toga je slaba korist, od toga se samo bodljikava žica u dišnim putevima kreće gore i dolje. Nakon tristo metara jednina postaje množina – u grlu ti je svežanj bodljikave žice.

Nakon četiristo metara u tebi ima toliko toga da se više ni ne miče; tako si pun bodljikave žice da se počinješ gušiti.

Zrak koji gutaš sve je vreliji i vreliji. S njim udišeš i zrnca pijeska i taj pijesak počinje trljati bodljikavu žicu koja se zagrijava i na kraju postaje užareno crvena. Istiskivanje zraka iz pluća postaje sve teže. Više ne izdišeš u balon, svi su baloni već odletjeli svaki na svoju stranu. Sad vučeš za sobom, ne, nego guraš pred sobom neki madrac na napuhavanje, navlačiš se s nekakvim teretom koji je vezan za tebe i koji trebaš napuhati užarenim zrakom koji ispuhuješ.

Nakon petsto metara staneš dašćući naslonjen o drvo i po prvi put pomisliš: zašto sam se uopće morao roditi…

U ušima ti šumi, noge ti se tresu, pred očima bljeska, razum ti govori kako pluća, te proklete izdajice, ne uspijevaju dostaviti kisik mišićima potreban da se istrči osamsto metara. Mišići su ti dobri, noge snažne, bol u grlu se još može izdržati jer bol je bol i s time se može živjeti, ali ta prokleta pluća, ona su puna komadića metala koje je pijesak samljeo od bodljikave žice i pluća su ti tim komadićima začepljena i više te ne služe.

Ali ne možeš ostati hroptati uz drvo, prijatelji iz razreda već su davno nestali s vidika, moraš ih sustići. Krećeš samo uz snagu volje i vučeš za sobom ne obični madrac za napuhavanje, već čitav cepelin. Iza tebe je šesto metara. Čudo što si uopće živ. Ali kakav je to uopće život. Mama, mama… Šesto pedeset metara. Pokušavaš trčati bez disanja, jer sad ti disanje prouzročuje nepodnošljivu bol. Šesto sedamdeset metara – staješ kraj stabla da udahneš zrak i nekako uspijevaš disati. Barem pokušavaš. Pluća i grlo su ti gotovi – ta ti je prokleta bodljikava žica posvuda u tijelu. Čudo jedno što ne krvariš… Tako boli, već je davno trebala procuriti krv.

Podižeš pogled, ciljna crta se nazire na udaljenosti od sto pedeset metara. Do tamo treba stići. Počinješ teturati. Usta ti sline, curi ti niz bradu, kapa na grudi, nemaš snage otrti. Smiješno, unutra ti sve gori, ali iz ustiju samo curi slina. Zar ne bi vlaga trebala ugasiti požar?

Ne brišeš si lice jer nemaš snage. Osim toga, sasvim je svejedno kako izgledaš. Ali cilj se približava. Svakim korakom kao da staješ na vlastita pluća. Noge ti ne trče nego pluća. Duž puta koji je posut staklenim krhotinama. I konačno si skoro stigao. Tamo ispred tebe stoji avet u trenirci, ne razabireš je osobito jasno među onim užarenim točkama koje ti u očima trepere, ali znaš da je to tvoj učitelj tjelovježbe. Strog ali pravedan polubog sa štopericom u ruci. Tvoj bičevatelj koji te vodi ka fizičkom savršenstvu. Kreten. Pizda sa zviždaljkom oko vrata i tekicom u stražnjem džepu. Govnar u tenisicama koji je trebao primijetiti da si skoro umro. Ali njemu je to svejedno. On pritišće štopericu tebi ispred nosa i izgovara neki broj koji ne čuješ. Jer ne čuješ ništa osim šuma krvi u ušima. Pola staze si pretrčao bez kisika. Valjda si udisao kisik kroz šupak jer od dišnih puteva – kakvih jebenih dišnih puteva – nije bilo nikakve koristi. Ali si istrčao. I još si uvijek živ. Grliš stablo i čekaš da ti operacijom izvade bodljikavu žicu iz grla. Neki dobri duh će ti uskoro prići i polako početi škarama rezati i vaditi bodljikavu žicu.

Nakon pet minuta u tako si dobrom stanju da se uspijevaš odvući do škole. Kad dođeš do svlačionice, u grlu ti je još jedan komadić bodljikave žice; znaš da će za sat vremena konačno nestati. Najvažnije je za to vrijeme izbjegavati nove napore.

Učitelj ti kaže koju si ocjenu dobio. Dvojku. Toliko si dobio. Nadao si se minus trojki, ali u tome nisi uspio. Ti si jadničak koji nije u stanju napraviti ni pola od onoga što mogu tvoji školski drugovi koji se šale oko tebe. Oni su uspjeli od prve, a tebi prijeti ponavljanje.

Znaš da će ti uskoro narediti da pokušaš ponovo, ali to u tebi ne pobuđuje nikakve osjećaje. Najvažnije je da je za danas sve gotovo. I da ćeš možda nekako uspjeti izbjeći ponavljanje. Treba se samo razboliti i izbivati dovoljno dugo sve dok ne budeš spašen. Kad zahladi, ionako si više bolestan nego u školi. Život ti je vrijedan življenja samo ljeti. Tada disanje ne boli kao ujesen. Zima je još gora od jeseni. A proljeće… nije ti jasno zašto je proljeće tako gadno da ne trebaš ni trčati, dovoljno je brzo hodanje pa da opet za sobom vučeš ogromni cepelin kojeg trebaš napuhati užarenim zrakom koji ti izlazi iz izmučenih pluća.

Boluješ od bolesti koja ne postoji i koja se na proljeće zbog peludi pogoršava – to ćeš saznati tek nakon nekoliko godina. Sad još ne poznaješ uzroke, osjećaš samo posljedice. A o tome ne možeš zapravo ni s kim razgovarati.

Najgore od svega bilo je to što moje stanje nije nikoga zanimalo.

Majku je još i zanimalo, ali njoj su rekli da se radi o kataru, kataru gornjih dišnih puteva, i da će to s vremenom proći.

Moja je majka vjerovala svim tvrdnjama koje su dolazile iz službenih izvora. Danas moram tako misliti jer znam da bi me inače uzela pod ruku i odvela u Tartu, u sveučilišnu bolnicu. Ona se zadovoljila time što su joj rekli sillanmäeški… ne mogu ih više zvati 'liječnicima', nek budu iscjelitelji. Sovjetski iscjelitelji. Ali ipak – mnogi odrasli ljudi vidjeli su da patim. Nije moglo biti da baš nitko nije reagirao.

Pa dobro, zamislit ću sljedeći niz događaja.

Astmatičar se nakon onog prokletog trčanja u prirodi dovuče do cilja. Profa – ima on položeno za trenera, on je pedagog, zar ne?! – vidi na prvi pogled da s ovim djetetom nije sve u redu. Dijete teško diše. Pušta maminog sina da se povrati i zatim ga pita je li išao liječniku i zna li koju su mu dijagnozu dali. Dijete kaže da je išao, i to često, tako često da su mu do guše došli liječnici, bolnice i prostorije za pregled na raznim poliklinikama, ali da ne zna što ga muči. Dijete pretpostavlja da bi mogla biti tuberkuloza, čitao je u knjigama da je tuberkuloza plućno oboljenje i da je pri tome čovjeku teško disati i da oboljele od tuberkuloze šalju u gore da im se stanje poboljša, ali njega iz nekog razloga nikad nisu poslali, tako da uopće nije siguran je li to baš ta bolest, on samo misli da bi to mogla biti tuberkuloza. Učitelj se smije i kaže kako to sigurno nije tuberkuloza jer tada, dragi moj sinko, ti ne bi bio u ovoj školi, za takvu djecu postoje posebne škole.

Ali učitelj smatra kako bi se to trebalo istražiti i obećava djetetu da će sve biti u redu. On odlazi kod dječakovog razrednika i raspituje se što ovaj zna o tome. I razrednik smatra kako nešto nije u redu, primijetio je to za vrijeme proljetnih i jesenskih razrednih izleta: kad se momak počne igrati ili trčati s ostalima, disanje mu za pet minuta postane jako teško. Dijete najednom počinje kašljati i dahtati kao da mu je rad pluća nekako poremećen.

Učitelj tjelovježbe na to kaže kako izgleda da dečko ima problema pri trajnijim naprezanjima, jer pri sprintu na šezdeset metara, skoku u dalj i u vis postiže rezultate za peticu. Učitelj je primijetio kako dijete izbjegava zagrijavanje i radije ide skakati i trčati nezagrijan, ali svejedno postiže dobre rezultate. Problemi se javljaju pri trčanju na duge staze i momčadskih igara poput nogometa na dvorištu ili košarke u dvorani. Učitelji razmišljaju što učiniti. Dijete nije oslobođeno tjelesnog, to mu liječnici iz nekog čudnog razloga još nisu prepisali, ali ustvari bi ga trebalo osloboditi barem nekih vježbi. Hajde da se dogovorimo, dat ćemo mu ocjenu iz tjelesnog, ali nećemo zahtijevati da sudjeluje u trčanju u prirodi i na školskim sportskim natjecanjima? O tome ne treba nikome puno pričati, hajde da se mi dvojica dogovorimo. Nećemo ga za vrijeme školskog natjecanja poslati kući, neka pomaže tamo na cilju, neka bilježi rezultate ili tako nešto. Na učiteljevu odgovornost.

Ne znam je li ikada mogao biti vođen takav razgovor. Sumnjam. Jer nikad nisam ni u čemu i ni od koga dobio poštedu. Liječnici za to nisu vidjeli razloga. A razrednik… k vragu, kako su svi mogli biti tako slijepi.

Mama. O njoj neću više.

Tata. No dobro, on je pokušao nešto učiniti. On nam je jednom poslao iz Sibira paket u kojem je, pored ostalih zanimljivih i egzotičnih stvari (npr. sjemenki cedra) bila i okrugla boca puna neke bijele, masne tvari. U paketu je bilo i pismo u kojem je savjetovao da jednom dnevno uzmem žličicu te tvari.

Imalo je okus po rastopljenoj masti. A to je i bilo to – bilo je to salo sibirskog medvjeda kojeg su u tajgi ubili lovci.

Pri lječenju astme od toga je bilo isto toliko koristi kao i od flastera s gorčicom pri liječenju visokog tlaka.

Stari mi sad ima problema s visokim tlakom, možda bih mu trebao poslati flastere s gorčicom?

Odrasli oko mene pustili su me da patim. U uputama su djeca poput mene očito bila nepoznanica.

Sovjetski je sistem bio krut. Pa i u školi. Možda su se kod nekih učitelja budile sumnje dok su me mučili, ali s obzirom da nije bilo zakonske osnove da me se poštedi, bilo je mudrije gledati u stranu. U današnjoj, neovisnoj Estoniji takvoj djeci s nespecificiranim problemima moglo bi se povlađivati. Možda su to činili u vrijeme mojeg djetinjstva negdje drugdje u Estoniji, u Finskoj ili u Sjedinjenim Američkim Državama. Na temelju Cageovog filma stvorio sam dojam da tamo astmatičarima poput mene takve olakšice nisu bile potrebne niti su ih davali jer su ovi udisali iz lule tvar koja je otvarala bronhije (pri tjelesnim naprezanjima oni nateknu i pluća gube svoju sposobnost), pa su zahvaljujući tome mogli trčati i maraton.

I ja sam morao trčati. Ali bez lijeka.

Kad mi je došlo vrijeme da idem u vojsku, liječnička komisija u komesarijatu u Narvi me pregledala i proglasila zdravim. Ništa im nisam htio dokazivati, jer kakve koristi od toga da im kažem kako me od sedme godine života muči nešto što nema ni imena ni dijagnoze. Pa kad su me pitali ”žalite li se na nešto?”, dao sam im očekivani odgovor ”ne žalim se”. Ali konačno rješenje sovjetske vojne komisije bio mi je iznenađenje. Presuda mi je navukla osmjeh na lice – dvije godine u padobranskoj jedinici.

Tu su, naime, služili takvi tipovi od kojih se očekivalo da istrče pet kilometara i nakon toga osvoje uporište NATO-a koristeći se samo lopatom, nožem i zubima.

Ljudi u komesarijatu su mislili ozbiljno, u to nije bilo nikakve sumnje. Dali su mi datum i vrijeme u koje sam se trebao pojaviti u zračnoj luci u Narvi i skočiti padobranom. Očito je tako bilo uobičajeno. Prije slanja u samu jedinicu htjeli su testirati može li se čovjek popeti u avion i skočiti dolje s tri kilometra visine. Neki to nisu mogli. Čak ni ući u zrakoplov. Na primjer, David Bowie. On je, navodno, na turneju po Japanu otišao vlakom preko Sovjetskog Saveza. I putem vidio takve stvari da se počeo kajati zbog te odluke.

Ali da se vratimo mojoj priči. Skok padobranom je očito bio jedini ispit sposobnosti. Nikoga nije zanimalo što će se dogoditi kad se budem padobranom spustio na zemlju i trebao trčati do tog prokletog uporišta NATO-a istovremeno vukući za sobom top ili druga koji je pri skoku uganuo gležanj. Mene je to jako zanimalo.

Ali ispalo je tako – recimo, napola slučajno – da tog određenog datuma nisam pronašao zračnu luku u Narvi. Može biti i da sam pobrkao dane. U svakom slučaju, nisam skočio i nisam otišao u padobrance.

Inače ne bih sad pisao ove retke.

Otegnuo bih papke u prvih šest mjeseci.

Štošta sam morao izdržati i u raketnoj jedinici, tamo sam, naime, završio. Premda baš ni tamo ne služe invalidi.

Kad sam s devetnaest godina otišao u vojsku, nisam više tako strašno patio od te bolesti s obzirom da se predviđanje lokalnog liječnika obistinilo: najgori simptomi dječacima oko petnaeste godine života polako oslabe.

Zanimalo bi me odakle je to znao. Odakle je znao da postaje lakše pred kraj puberteta kad nije znao, barem ne službeno, što me mučilo?

Još jedna zagonetka.

Privremeno olakšanje ne znači da sam mogao na području sporta dostići ostale i nadoknaditi pretrpljenu štetu. Sedam godina bez nogometa, skrivača, grudanja, sanjkanja, tučnjave i takvih stvari koje ispunjavaju život dječaka ostavile su nenadoknadivu prazninu. Neke se stvari nauče između sedme i dvanaeste godine. Ako tu nastane praznina, to se više kasnije ne može pokrpati.

Jedina stvar koja me odvojila od punog života bila je ona lula koju je u filmu imao Nicolas Cage.

No dobro, s druge strane… Da sam imao lulu, komisija u Narvi ne bi me poslala u padobrance nego u marince (oni trče u komadu sto kilometara i nakon toga još poubijaju običnim čačkalicama cijelo uporište NATO-a), i da je postojala ta lula, ne bih mogao zabušavati.

Mogao sam završiti u borbama protiv mudžahedina u Afganistanu ili negdje u Angoli. Vrag će ga znati.

Tako da se ne treba žaliti.

Loša je stvar samo to što ni danas ne razumijem ondašnje odrasle.

Moj dobar prijatelj, koji je inače iz Buenos Airesa, jednom je rekao kako se čak i ovdje u Estoniji nesvjesno trgne kad na ulici vidi vojnika u maskirnoj odori. Sasvim razumljivo, on je dijete odraslo u vrijeme vojne hunte. Poznat mi je taj osjećaj.

Ja se trgnem kad vidim uspravnu i žustru osobu u trenirci kojoj o vratu visi zviždaljka i štoperica i koja vodi razred trčati na stadion, klizati na jezero Snell ili skijati u šumu u Nõmme.

***

 

S finskog preveo Boris Vidović.