U veljači je Booksa Book Club dočekao roman koji je otvorio razne interpretacije i koji je izazvao različite emocije, i to od apsolutnog sviđanja do odustajanja od knjige nakon tridesetak stranica.
Moja godina odmora i opuštanja drugi je roman autorice Ottesse Moshfegh u kojemu mlada i zgodna žena u svojim srednjim dvadesetima živi na Manhattanu. Studirala je povijest umjetnosti na Sveučilištu Columbia i radi u pretencioznoj umjetničkoj galeriji. Viđa se s bankarom Trevorom koji radi u WTC-u i prilično je bogata, stoga bismo lako mogli očekivati Gossip Girl vibru u romanu. No pripovjedačica ima svoj osobni projekt: spavati koliko god je to moguće u godini dana. Što je pošlo po krivu?
Pripovjedačica nema ime. Ona djeluje kao entitet, bez fizičkog oblika, upravo jer toliko vremena provodi ili spavajući u stanju polusvijesti, kao da otpočetka na neki način sebe želi izbrisati. To naziva zimskim snom koji služi samoočuvanju, i pri tome je ona u privilegiranoj poziciji. Ima nasljedstvo koje može trošiti na alkohol, lijekove, kupovinu. Ona misli da će nakon te godine biti „posve nova osoba, svaka pojedina moja stanica dovoljno puta regenerirana da stare stanice budu tek daleka, maglovita uspomena“ (str. 57).
S obzirom na to kako je ona privilegirana, teško nam je bilo s njom simpatizirati, pa i povezati se s njom. Štoviše, nekima je ona prilično išla na živce. Jednoj čitateljici pisanje u prvom licu nije bio dovoljno realističan izbor za pripovijedanje, s obzirom na to da je ona potpuno nepouzdana, nezrela i bez kontrole. Stvorila je masku i odbija proraditi traumu, puno toga oko nje je površno. U vrlo kratkom vremenskom roku, otac je umro od raka, a majka joj je bila alkoholičarka koja je počinila samoubojstvo (zanimljivo, jedna čitateljica je napomenula kako pripovjedačica svoj odnos s majkom ostvaruje upravo kroz spavanje).
Pritom se pripovjedačica kontrastira sa prijateljicom Revom jer one polaze iz različitih pozicija. Taj odnos privukao je našu pozornost. Reva radi kao referentica u osiguravajućoj tvrtki u gradu i u vezi je s Kenom, svojim šefom, sredovječnim muškarcem koji ima ženu i dijete: „Robovala je sujeti i statusu, što nije neobično u okruženju kao što je Manhattan, ali ta njezina očajnička potreba meni je posebno išla na jetra.“ (str. 17). Previše pije, stalno se izgladnjuje jer drži sumanute dijete, prati trendove i brendove, pohađa radionice kako ostvariti svoj puni potencijal. Neprestano traži načine kako da se „poboljša“.
Kad je pripovjedačica već u prilično lošem stanju, gleda Revu kao da gleda film jer su njezine priče predvidljive, to joj daje utjehu. Ima novac, a nedostaju joj fundamentalne stvari: roditeljska ljubav, zdrav i zreo romantičan odnos, a nježnost i prijateljstvo ima baš u odnosu s Revom: „Možda me i jest voljela, i zato sam je i mrzila.“ (str. 239). Neki su u njihovu prijateljstvu vidjeli tenziju, dok nekima ona nije smetala. Ona Revi praktički non-stop spušta i sebe stavlja na pijedestal u svakoj prilici. Nekoliko je važnih pitanja: zašto to radi? Samo se tako može smatrati vrijednom? Zašto one ipak ostaju jedna uz drugu? Naša čitateljica rekla je kako u njihovu prijateljstvu nije vidjela ljubomoru, one su jedna drugoj trebale, radi se o yin-yang prijateljstvu u kojem su one cjelina, nadopunjavale su se upravo u manjkavostima. To i je oličenje pravog prijateljstva, one su, unatoč svemu, na neki način uvijek tu jedna za drugu.
Njezina reakcija kada Reva kaže da joj je majka umrla je sljedeća: „'Sranje', rekla sam. Što sam drugo mogla reći? Navukla sam nam deku preko nogu. 'Hvala', rekla je Reva, samo što se ovaj put tiho rasplakala.“ (str. 111). I scena sprovoda pokazuje kako su ipak potrebne jedna drugoj. Reva je imala dobar odnos s majkom, za razliku od pripovjedačice. Mnogi su izdvojili scenu sprovoda Revine mame kao mjesto koje im je bilo zanimljivo i na kojem su zastali, kao priliku da se na tom mjestu više otkrije, uz to i razumiju postupci različitih likova. Dodajmo još jedan primjer nježnosti između prijateljica koje se naizgled neprestano živciraju, i to kada je Reva govorila na majčinom pogrebu: „‘Jesam li ispala totalni idiot?’ šapnula mi je. Niječno sam odmahnula glavom i zagrlila je oko ramena, nespretno kako to već ide, i sjedila sam ondje sve do kraja obreda, a ta čudna mlada žena preplavljena očajem drhtala mi je pod pazuhom.“ (str. 164).
Primijetili smo i kako autorica koristi humor i satiru kao komentar na suvremeno društvo. „Knjiga mi se jako svidjela, odjek je nove generacije i nove perspektive. Istovremeno je ozbiljna kritika društva i u kojem smjeru on ide“, podijelila je s nama jedna čitateljica. Radi se o temama s kojima se mi svakodnevno susrećemo i one se sve redom precizno kritiziraju, poput kulture materijalizma, profita koji se ostvaruje na štetu individualnih potreba, nedostatka empatije i simpatije prema drugome i slično. Jedan od njezinih kontakata s vanjskim svijetom su naslovnice novina koje vidi u bodegi i to su uvijek užasne i bizarne situacije. Jesmo li i mi toliko iscrpljeni i umorni od svega da smo i pomislili da nam treba odmor i da bismo malo prilegli? Iscrpljenost kulturom, politikom, novcem, uspjehom, vezama. Koliko je njezina odluka za spavanjem i bijegom od svijeta zaista šokantna?
Učinilo nam se da je anti-junakinja zapravo jako normalna i iz bizarnog svijeta bježi na bizaran način. S takvim svijetom likovi se nose na različite načine: primjerice, njezina majka odustaje, Reva se trudi uklopiti, ali ne uspijeva. U konačnici, suočena s takvim lažnim svijetom, pripovjedačica ima potrebu dotaknuti sliku u muzeju, osjetiti što je to umjetnost, pokušati dokučiti iskrenost. Zaključili smo da je roman i fantastična kritika na poimanje zdravlja u Americi. Farmaceutska industrija svojevrsna je država u državi, a ekstravagantna dr. Tuttle, koja nas zabavlja svojom pojavom u romanu, također je statusni simbol, jer tko si još može priuštiti psihijatra u Americi, pogotovo onog kojim se može manipulirati i koja vara zdravstveno osiguranje.
Gomilanje imena lijekova koje pripovjedačica uzima nekima se učinilo pretjeranim i neuvjerljivim. Jednu našu čitateljicu roman je zbog toga podsjetio na američke blockbustere, u kojima sve mora biti nabacano. Za neke su dijelovi s prenaglašavanjem lijekova bili previše, dok su se nekima svidjele "prekrasne lirske sekvence" i svojevrsna stilska kaotičnost.
Zanimljiv nam je bio i njezin odnos s Ping Xijem, „proizvođačem zabave prije nego umjetnikom“, koji je njezinu hibernaciju zabilježio kao umjetnički performans. Zapazili smo i komentare o umjetnosti koji su nam se svidjeli, koji opisuju što je umjetnost danas, kako se proizvodi radi šoka, gomila je ispraznog i senzacionalističkog materijala. Što si šokantniji, to si više kul i neobičan, neshvaćen: „Ispalo je da je umjetnički svijet nalik na burzu, odraz političkih trendova i pritisaka kapitalizma, a pokreću ga pohlepa, tračevi i kokain. Mogla sam jednako tako raditi na Wall Streetu.“ (str. 181).
O svim problemima suvremenog društva govori se izrazito duhovito i zajedljivo, i na to su članovi našeg kluba različito reagirali. „Dobar je i zanimljivo izgrađen svijet, ali jednostavno mi nije sve skupa sjelo“, rekao nam je čitatelj. Neke je na početku knjiga odmah uvukla i onda putem izgubila, dok su se neki čak zagrcnuli vodom tijekom čitanja jer im je bila super smiješna i zabavna, što su išli dalje, postajalo je sve zanimljivije i bolje. Nekima se učinilo da pripovjedačica čak iz hira kritizira cijeli sistem, da ona zapravo uopće nema dijagnozu i da je ohola.
Što se tiče kraja romana, tu smo pokrenuli zanimljivu raspravu. Neki su mislili da se na kraju ništa nije promijenilo, ona ništa nije naučila i sanja o nečemu novome i drugome, nekima se ponudio nekakav zaključak i closure; jedna čitateljica je očekivala da će Trevora ubiti. Ostaje pitanje je li ona prošla svojevrsni duhovni put kroz hibernaciju ili joj je konačno olakšanje pružila posljednja scena u romanu, kada gleda njezinu prijateljicu kako je hrabra i kako (spoiler alert!) pada s prozora WTC-a, kada u njoj vidi ljepotu. Ujedno se radi i o posljednjoj rečenici u romanu: „Tu je ona, ljudsko biće u skoku u nepoznato i potpuno je budna.“ (str. 282).
U ovoj knjizi suočeni smo s nepouzdanom pripovjedačicom koja je sve samo ne likeble. Možemo li se identificirati s likovima koji nam se ne sviđaju? Knjiga je dobila na popularnosti upravo tijekom pandemije i pritom nam se učinilo da su se ljudi ipak mogli djelomično poistovjetiti s njezinom situacijom kako u izolaciji pokušava stvoriti novo značenje. Unatoč naslovu, ova knjiga neće vas uspavati, ona je brza i dinamična, puna iskričavih scena. Uspije li vas uloviti u svoju pripovjedačku mrežu, brzo ćete je pročitati i u njoj uživati. Naša završna ocjena jest sljedeća: u tu mrežu se nismo svi uspjeli uloviti, ali vrijedilo je pročitati Ottessu Moshfegh.
Tekst Anamarije Mrkonjić o romanu Vigdis Hjorth nastao u sklopu projekta „Njena priča je i tvoja priča, univerzalne vrednosti ženske evropske književnosti“.
"Zemlja" u knjizi Ornele Vorpsi nije samo Albanija, već sve balkanske zemlje i svi balkanski narodi, a vjerojatno i šire. Piše: Katarina Jurčević.
Ornela Vorpsi vješto stvara atmosferu u kojoj se isprepliću ljepota i užas, nježnost i okrutnost, pružajući nam uvid u stvarnost života u Albaniji kroz oči onih koji su najviše pogođeni – djevojčica i žena. Piše: Lucas Legović.
Volite nas čitati i sudjelovati u našim događanjima i programima?
Podržite nas. Vaša donacija će nam omogućiti da i dalje budemo Booksa koju toliko volite.