Svakodnevna jeza

Članovi i članice Booksa Book Cluba okupili su se na još jednom sastanku u uobičajenom terminu, posljednjeg četvrtka u mjesecu. Knjiga koja je obilježila studeni je zbirka kratkih priča Što smo izgubili u vatri argentinske spisateljice i novinarke Mariane Enríquez. 

Na španjolskom je objavljena 2016. godine i u međuvremenu je prevedena na dvadesetak jezika, tako da su se čitateljice i čitatelji diljem svijeta s autoricom upoznali upravo preko ovih priča. Zasada na hrvatskom možemo čitati ovu knjigu koja je u izdanju Hena coma i u prijevodu Ele Varošanec Krsnik kod nas stigla prošle godine.

Zbirke kratkih priča nerijetko su sklisko područje. Znaju biti neujednačene kvalitete, više ili manje uspjele, otvarati različite teme i bježati u različitim smjerovima. No u ovoj zbirci lako smo prepoznali zajedničku nit i naš razgovor okupili oko nekoliko ključnih točaka. Istovremeno, podsjetili smo se koliko je važan naš prvi čitateljski instinkt koji tjera na daljnje istraživanje i koliko o njemu ovisi naš dojam o uvodnoj priči, hoće li nas ona privući ili odbiti od daljnjeg čitanja. Neke je knjiga "nagovorila" na daljnje čitanje zbog pozitivne ocjene prve priče, a jedna članica komentirala je kako je prvih nekoliko priča i nije nešto privuklo. Ipak, oni koji su i na momente posustali, složili su se da se čitanje isplatilo.

Misteriozni nestanci ljudi, neriješena ubojstva, beskućnici, nasilje i maloljetničke trudnoće - autorica ne zazire od prikaza horora i brutalnosti argentinske svakodnevice. Pritom odlično oblikuje atmosferu, iako nismo svi priče čitali istim tempom i nismo se zadržavali na istim mjestima, baš zbog mučnih opisa i detalja koji se na momente čine i prilično zgusnutima. Prepoznali smo njezino oslanjanje na usmenu predaju, na okultno, onostrano i imaginarij lokalnih svetaca, oltara, svetišta, hodočašća. Upravo taj segment lokalne povijesti i tradicije nekima je bio bizaran, i da nije tako naslonjen jedan na drugoga, tekst bi u svakom slučaju bio prohodniji. Dok su nekima priče bile užasno mučne, neki ih i nisu tako doživjeli i takav jak upliv nadrealnog u svakodnevicu im se svidio. Istaknuli smo da, kako bi se što autentičnije takva situacija prikazala, ovakva knjiga ni nije mogla drugačije ispisati i prevesti u neki drugi način pripovijedanja. Autorica je postigla ono što je htjela, vješto je prezentirala likove u koje je teško uprijeti prstom jer ni za jednoga od njih nismo mogli odrediti je li dobar ili zao. Nekima su u oko upale kratke rečenice koje "idu" u glavu.

Posebno smo izdvojili autoričin interes za uključivanje svih aspekata ljudskog života i iskustva. Primjerice, pasivnost koju pokazuje pripovjedačica u priči Paukova mreža u odnosu sa Juanom Martínom, čovjekom elegantne frizure s polo-majicom s Lacoste krokodilom koji vozi nju i njezinu sestričnu u grad Asunción u Paragvaju, u potpunoj je suprotnosti s posljednjom pričom u zbirci. U priči Pavao čavao čekićem čekićao: prizivanje velikouhog malca bizarna je turistička tura o ubojicama koju vodi Pablo, i sam fasciniran stravičnim zločinima Velikouhog Malca. Pablo je poglavlje o Malcu završavao s policijskim ispitivanjem nakon uhićenja jer mu se činilo da je to na turiste uvijek ostavljalo snažan dojam: "Taj prizor je izazvao nelagodu u turistima, koji su se meškoljili u svojim sjedalima i šaptali zaboga. Usprkos tome, nikada ga nisu zamolili da prestane s pričom." (str. 89). Samo taj citat izuzetno puno govori o ljudskoj perverznoj zainteresiranosti za bizarne događaje.

Nadalje, snažna je osuda sustava koji se ne zna nositi s odbačenima, siromašnima i onima na margini. Primjerice, vidljivo je to u priči u kojoj socijalna radnica Paula ne može pobjeći od "priviđenja" i vlastite traume, dok joj njezin partner Miguel ne vjeruje da je u depresiji i misli da se njena "tuga" može riješiti i da će proći sama od sebe, odnosno, smatra da se svi emocionalni problemi mogu riješiti snagom volje – alkoholičar može prestati piti, anoreksičarka početi jesti, ako to stvarno žele. 

Autorica ide i korak dalje i duboki raskol u društvu preispituje i tako da otvara, kako je jedan čitatelj istaknuo, ideju o "plemenitoj" osobi. Što činimo kako bismo se osjećali bolje, iako je to licemjerno i znamo da smo u krivu? Na to se naslonila i ideja o opravdanosti metoda preživljavanja, tko od koga i kada ima koristi. Taj unutarnji raskol poteže i klasne razlike, poput onoga u uvodnoj priči u kojoj pripovjedačica, žena iz srednje klase, misli da je "buntovna" jer je odlučila živjeti u najopasnijoj četvrti Buenos Airesa (tako ju identificira njezina prijateljica, odnosno netko iznutra). Njezin lagodan život "u kući visokih stropova i prostranih soba koje ni najpaklenije ljeto nije moglo sasvim ugrijati" doveden je u pitanje kada se susretne s prljavim dječakom i na prvu stravično reagira, da bi potom svoju grešku pokušala iskupiti.

Razgovarali smo i o feminističkom pristupu, pri čemu smo krenuli od posljednje priče koja je ujedno i naslov. Umjesto da ih pale muškarci, žene se same postavljaju u vatru, što smo protumačili kao bunt, oslobađanje, odgovor na inkvizitorske metode tijekom povijesti. Nadalje, to je simbolična gesta kojom kažnjavaju muškarce, kako bi ispravile nepravdu i moć preselile na svoju stranu, kao da žele najaviti vladavinu nove estetike (kako stoji na posljednjim stranicama knjige, "barem više nema trgovine ženama, jer više nitko ne želi spaljeno čudovište"). U tom segmentu, ali i brojnim drugim, jasno je oslanjanje na povijest Latinske Amerike i njezine diktatorske prakse, što je politički statement, pri čemu se knjiga ne pretvara u politički diskurs i autorica u tom pogledu dobro održava balans, zaključili smo. 

Ono što su neki čitatelji zamjerili jest nedorečenost priča. Autorica ne daje odgovore i zaokružene krajeve, ne znamo o daljnjim događajima i sudbinama likova, što također uvodi određenu jezu i nesigurnost. Neki su takav postupak identificirali kao upravo ono što je autorica željela, ostaviti prostor koji bi nas dodatno provocirao i zgrozio. Saznali smo da je ovakva vrsta književnosti u Latinskoj Americi u mainstreamu i naziva se prljavi realizam, što se iz naše perspektive čini čudnim i pomalo udaljenim.

Pri kraju susreta složili smo se da najveći užas proizlazi iz činjenice da je stvarnost koja nas okružuje zaista jeziva, pogotovo uzme li se u obzir autoričino novinarsko iskustvo i činjenica da je neke od priča temeljila na istinitim događajima. Kada je duboko isprepletena s društvenim i političkim pitanjima, stvarnost se neprestano pretače na rubu mogućeg i nadrealnog. Oni koji nisu stigli pročitati sve priče do kraja, ostali su malo zakinuti za njezinu poruku, ali i za čitateljski užitak koji se otkriva u zatvaranju njezinih korica. Ništa zato - uspjeli smo ih uvjeriti da iščitaju zbirku do kraja, što je prilično dobra preporuka za sve koje je ovaj sažetak zainteresirao!