Nakon romana Krađa i hladne saamsko-švedske klime, Booksa Book Club potražio je kratki izlet u južnijoj književnosti, stoga smo se uputili do Portugala. U zbirci priča Ne danas kojoj je autor José Luís Peixoto bavili smo se naizgled jednostavnom, ali zahtjevnom formom kratke priče. Autor se smatra jednim od najcjenjenijih portugalskih pisaca mlađe generacije, u biografiji mu stoje brojne crtice s nagradama, njegove pjesme i proza nalaze se u desecima antologija objavljenih na nizu jezika.
Imali smo izrazito plodnu raspravu koja je bila obojena polarizirajućim mišljenjima. Naravno, redovito je slučaj da su mišljenja o knjigama koje čitamo više ili manje podudarna, ovisno o čitateljskom iskustvu i osobnim preferencijama. Međutim, ova knjiga otvorila je snažna mišljenja, od kompletnog uživanja u tekstu do strogog i rezolutnog – ne. Ovako raznoliko iskustvo čitanja donijele su neobične i bizarne priče s premisom poput sljedećih: otac je oporučno ostavio putnički avion kćeri, potom pripovjedač opisuje važne trenutke svog života onako kako bi se dogodili da su mu poispadali svi zubi, a u jednoj od priča čitali smo o druženjima na međunarodnom skupu pisaca i spisateljica. Zatim smo čitali o teoriji tko je izmislio smajliće i u posljednjoj priči dočekao nas je ghostwriter, odnosno zapitali smo se tko piše knjige poznatih autora.
Neke je osvojila lepršavost i zaigranost autorova pisma. Afirmacijska strana koristila je riječi poput simpatično i zabavno. Mogle su se čuti i pohvale na račun jednostavnosti, s obzirom na to da se knjiga brzo čita. "Jako mi se svidjela iz dva razloga: prvi je način pisanja jer se na nekim mjestima autor približava poeziji, a neke priče sam čitala kao alegorije", podijelila je s nama jedna čitateljica. Druga je dodala: "Osebujne likove čitala sam kao one koje karakterizira nestabilnost i uzemljenje, izbjegavanje odgovornosti za stvarni život."
Neki su lako pronalazili paralele s različitim životnim situacijama: "Priča s avionom je kao kad se u životu dogovoriš s prijateljima da idete van, a onda se to ne ostvari." I dalje: "Knjiga ima to svojstvo da sve djeluje živo, autor primjećuje takve detalje." Uostalom, to je ono što kratku priču čini živom formom, ona se oslanja na začudnost koja stvara književni svijet u nekoliko riječi, odlomaka i stranica. Opisali smo knjigu i kao priručnik za vježbe kreativnog pisanja, s obzirom na to da su sve dobre i vidljivo je da autor ima iza sebe stranice i stranice ispisanog teksta. Zanimljivo je da se poigrava s pripovjedačkim perspektivama, pa iz prvog ženskog lica skače do muškog pripovjedača, okretan je, pomaknut i zaigran u čitavoj zbirci. Nadalje, ispred dvije priče u zbirci nalaze se citati, a neki su se razveselili i crtežima u obliku jednostavnog stripa i fotografijom koja aludira na ovu autorovu knjigu.
Za neke su problem predstavljali likovi s kojima se nisu uspjeli povezati. Osim toga, zbirka im je djelovala već ispričano, pa i nedorečeno. Bizarni elementi nisu ih oduševili, nisu bili posebno zanimljivi, pa ni duhoviti. "Imala sam osjećaj da je namjerno uvrnuto tako da bude malo pretenciozno", istaknula je naša čitateljica. Bilo je teže uočiti zajednički nazivnik zbirke i pitali su se postoji li on uopće. "Možda ne moramo tražiti nešto što će imati smisla", nadovezala se druga.
"Čini mi se da je baš to bila njegova namjera jer je dobro dočarao život u Lisabonu i imala sam priliku upoznati jednu generaciju u Portugalu. Možda je to obilježje generacije, da ništa nema smisla", čulo se s druge strane. Preciznije, površnost, izgubljenost, otežano povezivanje u suvremenom svijetu. Ljudi ne znaju što žele, nema tu previše empatije, mladi se ne znaju nositi sa svojim emocijama. Ocijenili smo i da je na nekim mjestima nedostajala kulminacija priče: "Sve mi je bilo zabavno, a onda mi je nedostajao kraj koji će me lansirati na Mjesec. Ništa me nije katapultiralo."
"Svaki put kad ga pročitaš, tekst proizvodi značenje – dobro je ako se nekome tekstu odlučiš vratiti, neovisno iz koje namjere, bilo da te naživcirao ili motivirao na istraživanje nekih novih mjesta", bile su riječi jedne čitateljice kojima smo razgovor priveli kraju. Čitateljski instinkt u ovom je slučaju pulsirao na najrazličitije načine – kod nekih je zatitrao od oduševljenja, dok je u nekih izazvao alarmantnu razinu isprovociranosti tekstom. Možemo reći, Ne danas čitajte na vlastitu odgovornost!
Tekst Anamarije Mrkonjić o romanu Vigdis Hjorth nastao u sklopu projekta „Njena priča je i tvoja priča, univerzalne vrednosti ženske evropske književnosti“.
"Zemlja" u knjizi Ornele Vorpsi nije samo Albanija, već sve balkanske zemlje i svi balkanski narodi, a vjerojatno i šire. Piše: Katarina Jurčević.
Ornela Vorpsi vješto stvara atmosferu u kojoj se isprepliću ljepota i užas, nježnost i okrutnost, pružajući nam uvid u stvarnost života u Albaniji kroz oči onih koji su najviše pogođeni – djevojčica i žena. Piše: Lucas Legović.
Volite nas čitati i sudjelovati u našim događanjima i programima?
Podržite nas. Vaša donacija će nam omogućiti da i dalje budemo Booksa koju toliko volite.