'Nadrealizam razbija jezik i vjerovanja'

U Booksinom Književnom budoaru, na tribini Književnost, između, gostovao je islandski književnik, scenarist, tekstopisac i libretist Sjón. U Hrvatskoj je predstavio izdanje romana Plava lisica (V.B.Z., prijevod Tatjana Latinović), a u Booksi je govorio o svom književnom, glazbenom i filmskom radu. Razgovor sa Sjónom su vodili i za objavu pripremili Dunja Kučinac i Luka Ostojić. Snimku tribine možete pogledati ispod teksta.

***

Naslov vašeg romana u prijevodu je Plava lisica, što zvuči veoma pitomo i simpatično. Međutim, u izvorniku naslov je "Skugga-Baldur", nešto mnogo opasnije i mračnije. Možete li objasniti o čemu je riječ?

Naslov 'Plava lisica' je u raznim prijevodima preuzet iz engleske verzije, iako na engleskom taj izraz zapravo označava tamnosmeđu lisicu. U izvorniku, Skugga-Baldur označava biće iz narodnih priča, potomka mačka i lisice. Opasno je, može ubiti ovce i napasti ljude, a izaziva strah jer je čudovište, ali izgleda kao domaća životinja. Zbog toga može lako preći granicu između divljine i ljudskog okruženja. Izraz također označava zlog čovjeka. Glavni lik romana zove se Baldur Skuggason, što je igra riječi s naslovom. 

Radnja romana odvija se u 19. stoljeću u mračnoj i izoliranoj dolini koju u proljeće naplavljuju otopljeni ledenjaci. Na samom je rubu divljine, a svećenik Baldur Skuggason prelazi tu granicu zbog vlastite pohlepe i arogancije. Misli da može raditi štogod želi, ali priroda je jača čak i od svećenika.

Rekli ste da Plava lisica strukturom nalikuje klasičnom gudačkom kvartetu. Zašto ste se odlučili na taj postupak? U čemu je muzikalnost tog romana? 

Volim raditi na strukturi i formi, vjerojatno zato što sam pjesnik. Kad kao pjesnik radite u nadrealističkoj i modernističkoj tradiciji, znate da svaka pjesma traži svoj oblik i svoju vlastitu strukturu. Kao tinejdžer sam bio ogroman obožavatelj Davida Bowieja i slušao sam sve što je napravio. Tada sam postao svjestan muzičkog potencijala jezika. 

Napisao sam prvi dio romana o lovu na lisicu i nisam znao što ću točno dalje. Nakon suradnje s glazbenicima iz Brodsky Quarteta, shvatio sam da lov, kretanje čovjeka i lisice, ima ritam i potencijal za muzikalnost. Pala mi je na pamet struktura gudačkog kvarteta: on ima četiri dijela i jedan glavni motiv. Svaki dio ima svoju brzinu i kompleksnost, ali svi vode prema istoj emocionalnoj istini. 

I ova knjiga ima četiri dijela različite boje i kompleksnosti, ali zajedno tvore cjelinu. Kad je knjiga 2003. objavljena na Islandu, prvi ljudi kojima se knjiga svidjela i koji su mi rekli da je muzikalna bili su upravo kompozitori. 

U vašem romanu događaju se fantastične stvari, ali doimaju se prirodno i normalno. Smatrate li da nadnaravne pojave tvore normalan dio stvarnosti?

Svi fantastični motivi u romanu ukorijenjeni su u realnost jer su dio percepcije pojedinog lika. No, osobno uvijek vjerujem ljudima koji kažu da im se događaju čudne stvari. Ako netko tvrdi da mu je usred noći došao duh i poljubio ga, vjerujem mu jer - zašto bi netko to izmislio? Književnost je mjesto gdje se takve stvari mogu dogoditi, i to na realističan način. Sva književnost pokušava shvatiti realnost, a odvija se na rubu realnosti, između priče i stvarnosti.

U tom smislu na mene su utjecale narodne priče koje sam otkrio kao dječak dok sam gledao bakinu biblioteku, a na Islandu imamo lijepu tradiciju kućnih biblioteka. Ništa se s tim pričama nije moglo usporediti, čak ni kriminalistički romani. Tu su zombiji, čudovišta iz jezera i rijeka, ljudi koji nestaju u zemlji pa se vraćaju, ludi nakon susreta s predivnim okamenjenim ženama... I sve se odvija doma, na Islandu! Mislim da se narodne priče nikad nisu prestale događati, već tisućama godina govore što se događa ljudima. Razlika je u tome što ih sada ne vidimo kao narodne priče, ali i dalje su prisutne: u novinama, na Internetu... 

Kako ste od čitanja narodnih priča u djetinjstvu došli do nadrealizma, panka i Bowieja?

Kad sam otkrio nadrealizam, odmah sam prepoznao vezu s narodnim pričama: i nadrealisti pokušavaju objasniti svijet i igrati se riječima. Nadrealizam je prava stvar ako želiš razbiti jezik, ustaljeno razmišljanje ili društvenu tradiciju. Još uz dodatak malo anarhizma - savršeno! U to vrijeme pojavio se Bowie koji je bio čudan i svima nam je dao dozvolu da budemo čudni, dok nam je pank dozvolio da radimo što god hoćemo, bez obzira na talent. Tako smo počeli objavljivati glazbu, ali i knjige. Moto nam je bio: 'Što čudnije i buntovnije, to bolje'. 

Prvu ste knjigu objavili s 15 godina, i to u vlastitoj nakladi. Je li to uobičajeno u Islandu?

Na Islandu postoji ideja da svi imaju pravo biti pisci, da svatko može pisati i objavljivati. Tijekom kasnih '60-ih i '70-ih, samizdati su postali glavni način da se mladi pjesnici probiju u javnost. Najuspješniji i najcjenjeniji pisci moje generacije tako su počeli. Čak i Halldor Laxness, koji je dobio Nobelovu nagradu 1955., objavio je prvu knjigu u samizdatu kad je imao 17 godina. Ako je nobelovac mogao tako početi, onda će publika dati priliku i drugim mladim autorima.

Surađujete s Björk otkad ste bili tinejdžeri. Počeli ste u rockabilly duetu Rocka Rocka Drum, zatim u pank bendu The Sugarcubes, pa ste na kraju pisali tekstove za njene solo albume. Kako ste se upoznali i postali suradnici? 

Upoznali smo se 1981. kada se Björk priključila našoj sedmeročlanoj nadrealističkoj grupi Medúsa. U Medúsi smo raspravljali o umjetnosti, surađivali, radili vlastite radove i komentirali tuđe. Bili smo veliki buntovnici i svi smo vrlo ozbiljno shvaćali naš umjetnički zanat. Ta je kombinacija odlično funkcionirala. 

Bilo je dobro raditi 1980-ih. Tada je na nas jako utjecalo nadrealističko slikarstvo umjetnica: Leonora Carrington, Remedios Varo, Frida Kahlo... Björk i ja stoga imamo brojne zajedničke reference. Kada danas radim s njom, zaista se osjećam kao da smo u nadrealističkom laboratoriju 1980-ih i da nastavljamo tada započeti razgovor. 

Koja je razlika između pisanja poezije i pisanja tekstova koje će netko drugi uglazbiti, pogotovo kada je riječ o snažnoj umjetnici poput Björk?

Velika je razlika između pisanja poezije i tekstova za pjesme. Poezija mora funkcionirati na stranici ili pročitana naglas, ali ne smije ovisiti ni o čemu drugom. Ja sam tu glavni.

S druge strane, tekst za glazbu uvijek je tek dio većeg umjetničkog djela - pjesme, koja ima instrumente, ritam, teksture, glas koji izvodi riječi... U pjesmi ili operi možete imati riječi koje se na papiru doimaju vrlo jednostavnima, a u izvedbi zvuče vrlo efektno i istinito. Recimo, She loves you, yeah yeah yeah - ne može biti jednostavnije, ali to je istina svih koji su bili zaljubljeni. 

Tekstove za pjesme počeo sam pisati tek sredinom '90-ih kada me Björk pozvala da radim na pjesmi Isobel. Uistinu uživam raditi s glazbenicima. Što je jači umjetnik, to sam uzbuđeniji oko mogućnosti koje će moj tekst dobiti kroz glazbu. S Björk znam da će sve što napišem postati još bolje. 

Pisali ste tekst za glazbu u filmu Ples u tami redatelja Larsa von Triera. Vaša uloga očito je velika jer se radi o mjuziklu, ali ograničeni ste scenarijem s jedne strane i suradnjom sa snažnim redateljem von Trierom s druge. Koji je bio vaš utjecaj na film?

Lars je u početku htio da Björk radi glazbu za film, ali da filmski tekst (pa i tekst glazbe) pripada isključivo njemu. Björk mu je ipak predložila da se priključim filmu kao tekstopisac i, zapravo, libretist. Pristao je.

Kao što sam rekao, volim raditi s jakim umjetnicima, i bilo mi je odlično raditi s Larsom. Bio je vrlo ljubazan, otvoren i spreman raditi na moj način. Naravno, pjesme proizlaze iz njegove priče i likova. Prvi put sam radio na tekstu za pjesme unutar nekog dramskog okvira, što mi je bilo vrlo zanimljivo. Potaknulo me da počnem pisati libreta.

Upravo sam Plavu lisicu napisao neposredno nakon suradnje s von Trierom. To je bio prvi put da moja knjiga ima otvorenu i izravnu moralnu dimenziju, što je sigurno bilo pod utjecajem Selme i Plesa u tami. Inače lako padam pod utjecaj i volim učiti iz suradnji. Trebao bih se posvetiti pisanju svojih knjiga, ali volim pristajati na suradnje jer vjerujem da tako mogu puno dobiti.

Često kažete da ste romanopisac koji voli pisati pjesme. Zašto volite formu romana?

Nadrealisti vjeruju da je roman beznadno promašena forma. Breton je rekao da nijedan pisac koji drži do sebe ne piše romane. "Tko želi opisivati ormare?", rekao je. 

No sve se promijenilo kad sam s 18 godina pročitao Bulgakovljev roman Majstor i Margarita. Sve pronalazi mjesto u tom nevjerojatnom romanu - ljubavna priča, horor, komedija, vrag i figura Isusa... Tada sam shvatio da se unutar romana sve može dogoditi.

To me potaknulo da pokušam napisati roman 1987. Umorio sam se od pisanja poezije jer je lik pjesnika uvijek u središtu pjesme. Zato kažem da sam romanopisac koji voli pisati pjesme, no mogao bih jednako tako reći da sam pjesnik kojem je vrlo teško pisati poeziju pa u odmoru između pjesama piše romane.

Pisanjem romana otkrio sam brojne mogućnosti. Uživam raditi s pričom, s likovima, a osobno uživam i raditi s povijesnom pozadinom jer ona priči daje osjećaj bajke, uvodi nas u svijet koji je doista postojao, ali ima bitno drugačija pravila nego naš svijet. Povijesni roman je odličan način kako obraditi goruća pitanja našeg današnjeg društva.

Koji vam je omiljeni lik Majstora i Margarite? Woland, Majstor, Pilat...?

Korovjov, voditelj zbora!

Vaš posljednji i vrlo uspješni roman Moonstone, koji još nije preveden na hrvatski, ima naglašenu queer tematiku. O čemu se radi?

Likovi svih mojih romana nalaze se na rubu društva, i oni samim svojim prisustvom pred društvo postavljaju test humanosti i sućuti. U Plavoj lisici to je Abba, djevojka s Downovim sindromom, a u Moonstoneu to je Máni: disleksičan, nezaposlen, 16-godišnji homoseksualac i siroče. Jedina strast u životu mu je kino, a kad nije u kinu, luta naokolo. Da bi zaradio, prodaje svoje tijelo prikrivenim homoseksualcima. 

Sve se to događa 1918. u Reykjaviku, u zatvorenom i okrutnom društvu koje ne oprašta homoseksualnost i koje čak nema ni riječi za to, osim 'odvratnog' i 'prljavog'. Máni je malena, bespomoćna osoba, ali u knjizi postaje vrlo snažan lik u jesen 1918. kad se mnogo toga mijenja u Reykjaviku. Vulkan eruptira, zrak je pun pepela, a na Island dolazi španjolska gripa koja kosi gradsku populaciju. Od 15.000 stanovnika, njih 10.000 je bolesno, a u svega par tjedana umire 500 ljudi. Uza sve to, prvog prosinca 1918. Island postaje nezavisna država. 

Trebao mi je poseban lik da nas povede u to vrijeme. I to je Máni - dječak koji preživljava i koji nije žrtva, nego snažna osoba koja naprosto biva to što jest. 

Plava lisica postala je klasik, čita se u srednjim školama i na fakultetima, a Moonstone je moja druga najuspješnija knjiga. Izašla je 2013. i iz nekog čudnog razloga dobila sve islandske nagrade, te je prevedena na 30 jezika. Dakle, nikad ne možete predvidjeti recept za uspješnu knjigu: u svoju sam ubacio španjolsku gripu, nijemi film, homoseksualnost i, uz žličicu kuge, eto bestselera! 

Treba reći i da u islandskoj književnosti nemamo gay likova pa je mnogim queer ljudima bilo bitno da se napokon pojavi knjiga koja prenosi tu neispričanu priču.

Je li vaša namjera bila potaknuti širu političku raspravu o homoseksualnosti?

To nije bilo potrebno jer je LGBT pokret na Islandu posljednjih godina nevjerojatno uspješan. Od 1979. smo radili na promjenama legislative i obrazovanja. Nakon 20 godina vrlo pažljive i, rekao bih, pametne kampanje, uspjeli smo pridobiti narod. Kad je u saboru bilo glasanje o uvođenju zakona o jednakosti homoseksualnosti i heteroseksualnosti, zakon je prošao sa 62 glasa za i samo jednim protiv. 

***