Nemjerljiva vrijednost prijateljstva

"Možda je točno što je tvrdila moja majka, da svatko od nas ima omiljenu visinu na planini, krajolik koji mu nalikuje i gdje se dobro osjeća. Njezin je nesumnjivo bila šuma na 1500 metara, šuma jela i ariša u čijoj sjeni rastu borovnice, klek i rododendron te u kojoj se skrivaju srne. Mene je više privlačila planina koja ide nakon toga: planinska prerija, potoci, tresetišta, visokoplaninske trave, stada na ispaši. Na još većoj visini vegetacija nestaje, snijeg sve prekriva do početka ljeta, a prevladavajuća boja je siva boja stijena prošarana kvarcom i nakićena lišajem. Ondje je počinjao svijet mojega oca. Nakon tri sata hoda livade i šume prepuštale su mjesto siparu, jezercima skrivenim u kotlinama ledenjaka, jarugama što su ih izbrazdale lavine, izvorima ledene vode. Planina se pretvarala u surovije, negostoljubljivije i netaknuto mjesto: gore je postajao sretan. Pomladio bi se, možda vraćajući se drugim planinama i drugim vremenima. I njegov korak kao da bi izgubio težinu i pronašao izgubljenu okretnost."

Rođen 1978. u Milanu, Paolo Cognetti pisac je srednje generacije koji je hrvatskoj publici znan i po svom originalnom romanu Sofija se uvijek odijeva u crno (Fraktura, prijevod Ana Badurina). Osam planina uspješnica je za koju je Cognetti 2017. dobio najvažniju talijansku književnu nagradu Strega i francusku nagradu Médicis za najbolju prevedenu knjigu. Za ovaj roman nije nevažna ni crtica iz autorove biografije iz koje saznajemo da Cognetti dio godine provodi u svojoj kolibi u talijanskim Alpama.

U ukupno dvanaest poglavlja romana Cognetti nas diskretno provodi kroz pomno odabrane epizode iz života dvojice dječaka koji stasaju u muškarce pripovijedajući ujedno i priče o njihovim obiteljima. Te su obitelji, neki će reći, svaka na svoj način disfunkcionalne, no u svrhu uživanja u ovome štivu najbolje je, zaključili smo, tu znanstvenu odrednicu staviti po strani i Cognettija čitati otvorena srca. Jer ne samo da Cognetti nije pisac koji o ovim temama progovara stihijski i bez odmaka, već te obitelji u ovome romanu ipak preživljavaju i duraju na neki sebi svojstven način odražavajući sasvim realno stanje stvari i načine na koji mnoge obitelji i dan-danas doista funkcioniraju – i u Italiji, i drugdje. To u našim očima i jest vrijednost ovoga romana. Iz perspektive pomirenog i autentičnog promatrača, roman razlaže paradigmu obiteljskih odnosa i načine na koji se s tim davno formiranim obrascima nose potomci u 21. stoljeću: jedni prianjajući i slijedeći utabane staze tradicionalne (pa i patrijarhalne) obitelji, drugi pobunjujući se i odmičući, propitujući i tražeći nove moguće načine funkcioniranja.

Ovo je, ustvrdit ćemo, prije svega roman o muškom prijateljstvu, o odrastanju i odnosu s roditeljima (s naglaskom na oca!), no to je isto tako i roman koji progovara o međuljudskim odnosima općenito, o prihvaćanju drugog, o iščašenjima i ranama koje nas doživotno označe i najčešće odrede našu osobnost, pa i o pokretačkoj ulozi majke i žene. Ono što nas se naročito dojmilo jest i uloga i mjesto prirode u ovom romanu, koja nije samo funckionalni pejzaž za dogodovštine i drame koje se zbivaju u životima ljudi, već izrasta u djelatnog aktera radnje opominjući lekcijama o opasnosti i nestalnosti, oduzimajući živote, neumoljivo zauzimajući pašnjake i plodne površine divljim raslinjem. Planina je i utočište od gradske vreve, svojevrsni tihi učitelj, svjedok ljudske prošlosti, pozornica suvremenog fizičkog iscrpljivanja, pa i resurs za preživljavanje. No u kojoj god da je ulozi zateknemo, Cognetti je opisuje zanimljivo, detaljno i tako uzbudljivo da će neki od nas ustvrditi kako je ovo prva knjiga u kojoj nisu imali potrebu preskakati njezine opise:

"...ledenjak je, rekao je Brunu i meni na stazi, uspomena na prošle zime koje planina čuva za nas. Iznad određene visine zadržava sjećanja na njih, a ako želimo saznati nešto o nekoj od dalekih zima, moramo ići gore. Nešto dalje, kad govori o području vječnog leda, otac će dječake poučiti: ... to je ono [područje] na kojem ljeto ne uspijeva otopiti snijeg koji pada zimi. Dio izdrži do jeseni, a zatim ga zatrpa snijeg nove zime. Tako se spasi. Ispod njega postepeno se pretvori u led. Postane sloj u rastu ledenjaka, baš kao godovi stabala, a brojeći ih možemo saznati koliko mu je godina. Samo što ledenjak ne miruje gore, na vrhu planine. Kreće se. Cijelo vrijeme samo klizi prema dolje."

Neki od nas požalili su što autor nije dublje uronio u ženske likove i njihovu perspektivu, no Cognettiju to ovaj put, zaključili smo, nije bilo u fokusu. Zapitat ćemo se tako zašto žene u jednom trenutku gotovo nestanu sa stranica romana, zašto ne zažive kao ravnopravni likovi? Majke su tako funkcionalne u pričama svojih sinova i muževa, ali njihove se sudbine više-manje oblikuju oko njihovih muškaraca. I Brunovu bivšu družicu Cognetti će pustiti da se vrati u rodno selo i nastavi raditi u kafiću u kojem je radila u mladosti s dodatnim bremenom neuspjele veze i kćeri koju mora prehraniti. Nakon što je odigrala ulogu u Brunovu životu, Cognetti joj neće podariti neku spomena vrijednu sudbinu. U ovom romanu, uvidjeli smo, žene su prisutne baš kao i priroda i planina, kao neupitni suputnici i oslonci koji žive diskretno se formirajući unutar obitelji, najčešće strpljivo i mudro podupirući svojeglave i počesto konzervativne muškarce. Pomislili smo i da ovaj roman brani tezu prema kojoj se narav i karakter muškaraca i žena možda i ne mogu (i ne moraju) mijenjati, te da će se svatko zateći i potrajati u odnosu koji mu na neki način, u nekom periodu njegova života, nešto donosi. Neki parovi tako će istrajati do kraja, drugi će se pak prirodno dezintegrirati. 

U fabuli romana ima nečeg idiličnog i starinskog kao u priči o Kekecu ili Heidi. Osamljeni jedinac Pietro iz Milana ljetne praznike provodi s roditeljima u tradicionalnom selu Grana, u podnožju planine i ondje upoznaje pomalo divljega čuvara krava Bruna. Iako iz različitih sredina i drugačijih startnih pozicija (jedan školovan u gradskoj sredini, drugi iz tradicionalne obitelji koja dijete nastoji što ranije upregnuti u održavanje obiteljskog imanja), ova će dvojica dječaka deset godina svakoga ljeta njegovati iskreno i prisno prijateljstvo obilazeći stare napuštene kuće i mlinove, istražujući nove predjele, osvajajući planinske vrhunce s Pietrovim ocem i upoznajući planinu i zakone prirode. U mladenačkoj dobi svaki od njih krenut će svojim putem, no potreba za bliskošću koju su jedan prema drugom gajili ponovo će ih spojiti. 

Kada Pietru iznenada od srčanog udara umre otac, on će se vratiti planini i zajedno s Brunom krenuti u obnovu planinske kolibe koju je neočekivano dobio u nasljedstvo. Bit će to ponovo idilično razdoblje, planina će postati zaklon, utočište i prostor sanjanih utopija, a doći će i vrijeme da se oca (koji je znao biti silno nervozan, svojeglav i krut, i prema kojem se u adolescenciji javio otpor) nastavi sagledavati novim očima:

"Dijelom je bio muškarac kojeg sam poznavao, a dijelom neki drugi, onaj kojeg sam upoznavao u majčinim pismima. Taj drugi budio je moju radoznalost. Prisjetio sam se određene krhkosti koju sam naslutio u njemu, određenih časaka smetenosti koje bi odmah poželio prikriti. Kad bi se nagnuo sa stijene, a on bi me nagonski zgrabio za remen na hlačama. Kad bi mi pozlilo na glečeru, a on bi se uznemirio više od mene. Rekao sam si da sam tog drugog oca možda uvijek imao kraj sebe, a nikad ga nisam primijetio jer je onaj prvi zauzimao toliko prostora, pa sam počeo razmišljati da bih u budućnosti trebao, ili mogao, još jednom pokušati zbližiti se s njim."

Dok će Pietro studirati dokumentarni film i, zahvaljujući očevoj ostavštini, započeti seriju duljih boravaka u Nepalu, Bruno će nastaviti živjeti tradicionalnim životom na selu i raditi kao zidar. Iako će mu život u jednom trenutku ponuditi da postane sretan obiteljski čovjek, njegova će ga narav skupo koštati i on će ostati sam na katunu koji se od malenog planinskog gospodarstva iz snova pretvorio u financijski neisplativ i zapravo neuspješan pothvat. 

Fascinirao nas je način na koji Cognetti iz Pietrove perspektive pomireno i staloženo pripovijeda o izrazito teškim temama – o obiteljskim (ne)ravnotežama, tajnama i otuđenostima, o teškim djetinjstvima kroz koja su, svaki na svoj način, prošla sva tri muška protagonista, o očinskoj svojeglavosti i krutosti kojoj se oba dječaka (da ne spominjemo majke) na svoj način moraju prilagoditi, o obiteljskim tragedijama i tajnama, o gospodarskim potresima i postupnom odumiranju života u ruralnim predjelima – a da nas pri tom ni u jednom trenutku ne optereti. I iako djetinjstva opisana u ovom romanu nemaju samo slatki okus meda i mlijeka, Pietro, kroz kojeg nam Cognetti pripovijeda, stasa u pomirljivog i blagonaklonog svjedoka svih tih zbivanja.

U tome mu je, sasvim sigurno, pomoglo i izmještanje na Himalaju, svjedočenje tamošnjim (ne)prilikama i uvjetima života te upoznavanje budističke mudrosti. Osim što s drugog kontinenta donosi nisku šarenih molitvenih zastavica koju vješa pred kolibu u svojoj talijanskoj planini i što je ondje upoznao djevojku za koju rado priznaje da je posve nalik njegovoj majci, on ujedno preuzima i nešto od budističkog mira i filozofije o prihvaćanju stvari onakvima kakve jesu. Himalajska legenda o osam planina koju ondje čuje na trenutak se može učiniti pomalo tanjim coehlovsko-alkemičarskim momentom u romanu, no Cognetti ima mjeru i nikad ne odskliže u patetiku, a Pietrovo umjereno prosvjetljenje, konstatirat ćemo, nije nimalo izromantizirano. 

I na kraju valja ponoviti sljedeće: kad je štivo kvalitetno, ono potiče burne rasprave i otvara brojna pitanja. To se, na sveopće zadovoljstvo, dogodilo i našem čitalačkom klubu u slučaju Cognettijevih Osam planina. One su poziv na pomno čitanje, na pristupanje stvarima bez predrasuda. One nas vraćaju na fundamentalne teme, na mirenje s prošlošću i djetinjstvom, na pitanje obrazaca i paradigmi koje se u 21. stoljeću neupitno mijenjaju, na nemjerljivu vrijednost prijateljstva koje vjerojatno nije ni moguće ni potrebno racionalno razlagati ("I tko je mene upoznao osim Bruna? Ako je ono što smo dijelili o sebi svima ostalima bilo skriveno, što ostaje sad kada jednog od nas dvojice više nema?") te na iscjeljujuću moć prihvaćanja i razumijevanja vlastitih roditelja i njihovih izbora i prokletstava ("Mnogo vremena nakon što sam ga prestao slijediti po stazama, od svojeg sam oca naučio da u određenim životima postoje planine kojima se nije moguće vratiti. Da se u životu poput moga i njegova ne možeš vratiti planini koja se nalazi u središtu svih ostalih i na početak vlastite priče. I da onima koji su poput nas na prvoj i najvišoj izgubili prijatelja ne preostaje ništa drugo osim lutati po tih osam planina.") 

Foto: izvor.