'Pedro Páramo': Povratak zaboravljenom klasiku

Kada je krajem 1960-ih odjeknuo latinoamerički boom, postao je prepoznatljiv prema četvorici najistaknutijih predstavnika, Garcíji Márquezu, Cortázaru, Fuentesu i Vargasu Llosi. Početak je to oduševljenja jednom književnosti koja prestaje biti egzotičan eksces, a sve se češće pokazuje potentnijom i čitanijom od europske. Uskoro je nastala nakladnička histerija oko objavljivanja novog velikog autora iz područja Centralne i Južne Amerike, a u njoj je zaboravljeno da iza svih njih stoji „neki Pedro Páramo“ nekog Juana Rulfa.

U Jaliscu, jugoistočnom dijelu Meksika, usred Meksičke revolucije, a prije nego što će taj dio države stradati u ratu protiv kristera, 1917. rođen je Juan Rulfo. Iako će za života objaviti samo jedan roman iz 1955., Pedro Páramo, i zbirku kratkih priča, Ravnica u plamenu, Rulfo će njima omogućiti život latinoameričkoj književnosti unoseći u nju neobičnu živost i nevjerojatne svjetove koji se često pogrešno nazivaju magijskim realizmom. U svijetu mrtvih Pedra Párama sve nevolje koje sustižu likove nisu magične, a smrt nema funkciju prizivanja realističnog kraja života.

Moglo bi začuditi da autor i njegov roman nisu poznatiji budući da je njegovo izdanje iz 2024. u nakladničkoj kući Petrine knjige čak treće, nakon beogradskog iz 1966. u Nolitu i zagrebačke Euroknjige iz 2007. Međutim, ovo posljednje je osim prijevoda romana Željke Lovrenčić opremljeno i esejom Héctora Abada Faciolincea o autoru koji Juana Rulfa opisuje kao čovjeka koji je vrlo temeljito svoj život isprepleo s neistinama i legendama, polako nestajući u jednom tipu fikcije koji je i sam proizvodio, kao i analizom romana Joséa Carlosa Gonzáleza Boixa koji vrlo složenu narativnu strukturu Pedra Párama razlaže na razine i cjeline i time nakon čitanja romana potiče na ponovno čitanje.

A tko je „neki Pedro Páramo“? Tako ga oslovljava vlastiti sin Juan Preciado nakon što ga majka na samrti pošalje da nađe oca i od njega zahtijeva ono što pripada njima. Ali što bi mogao učiniti nepriznati sin žene kojom se lokalni caudillo oženio samo zato da izbjegne vraćanje dugova i stekne njezino imanje te tražiti od takvog oca za kojeg se kaže da je živo zlo, a koji je, što nije baš nevažno, umro prije mnogo godina? Jedino pravo da se čuje i njegova priča i da se sve ono što je pokušalo naći spas i mir u smrti ponovno oživi i pred čitatelja izvede na sud. Potraga za ocem Juana Preciada vodi u Comalu, otužno mjesto njegove majke u kojem sada žive mrtvi, odnosno oni koji su umrli bez blagoslova. U Juanovom razgovoru s mrtvima sadržana je priča o njegovom ocu, moćniku koji je do posjeda došao ucjenama i ubojstvima, pobio nebrojeno ljudi kako bi našao ubojicu svog oca, opravdavao zlodjela jedinog priznatog sina Miguela dok za ostalu svoju mnogobrojnu djecu nije mario, financirao pobjedničku stranu Meksičke revolucije tkogod da se na njoj nalazio.

Jedini koji primjećuje štetu i nesreću koju Pedro Páramo nanosi svima oko sebe je otac Rentería i sam popustljiv pred Pedrovim novcem, kojim kupuje blagoslov za svog pokojnog sina Miguela, ubojice svećenikova brata i silovatelja njegove nećakinje.

Međutim, nije sadržaj ono što je roman Juana Rulfa učinilo toliko važnim. Istraga Juana Preciada u Comali i njegovi razgovori s mrtvim ženama iz života Pedra Párama i njegova zlodjela ispripovijedani su u ispremiješanim fragmentima od kojih su neki dugi par redaka do par stranica, što tekst čini zasićenim analepsama i različitim dijegetičkim razinama na kojim se pripovjedač nalazi. To je ono što je pokazalo svijetu da se u kontinentu otvorenih vena pokraj mnogih, uglavnom opljačkanih, bogatstava nalazi i pripovijedanje kao nešto što će latinoameričke priče učiniti toliko čitanima i važnima.

Ali pripovijest, kao i mnogo toga, prilično je bezobzirna i ništa joj nije dragocjeno, pa čak ni Juan Preciado koji negdje na polovici romana nestaje. Umire, ili je mrtav već došao u Comalu, nebitno, a priča o Pedru Páramu nastavlja se bez njega, beznačajnog sina moćnog oca, čiji glas otada čujemo tek ponekad kako dopire iz zajedničke grobnice u kojoj leži s Doroteom Šepavicom, poludjelom ženom u čiji su ga grob ubacili. Naravno, u fragmentima.

Ne. Nisi lud, Miguele. Sigurno si mrtav. Lako bismo riješili svaki problem ovog romana kada bismo mu pripisali oznaku magijskog realizma i tako otpisali sve ostalo što on može biti. Isprva se i može činiti da su živi mrtvaci motiv magijskog svijeta, ali oni su puno važniji za sam tekst od stvaranja sablasnog ugođaja romana. Mrtvi reguliraju pripovijedanje i otkrivanje svijeta romana. U svijetu koji je određen puno radikalnijim katoličanstvom od onakvog kakvo nam je poznato iz sredozemnog kruga, umrli bez blagoslova prisiljeni su kao sjenke lutati sumornim ruševinama propalog grada. Riječ je o likovima s ruba, samoubojicama, osobama u incestuoznim odnosima, mentalno bolesnima za koje se vjeruje da su opsjednuti itd. Juan Preciado priču o svom ocu saznaje od onih koji znaju što se događalo, ali nisu aktivno sudjelovali u događajima, što ih čini idealnim sveznajućim pripovjedačima.

„Kakva sreća! Oh, kakva sreća! Hvala ti, Bože moj, što si me dao gospodinu Pedru.“ I dodala: „Makar me poslije i zamrzio.“ Nije teško pretpostaviti da su spomenuti likovi s ruba radnje, ali i konzervativnog i patrijarhalnog društva žene. Upravo njih susreće Juan Preciado, prvo gospođu Eduviges, prijateljicu svoje majke koja je počinila samoubojstvo, a koja Juana izvještava o načinu na koji je Pedro Páramo oženio njegovu majku, potom Damianu Cisneros, sluškinju u službi Pedra Párama koja se osvjedočila njegovim zločinima, a zatim i Doroteu, svoju sustanarku u grobu koja je Pedru Páramu podvodila žene iz Comale, a bila je i na samrti Susane San Juan, njegove posljednje žene, jedine koju je volio, a koja nije voljela njega. Iako im je u priči koju pripovijedaju dana marginalna uloga i to često žrtve, ubijene, silovane ili odbačene, u romanu njihov značaj raste s vremenom. One su te koje pripovijedaju priču, odnosno one kojima se priča povjerava. One postaju instanca koja kontrolira pripovjedni tekst o svojem mučitelju i koje njegovom sinu mogu prenijeti što je bio otac kojega sada traži. Pripovijedanje, jedno od osnovnih iskustava književnosti, postaje način komunikacije mrtvih, njihove osvete pričom onima zbog kojih su mrtvi.

„Sve je počelo“, pomislio je, „kada se Pedro Páramo koji je bio nitko i ništa, počeo uzdizati. Napredovao je poput korova.“ Za razliku od sličnih likova koji iskazuju svoju moć na većem ili manjem teritoriju Latinske Amerike, Pedro Páramo ne dijeli njihovu megalomaniju i sadizam. Nešto je povučeniji, smireniji, blag prema svojim podređenima čak i kad ne izvrše zadatak kako im je naredio. Pokazuje zapanjujuću razinu samosvijesti kada nakon smrti sina ukočen i odsutan zaključi kako počinje plaćati. Gotovo pa će čitatelja uvući u svoj svijet dovoljno da počne suosjećati s njim, ali to je samo jedan od mehanizama jezika koji grade roman. Kratki opisi, brzi dijalozi, skokovito pripovijedanje i komplicirana struktura koja se otkriva začuđujuće jednostavno neobično dinamiziraju roman i od naslovnog antagonista čine osobu vrijednu pažnje, ali koja je i sama svjesna da svoju priču mora završiti kao i svi ostali likovi romana.

S vremena na vrijeme, čuo sam zvuk riječi i zapazio da su zvučale drugačije. Jer, shvatio sam, one koje sam do tada čuo, nisu imale nikakav zvuk, nisu zvučale;… Tišina riječi nakon što Juan Preciado pita svoje sugovornice jesu li i one mrtve samo nakratko odgađa moć književnosti koja djeluje poput mosta između svijeta živih i mrtvih, ali i mosta između kontinenata. To kao da je i tišina koja je okruživala roman Juana Rulfa, dok se u novom izdanju nije ponovno skrenula pozornost na taj važan tekst meksičke književnosti. Povratak zaboravljenim klasicima latinoameričke književnosti svakako je pohvalna izdavačka praksa, a onima koji su zainteresirani za njezino nastavljanje napomenut ćemo da El Recurso del método Aleja Carpentiera još uvijek nema adekvatan prijevod na hrvatski i njemu slične jezike.

A do tada, nakon čitanja Pedra Párama, nije se loše podsjetiti Artemija Cruza, Santiaga Zavale, Joséa Arcadija Buendíje i Horacija Oliveire, njegovih više ili manje nepriznatih sinova, a koji mnogo toga duguju svom literarnom pretku.