'Da li je majka mrtva': Biopsija majke

U okviru projekta „Njena priča je i tvoja priča, univerzalne vrednosti ženske evropske književnosti“, koji je podržala Kreativna Europa, održava se regionalna radionica pisanja književne kritike „Mlada Evropa čita“. Bit će održano šest radionica na kojima će predavačice i predavači iz regije razgovarati sa sudionicima i sudionicama o knjigama objavljenim u okviru projekta, a nakon svake radionice bit će odabrana jedna kritika koju će objaviti partnerski portali iz projekta iz Srbije, Crne Gore, Hrvatske, Slovenije i Bosne i Hercegovine. 

Na petoj radionici govorilo se o romanu Da li je majka mrtva norveške autorica Vigdis Hjorth, a predavačica je bila Biljana Dojčinovič, redovna profesorica na Katedri za Opštu književnost s teorijom književnosti, na Filološkom fakultetu u Beogradu. Tekst je napisala Anamarija Mrkonjić.

Hrvatskoj je publici norveška spisateljica Vigdis Hjorth prvi put u ruke došla 2019. s romanom Nasljedstvo, a 2021. javlja se opet u nakladi Ljevak s romanom Je li majka umrla? Riječ je o relativno novoj (na našem području) spisateljskoj figuri – nekima poznata i kao prošlogodišnja gošća Zagreb Book Festivala. Romanom Je li majka umrla? svojim je čitateljima servirala bolnu temu o odnosu majke i kćeri čije živote određuje očinska figura, i to da bi prodrmala sve majke, sestre i kćeri svojim istančanim lirskim perom. Na očeve i sinove, majke i sinove navikli smo u književnom svijetu, a na majke i kćeri baš i ne. Na prvi mah s naših prostora sjetit ćete se Slavenke Drakulić i Optužene, pa Mramorne kože, u najnovije vrijeme naše ovogodišnje dobitnice Gorana za mlade pjesnike Silbe Ljutak i Kuće na otoku, a onda biste možda i zastali. Što se dogodilo s majkama koje u usmenoj književnosti imaju ključnu ulogu, zašto su u odnosu sa svojima kćerima u pisanoj književnosti marginalizirane?

Pratimo život jedne odbjegle umjetnice Johane koja se od svoga doma i patrijarhalne sredine odcjepljuje u mladim godinama, a opsesivni je predmet njezine naracije majka – majku kako kaže izmišlja riječima. Johana prerano pokazuje znakove koji se naprosto ne mogu uključiti u život jedne izrazito konzervativne sredine (ona crta mačke tamo gdje ih nema pobogu, tamnu kuću koja je u stvarnosti zapravo žuta i majku koja ne grli svoju djecu – gdje to ima?!). Prestaje biti majčina posebna djevojčica jer se ne uklapa u očevu viziju savršene kćeri, a majka tomu ne proturječi jer majka misli muževim mislima. Shvativši da ne može biti očeva slika i prilika, Johana ostavlja svoga muža, napušta studij prava i odlazi s ljubavnikom na studij likovne umjetnosti. Nakon 30 godina, sada i sama u ulozi majke, vraća se u rodno mjesto kako bi ondje održala izložbu. Johana dakle po povratku ima 60 godina, s majkom 30 godina nije imala normalan razgovor (ili ga uopće nije imala?) i sada beziznimno pokušava s njom stupiti u kontakt. Na tom je putu priječi mlađa sestra Rut, epizodna junakinja koja nipošto ne dopušta nezahvalnoj sestri kontakt s majkom. O njoj zapravo ne znamo puno jer komuniciramo s autodijegetičkim pripovjedačem – velika je samoanaliza i introspekcija naratorice, ali to dolazi s jednim teretom, znamo samo njezinu stranu priče. Znamo samo da je Rut u svojoj sredini uspjela, uklopila se u očevu viziju, ona prepoznaje žrtvovanje svojih roditelja, što njezina sestra čita kao (ne)obavljen roditeljski posao. Rut nikada neće moći razumjeti svoju sestru.

No vratimo se na seciranje majke! Majka je junakinji potpuno nedostupna, ona je odsutnost oko koje kreira vlastitu egzistenciju. Ipak „mi smo figure mitskih dimenzija jedne drugima, a pritom smo i neprijatelji, ko ne želi da sazna nešto o svom neprijatelju?“ (str. 82) S majkom je povezana preko patnje, voli činiti ono što čini njezina zamišljena majka. A počinje ju i pratiti, otkrivati njezin način života, time čitatelje uvlači u radnju, koja više nije samo bolan monolog, takva gotovo dramska napetost, koja dolazi s mnogim elementima nordijskog noira (pijani detektiv, izolirana koliba u šumi), održava priču i onim čitateljima koji se knjigama utječu isključivo zbog sadržaja. Ta doza napetosti naročito puno znači kad smo zasićeni Johaninim mislima koje ponekad zvuče kao kakve klišejizirane rečenice (s tim dolazi i opravdanje: tko u glavi razmišlja misli li „u klišejima“ pa kao čitatelji možemo progledati tekstu kroz prste).

Johana pod svaku cijenu želi vratiti majku prije nego što se u potpunosti predala ocu – i majka se poput nje bunila protiv očeve vizije. I majka je nekada poput nje željela slobodu. „Ali prošlost nije mrtva, nije čak ni prošlost! To Ibsenovi likovi misle, da mogu ostaviti prošlost iza sebe, a iznova se pokazuje da to nije moguće! Majku bez sumnje pohodi prošlost, s vremena na vreme, ako nikako drugačije, onda nehotice, noću, Jeloustoun u Montani i svi snovi koje je morala da napusti zato što su očevi snovi uvek imali prednost.“ (str. 324)

Priča se u Norveškoj, kako saznajemo od same autorice na gostovanju na Zagreb Book Festivalu, da kada netko naslijedi problem od majke i ne zna što će s njim, onda ga prenese svom djetetu. Čini se da je Johani i zbog toga potrebno majčino priznanje da je kći uspjela ono što majka nije – prekinula patrijarhalni niz, da ona nije svoja majka. Vigdis Hjorth prema tome postavlja ženama dvije opcije, i to kao što je činio njezin poznati prethodnik Ibsen, ženama je u strogo patrijarhalnom društvu ili ubiti se ili otići. Kada je Johana shvatila da je njezina majka pristala biti robom društva, ustaljenih norma, da joj ne može oprostiti slike s izložbe zbog kojih ih je narod osuđivao, da joj ne može oprostiti nedolazak na očevu sahranu (to je posebno neoprostivo iz pozicije čak „zatupljene“ majke), ona majku ostavlja: „Iz zemlje si potekla, u zemlju ćeš se vratiti, i onda odlazim odatle ne osvrćući se.“ (str. 362). Potonji citat dovodi nas i do dirljivih lirskih pasaža u djelu. Oni dolaze kao svojevrsni kontrapukt boli, kao uvjerenje da je kroz prirodu moguće doživjeti da je čovjek više od sebe samog, da je dio nečeg većeg: „Visoko nebo, sveže noći, miris korenja i lišća i šuškanje tetreba ruževca, svetlucava paučina na suncu, svet mirno počiva, čini se da potičem iz zemlje, ne iz majke.“ (str. 88)

Junakinja je pri samom početku radnje pronašla cvijet koji tobože donosi sreću, no taj je cvijet ubrzo uvenuo u njezinu domu. Čini se da je to odmah na početku bio znak da će nešto poći po zlu. Možda je najviše zla počinjeno nad umjetnosti: Johaninoj je obitelji umjetnost vulgarno iskrivljavanje stvarnosti, puko očitovanje autorova života, u njihovim će očima Johana zauvijek biti bestidnica koja ne može biti sretna i uspješna u umjetnosti, ona mora vraćati dug jer „plaćali su joj tenis, pobogu“. (str. 11). Između ostaloga Johana je možda simbolično pokopala majku, ali ona nikada neće biti mrtva. Živjet će u vešu koji „treba ostaviti u vodi preko noći i potom isprati tri puta. Špageti su gotovi kad jedan rezanac ostane da visi na pločicama iza šporeta. Ko kupuje sve što vidi, posle se kaje i stidi.“ Živjet će i u Johani koja će svom sinu nešto i prešutjeti ne bi li ga ostavila sebi blizu.

Roman otvara brojna pitanja, nudi gotovo cjelovite studije o odnosu majke i kćeri, o odnosu društva prema ženama, o mentalitetu, tako vješto opisuje dječji um kao da se potkožava svakom djetetu, ima taman onoliko ironije koliko nam treba i zbog toga bi zaista grijeh bio ne preporučiti knjigu. Ali vrednijom ju, rekla bih, čini vrijeme nakon čitanja – kada ju ne možete izbaciti iz glave zbog boli koju tema nosi sa sobom. I još će jedan detalj, vjerujem, nakon čitanja fascinirati čitatelje – vidjet ćete da knjiga u srpskom prijevodu ima 384 stranice s pogovorom, a naići ćete tijekom čitanja na Johanino brojenje kocaka koje dolazi upravo do broja 384. Bilo da je slučajnost, bilo namjerno, zaista treba pohvaliti i prevoditeljev i uredničin rad na tekstu! Ovaj skandinavski, germanski jezik pretvorio se u kompaktnu cjelinu i jezik boli, koji dakako mora doći s ovakvom temom. Ipak ne bila ovo izrazito pohvalna kritika cjelokupnoga djela – premda je 384, vidjeli smo, izuzetno zanimljiv broj u kontektstu radnje, čini mi se da je sama autorica možda mogla u tisak lansirati nešto kraće djelo i svakako bi uspjela prenijeti što je htjela. Bojim se da u nekim trenucima ipak pretjeruje s intro- i retrospekcijom. No možda je i to dio većeg zadatka, podrobno uvući čitatelja u psihu svoje junakinje, da se duboko poistovjećuju s njom. Ali sjetimo se spomenute Mramorne kože, ima stotinjak stranica, a knjiga blago rečeno ostavlja bez daha!

Anamarija Mrkonjić