Previše računice?

Posljednji susret Booksa Book Cluba u 2022. godini obilježio je razgovor o knjizi Anomalija.  Francuski autor Hervé Le Tellier za ovaj roman dobio je prestižnu nagradu Goncourt 2020. godine i s obzirom na to da je knjiga dosta hvaljena, odlučili smo se njome pozabaviti. Međutim, unatoč brojnim pohvalama (dok istovremeno ostaje žal da nam se u tom nezgodnom terminu između Božića i Nove godine nije pridružilo više čitateljica i čitatelja), mi smo joj našli nekoliko zamjerki, a koje se uglavnom tiču komplicirane uvezanosti teksta i likova s kojima se nismo uspjeli povezati.

Što je anomalija najavljena u naslovu? Radi se o ponovnom slijetanju istog aviona s istim putnicima, s obzirom na to da se isti zrakoplov iz Pariza spustio na njujorški JFK aerodrom u ožujku i u lipnju, u razmaku od točno sto šest dana. Dakako, takva neobična situacija koja izmiče našem razumijevanju prostora i vremena zahtijeva odgovor na brojna pitanja o međunarodnoj sigurnosti koja će postaviti političari i američka vlada. No što je s putnicima, točnije March (onima iz zrakoplova koji se spustio u ožujku) i June varijantom (lipanjski zrakoplov), odnosno ljudima koji su se susreli sa svojim dvojnicima?

Roman otvara brojna moralna, teološka, znanstvena i egzistencijalna pitanja, a svojom temom i interesima duboko je uronjen u suvremeni svijet koji se podvrgava ironiji. Postavljaju se ista filozofska pitanja o čovječnosti koja nas muče tisućama godina, uključujući i naše poimanje realnosti (Platonova špilja), njezinog odvajanja od privida, virtualnog svijeta i slično. Uostalom, cjelokupnu radnju je teško prepričati, a njezin osnovni zaplet netom smo naznačili u retcima koje ste pročitali. U njemu se isprepliću brojni žanrovi: znanstvena fantastika, ima tu i nešto trilera, pa i elemenata kriminalističkog romana. Međutim, koliko god to djelovalo zanimljivo, rasloje li se svi ti dijelovi priče i ponovno sastave, oni ne donose ništa novo. Sve te strategije otprije su nam poznate i sada su uvučene u romaneskni miks.

U čitavu priču upletena je pripovjedna linija o Victoru Mieselu, piscu koji počini samoubojstvo prije objave svog posljednjeg romana, zgodno nazvanim Anomalija, koji arhitekt André Vannier čita na letu za New York (potom se kasnije roman pojavi u još nekoliko scena, kao što je ona kada André daje knjigu svojoj djevojci Lucie). "Ideja je dobra, ali ne i izvedba", naglasio je naš čitatelj, pri čemu mu se takvo ubacivanje metarazine učinilo nasilno, do te mjere da na trenutke djeluje pretenciozno.

Treba napomenuti da je autor matematičar i član eksperimentalne spisateljske grupe Oulipo. Zapitali smo se: jesu li miješanje žanrova dio autorove strategije koju na prvu ne prepoznajemo? Opet, ako je i to bila njegova namjera, koliko mu je onda važno dobaciti do čitatelja? 

Neke stvari su, poput uvodnog dijela romana, izazvale mimoilaženja u mišljenjima. "Uvod me privukao", rekla je čitateljica, "a onda se načinje pedeset različitih tema". Međutim, jednom čitatelju bilo je teško probijati se na početku kada se uvodi nekoliko likova i kada nije sasvim jasno na koji su način priče povezane. Generalno smo imali dojam da nas autor drži podalje od likova jer ne ulazimo preduboko u njihova osobna iskustva i unutrašnje živote. Možda bi, da smo intenzivno pratili priču samo jednog lika, i naš dojam bio drugačiji. S njime bismo se lako povezali. U svakom slučaju, roman ima potencijal da se pretvori u seriju jer nosi akciju i napetost, zanimljive likove koji se mogu dodatno produbiti, a i uklapa se u formulu koje je sada dosta aktualna (sjetili smo se serije Manifest). 

Svidjelo nam se suočavanje dvojnika, March i June varijante, jer je u tom slučaju autor uključio više scenarija. March varijante nisu proživjele ono što su proživjele June varijante, njihovo iskustvo razlikuje se u nekoliko mjeseci i, pri susretu, reakcije između njih variraju od ubojitih do trenutačno stvorene intimnosti, od instinktivno sebičnih do onih koji se smatraju samopožrtvovnim. U slučaju odvjetnice Joanne Woods radi se o promjeni identiteta koja simbolično postaje Joanna Ashbury, nigerijski pjevač Slimboy March odluči svijetu objaviti da je Slimboy June njegov brat blizanac, Lucie March i Lucie June postavljaju pitanje tko će imati skrbništvo nad (njezinim) njihovim sinom, a što učiniti sa slučajem spomenutog Victora Miesela koji je umro, a nakon njega je došao drugi?

Priželjkivali smo više opisanih situacija poput odnosa između arhitekta Andréa i mlade Lucie, u kojemu André June sazrijeva i uči na svojim prethodnim greškama, dok na ekranu gleda susret svog dvojnika i Lucie: "Nema svak priliku prisutstvovati vlastitoj propasti, sažaliti se nad sobom a da pritom ne žali sama sebe." (str. 210). Isto tako, u pamćenju nam je ostalo poglavlje koje opisuje kako je šefica Psiholoških operacija Jamy Pudlowski okupila sve predstavnike postojećih religija na američkom tlu kako bi, iz svoje perspektive, odgovorili pitanje što nekoga čini čovjekom. Odličan detalj o kojemu bi se mogao napisati roman, o tome smo poželjeli dalje čitati.

Općenito ostaje mnogo neodgovorenih pitanja, što je također možda bila autorova namjera. Ostali smo pod dojmom kako je silan eksperiment i želja za sveobuhvatnošću bila kontraproduktivna. Čak smo se složili da nas je ovaj roman podsjetio na famu stvorenu oko filma Ne gledaj gore (Don't Look Up) – izrazito aktualna tema, fantastično obećavajuća glumačka postava, da bi bismo nakon investirana dva i pol sata gledanja ostali onako, mlakog doživljaja. Kužimo, ali ništa nas nije oborilo s nogu.

Na kraju romana kao da se otvara još jedna anomalija, jedan procjep, mi joj svjedočimo i gotovo da smo uvučeni u nju. Međutim, taj svijet u raspadanju koji je i grafički naznačen razbacivanjem slova po papiru također je djelovao pomalo neuvjerljivo.

"Knjiga je zabavna, smiješna, uživala sam, ali nije mi emocionalna", naglasila je jedna čitateljica. Puno je detalja koji kao da su bolje funkcionirali kada ih se čita posebno, dio po dio, nego u okviru cjeline. Dodajmo, u romanu je niz fantastičnih rečenica, koje jednostavno ne znamo kamo uklopiti. Iako je nedvojbeno intelektualno stimulirajuće štivo, na trenutke nam se činilo da nam nedostaju mirisi, boje i okusi. Takva izjava otvorila je pitanje očekivanja od književnosti - jesmo li toliko puno čitali, da nas nešto "novo" teško može iznenaditi? Živimo li u svijetu toliko zasićenom informacijama da postajemo ravnodušni? 

Odgovor smo ipak pronašli u našem čitateljskom instinktu, kao i u iskustvu čitanja. Dok čitamo, očekujemo pomak, neku magiju koja je neobjašnjiva i koja nas iznova privlači knjizi. Bio je to lijep zaključak za završetak godine.

U Anomaliji je, u ovakvom znanstvenom, "matematičkom" pristupu književnosti, za nas značajniji pomak izostao, ali to nije nikakav problem. Ni ne očekujemo od svake knjige da nam se beskompromisno svidi. Čitamo u različitim nijansama, otvaramo pitanja, razgovaramo, čudimo se, možda i razočaramo, veselimo. Naš susret potvrdio je da u nama uvijek mora raditi crv sumnje, pa čak i kada su u pitanju nagrađene knjige. Stoga kritički ulazimo u novu godinu i radujemo se iščitavanju novih naslova, kao i knjigama koje će nas bezrezervno uvući u svoje svjetove.