Što smo izgubili u vatri

Jednoga dječaka pronaći će mrtva negdje na ulicama Buenos Airesa, i to neće biti prvi slučaj nasilne smrti djece u posljednje vrijeme. Prijateljice Rocío i Florencia kradom će ući u stari hotel u provinciji i napraviti kobnu pogrešku. Bivša će socijalna radnica otkriti da njezin novi susjed krije više od zaraslog vrta kada među grmljem ugleda lanac privezan za dječje stopalo. Put u Paragvaj za jedan će par nepovratno poći po zlu kada im se na prašnjavoj cesti pokvari auto, a učenici jedne škole u nevjerici će promatrati kako si njihova kolegica s prstiju čupa sve nokte, ne pokazujući bol.

U knjizi koja ju je proslavila Mariana Enríquez visoko postavlja ljestvicu dobre kratkopričaške literature, maestralno spojivši jezive elemente s tekovinama života u suvremenoj Argentini, u kojoj na ulicama ne nedostaje nereda, nasilja i okultnih praksi. Enríquezine junakinje otvaraju mnoga pitanja, a pokazuju da u pravo zlo nije uvijek lako uperiti prstom.

''Mnogi već neko vrijeme smatramo da je Mariana Enríquez jedan od najvećih talenata nove argentinske književnosti, a piše možda i najintimnije od svih. Konstantno varira između preispisivanja određenih tradicija i grozne lucidnosti, što je vrlo osobna perspektiva. Njezina svijest o žanru, oštra i kompleksna, samo potvrđuje da joj se treba diviti. Podijeliti njezin rad s čitateljima razlog je za slavlje.''
(Andrés Neuman)

''Nasilno i kul, ispričano toliko lucidnim glasovima da se čine fizički izgovorenima. Ovih dvanaest priča predstavlja gotički portret zemlje koja se uzaludno pokušava oduprijeti kolektivnom sjećanju na grozne traume, jer nove vrebaju iza svakog ugla.''
(The Boston Globe)