'Mjesečev kamen': Surova realnost i nada u bolju budućnost

Kad netko spomene Island, vjerojatno će nam na pamet pasti jedna od ovih asocijacija: polarna svjetlost, zastrašujuća hladnoća, erupcija vulkana Katla, razvijena kultura čitanja i pisanja (svaki deseti stanovnik Islanda objavio je barem jednu knjigu), i Björk. Sve od navedenog vezano je i uz knjigu Mjesečev kamen: Dječak koji nikad nije postojao, islandskog autora Sjóna, čije puno ime glasi Sigurjón Birgir Sigurðsson. Ako vam je to ime poznato, možda je to zbog jedne od prethodno spomenutih poznatih činjenica o Islandu, naime, on je jedan od rijetkih Björkinih suradnika koji je sudjelovao u pisanju tekstova njenih pjesama. Kad zavirimo na stranice ove knjige, to nimalo ne iznenađuje, naime, autorove rečenice teku tako glatko da djeluje kao da su napisane s lakoćom

Mjesečev kamen Sjonova je dvanaesta knjiga, koja mu je u ovih desetak godina od izlaska originalne verzije donijela pregršt nagrada i prijevod na čak devetnaest jezika. Osim po Mjesečevom kamenu, domaći čitatelji imali su prilike čitati njegovu Plavu lisicu, dostupnu u hrvatskom prijevodu od 2005. godine, a 2022. godine bio je selektor za Booksinu Reviju malih književnosti: Island i antologiju Svjetlucaju ledene perle. Dosad je objavio čak sedam romana, devet zbirki poezije, nekoliko drama, libreta i knjiga za djecu. Za stihove pjesme iz filma Ples u tami Larsa von Triera nominiran je za Oscara. Također je dobio uglednu Nordijsku nagradu za književnost koju dodjeljuje Švedska akademija, inače poznatu i kao „mali Nobel“. * Sve to najavljuje nam Sjóna kao svestranog i kvalitetnog autora, koji je itekako svjestan važnosti melodičnosti jezika u pisanju.

Gdje započeti roman? Tamo gdje sve pođe po krivu, glasi čest odgovor. Može se reći da je to i ovdje slučaj: nakon kraja Prvog svjetskog rata, na Island je stigla španjolska gripa. Erupcija vulkana Katla izazvala je klimatsku krizu koja je dovela do najhladnije zime u islandskoj povijesti. Siromaštvo i bolest uvukli su se u svaki kutak zemlje, a jedino što je unosilo malo radosti u društveni život Reykjavíka su odlasci u dva gradska kina. O svim tim teškoćama, kao i o njihovom odrazu za svijet pojedinca, saznajemo iz perspektive šesnaestogodišnjeg Mánija Steinna, geja koji živi u društvu u kojem je njegova spolna orijentacija neprihvatljiva. Iako je Island danas liberalna zemlja po tom pitanju, to nije uvijek bio slučaj: prije sedamdesetak godina, spolna orijentacija je bila razlog zbog kojeg je pojedinac mogao završiti u zatvoru, ili u mentalnoj instituciji. Filmovi su njegovo jedino utočište, i kao da stalno pleše na granici između dva svijeta: okrutne realnosti preživljavanja u teškoj svakodnevici, ili utjehe izmišljenog svijeta filma.

Máni živi sa starom ženom, sestrom njegove prabake, koja je u popriličnom kontrastu s dječakovim nekonvencionalnim duhom. Osim zbog svoje spolne orijentacije i načina na koji zarađuje za život, Mani je također specifičan zbog toga što se čini da je njegov primarni način nošenja sa često sumornom stvarnošću eskapizam, odnosno poricanje i bijeg u svijet filma. Dok gospođa bjesomučno nastoji pronaći načine da preživi i zaštiti se od zime (recimo, dane provodi u krevetu odjevena u brojne kapute), Máni se financira pružajući seksualne usluge starijim muškarcima, obično žurno i mehanički. Doduše, i tu postoji nekoliko iznimki, muškaraca koji mu ipak pokažu određenu naklonost i ljubaznost, poput onoga koji mu daje nadimak Mjesečev kamen. To je blijedo plavičasti kamen, neobičan i eteričan poput samog protagonista.

Od ostalih likova, izdvaja se mlada djevojka iz imućne obitelji, Sóla G, koju Máni idealizira jer ga podsjeća na Musidoru, francusku glumicu koja je glumila u jednom od njegovih omiljenih filmova. Njihov odnos tajanstven je i nedefiniran, pa ipak, Máni u njemu nalazi određeno utočište, jer ga ona razumije bolje od ostalih ljudi u njegovoj okolini. Isto razumijevanje Máni nikako ne uspijeva pronaći u svojoj obitelji: jednom odvede staricu u kino, na što je jedva nagovori. Mislio je da će joj to biti lijepo iskustvo, a možda je želio i podijeliti dio svog svijeta s njom. Kad su se pogasila svjetla, a na „platnu se pojavila djeca u pratnji anđela, časne sestre klečale su ispred nadgrobnog spomenika“, sve je bilo puno jecaja. Starica je na kraju obrisala suze s obraza i natjerala svog štićenika da joj obeća „da je više nikada neće pozvati u kino“. Tako je i taj njegov pokušaj približavanja drugima propao.

Ovo je roman koji možemo čitati na više razina: možemo promatrati onaj prvi, očitiji sloj negativnog utjecaja virusa na društvo i svega što to sa sobom povlači. Očite su fizičke posljedice virusa, a o njima najviše saznajemo pred kraj romana, kad je otkriveno da je Mani djetinjstvo proveo u leprozoriju: majka mu se zarazila i prije nego što ga je rodila, a sjeća se da je uvijek nosila veo preko lica i rukavice na rukama, da ga zaštiti od prizora svoje bolesti. Nakon što se potvrdilo da nije i sam zaražen, Mani je prešao u grad, prepušten na skrb starici koja mu je zaprijetila da nikome ne smije reći što se dogodilo s njegovom majkom, a pogotovo da je i sam proveo neko vrijeme na muškom odjelu leprozorija. Iz staričine zabrane možemo iščitati da je društvena stigma koja se veže uz bolest gotovo jednako teška kao i sami fizički simptomi. Promatrajući širu sliku, možemo zaključiti da je izoliranje i odbacivanje onih koji se ne uklapaju u društvene norme zasebna, i ne manje pogibeljna, pandemija. Jer Mani je od najranijih dana naučio da bi za njega istina bila pogibeljna: od majčinog i njegovog boravka u leprozoriju, do današnje spolne orijentacije: da bi bio prihvaćen, morao je skrivati svoja autentična iskustva i osjećaje, te nije prevelik korak za zaključiti da je možda upravo zbog toga bio toliko sklon traženju utjehe u svijetu fikcije, ponajviše filma.

Odrastanje, prva iskustva ljubavi i seksualnosti, nikad nisu jednostavne teme, čak i kad su opisane minimalistički precizno, kao u ovom romanu. Sjónov stil stvara bajku od tema koje nisu nimalo bajkovite. Roman započinje detaljnim i pomalo šokantnim opisom oralnog seksa između dječaka – protagonista – i starijeg muškarca. U posljednjem dijelu romana, čitatelj se može upitati i hoće li Máni, unatoč idealizmu, odnosno odbijanju da se prepusti crnim mislima i surovoj realnosti koja ga okružuje, ipak doživjeti najcrnju sudbinu, kad zbog svoje spolne orijentacije završi u psihijatrijskoj klinici, a optužuje ga upravo onaj „gospodin“, kako ga naziva, kojem je pružio oralni seks kad je Katla eruptirala. Napetost održava pažnju čitatelja do samog kraja, koji ipak, unatoč ozbiljnosti situacije, uspijeva donijeti i novu nadu u bolju budućnost. Pa bila ona stvarna ili ne.