Poetske stope u snijegu

Za ovogodišnje slijetanje Islanđana na pozornicu Revije malih književnosti pripreme smo započeli još prošli četvrtak kada se Booksin čitateljski klub, nakon dugo sastajanja na Zoomu, družio uživo u Martićevoj 14D. Razgovarali smo o romanu Plava lisica islandskog autora Sjóna koji je izvorno objavljen 2003. godine, dok je do nas stigao 2016. godine u izdanju V.B.Z.-a i zahvaljujući prijevodu Tatjane Latinović.

Autor je jedan od najcjenjenijih i najprevođenijih islandskih književnika, poznat je po suradnji s islandskom pjevačicom Björk i autor je teksta mnogih njezinih pjesama, a radio je i s poznatim danskim redateljem Larsom von Trierom, za čiji je Ples u tami napisao stihove pjesme nominirane za nagradu Oscar. Ovaj nas je roman odveo u neko potpuno drugo vrijeme, u drugu polovicu 19. stoljeća, u izoliran i surov islandski krajolik koji je ispunjen usmenim narodnim pričama i fantastičnim prizorima. 

Od početka nam je bilo jasno da nam se u rukama nalazi odličan, zanimljiv i slojevit roman. Štoviše, ova nevelika knjižica na nešto više od stotinjak stranica u sebi krije mnogo zanimljivih tumačenja, a otvara i vječno pitanje poput odnosa čovjeka i životinje, odnosno humanog i animalnog, u kojemu trenutku se (i iz kojih razloga) ta granica prelazi i kako pomiriti tu dualnost koja se nalazi u svakome od nas. Neke od polaznica kluba ovaj je roman, upravo zbog kompleksnog i svevremenskog odnosa čovjeka s prirodom, podsjetio na roman Starac i more. 

Kao jedan od aduta romana svakako je i njegova struktura. Prilikom gostovanja u Booksi prije nekoliko godina, autor nam je otkrio da ga je strukturirao poput klasičnog gudačkog kvarteta: "Nakon suradnje s glazbenicima iz Brodsky Quarteta, shvatio sam da lov, kretanje čovjeka i lisice, ima ritam i potencijal za muzikalnost. Pala mi je na pamet struktura gudačkog kvarteta: on ima četiri dijela i jedan glavni motiv. Svaki dio ima svoju brzinu i kompleksnost, ali svi vode prema istoj emocionalnoj istini." Mnogima se takva kompozicija svidjela, dok na neke polaznice prvi dio, u kojemu je opisan lov na lisicu i međusobno ogledavanje između nje i lovca, i nije ostavio poseban dojam, s obzirom na to da je pisan u sporijem ritmu. 

Knjigu su neki pročitali i više puta jer su se tek pri ponovnom čitanju otvarali neki novi slojevi. Jedan polaznik je ovaj roman čitao kao životnu priču o velečasnom Balduru Skuggasonu i njegovom odnosu s lisicom, dok su je neki iščitali kao roman složen od dvije paralelne dionice koje se nadopunjavaju, točnije, kao priču o spomenutom velečasnom i botaničaru Fridriku B. Fridjonssonu i njegovoj štićenici Abbi/Hafdis. Napomenuo je kako je razrada lika Fridrika bila nedovoljno razvedena i pomalo neuvjerljiva da "nosi" paralelnu pripovjednu dionicu, pogotovo jer se značajan komad teksta troši na opisivanje islandskog krajolika, oluje i lavine iz Baldurove perspektive.

U jeziku su mnogi primijetili da se osjeti da je autor pjesnik, upravo zbog sažetog izraza i minimalizma koji su smo istaknuli kao jednu od kvaliteta ovog romana. Minimalna količina riječi potrebna je da se angažira čitatelja i da on otvori prostor za maštu, stoga je bilo zanimljivo primijetiti na koji su se način povezivale različite informacije. Primjerice, pismo koje Fridrik šalje velečasnom u kojemu moli za Abbin ukop ostavilo nas je u nedoumici - je li moguće da je Fridrik Baldura namamio u oluju koja se spremala, s obzirom na to da je znao da Baldur gotovo opsesivno lovi lisice? U konačnici, je li ta Fridrikova klopka pokušaj zadovoljenja moralne pravde? Jednostavan jezik i precizno birane riječi otvorile su brojna tumačenja, a iako se radi o mučnim temama, u koji redak se potkralo i malo ironije i humora, što je dobro izbalansiralo i obogatilo čitav roman. 

Abbu, djevojče s Downovim sindromom s tragičnom sudbinom, izdvojili smo kao jasan simbol čistoće. Uz to, jedna polaznica je istaknula kako je njezin interes za ptice izuzetno dobro pogođen simbol. Abba je voljela proučavati ptice i skupljati perje u bilježnici koju je naslovila "Ptice svijeta - Abba iz Brekke", a o tome koliko je ona značenjski važna, svjedoči i činjenica kako ju je Fridrik pokopao upravo s tom knjigom. 

U jednom trenutku kazaljke sata su prekinule našu plodnu raspravu i bili smo je prisiljeni zaključiti, inače bi ona potrajala još neko vrijeme. Složili smo se kako se radi o izvrsnoj knjizi svjetskog glasa koju vrijedi pročitati. Iako smo zakoračili u jesen, možemo zaključiti kako je prvi ovogodišnji susret Booksinog čitateljskog kluba urodio poticajnom raspravom i odličnom preporukom!