Annie Ernaux, Jedna žena, Booksa i MaMa, 2021.
Annie Ernaux rođena je 1940. godine, a svoja prva književna djela objavila je sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Knjigu Jedna žena prvi put objavljuje 1987. godine, koja se u prijevodu Marka Gregorića kod nas prvi puta pojavljuje u svibnju ove godine u nakladi Kulturtregera i Multimedijalnog instituta. I doista, ova spisateljica dobro znana u francuskim književnim krugovima tek unazad desetak godina biva ponovno otkrivena široj svjetskoj čitalačkoj publici, koja njen sažet, ali dubok i intiman način izražavanja, s oduševljenjem prihvaća. Što više, danas gotovo da i nema mladih autora koji u svojim djelima, a na tragu Annie Ernaux, hrabro ne progovaraju o svim intimnim i društvenim temama koje ih zaokupljaju.
Ovaj kratki roman, koji pripada žanru autofikcije, u kojem autorica preispituje svoj odnos s majkom, mnoge podsjeća na novelu, a sama autorica o svom djelu kaže: „Ovo nije biografija ni, naravno, roman, možda nešto između književnosti, sociologije i povijesti.“ (str. 82.) A o ulozi svoje majke u njenom životu kaže: „Nastavit ću pisati o majci. Ona je jedina žena koja mi je doista nešto značila…“ (str. 15.)
Radnja ove male, ali po značaju velike knjige, počinje od trenutka majčine smrti u domu za stare i nemoćne, gdje je pogođena demencijom, provela posljednje dvije godine svog života. Priča se vraća unatrag i opisuje nam majčin život, život članova obitelji kao i veći dio života same autorice. Radnja romana sve od majčine mladosti, pa do njene smrti postavljena je u društveno povijesni kontekst Francuske i Europe koja je obilježena razvojem industrije i obrtništva, a time i jačanja snažnog čimbenika u društvu, a to je radnička klasa. Ona sve više jača i na ekonomskom i na političkom planu, pridonoseći složenijoj stratifikaciji društva; njeni pripadnici svojoj djeci žele omogućiti obrazovanje, a time i ulazak u povlašteni sloja društva.
Autorica je pogođena činjenicom da majke više nema, a rekapitulacijom svih događaja iz majčinog, kao i iz njihovog zajedničkog života, pokušava preboljeti tugu koja ju je preplavila i dati odgovore na pitanja do kojih nije došla za majčina života. Na taj način sebi daje još jednu mogućnost suočavanja s razmiricama, izgovorenim bolnim rečenicama koje su je pogađale tijekom djetinjstva, ali i mogućnost pomirenja i spoznaje da su žene pogođene poslijeratnim siromaštvom, a u vrijeme osnaživanja radničke klase, doista imale težak i mukotrpan život, koji je bio osvijetljen željom da njihova djeca uspiju. Upravo su te majke zaslužne za široko obrazovanje radničke djece i jačanja intelektualnih, povlaštenih elita kojima pripada i sama autorica.
Autorica na temelju vlastitih sjećanja i drugih saznanja rekonstruira povijest svoje obitelji, krenuvši od bake koja nije imala mogućnost školovanja pa preko svoje majke koja napušta školu s 12 godina i postaje radnica. Dotiče se i drugih članova obitelji, ali u centru romana je osoba koja je najviše obilježila njen život. I dok s jednog aspekta majka predstavlja hrabru, požrtvovnu organizatoricu koja svoju obitelj vuče naprijed, osiguravši svome mužu i kćeri sigurnu egzistenciju u teškim vremenima, s druge strane autorica joj zamjera nedovoljno bavljenje svojim jedinim djetetom, s njom, svojom kćeri koja vapi za majčinim razumijevanjem, podrškom i blagom riječi osobito u doba adolescencije kada smo svi prekomjerno osjetljivi.
Izrazito pogoršane odnose s majkom tijekom adolescencije, osobito što se tiče seksualnosti i sloboda, autorica stavlja unutar vremenskog i društvenog konteksta kada se tradicionalni i konzervativni stavovi sukobljavaju s novim trendovima rastuće klase mladih i obrazovanih ljudi koji će uskoro činiti elitni sloj europske inteligencije. Iako je sukob i na intimnoj i na općedruštvenoj razini, autorica pruža mogućnost da i ona sama kao i mi razumijemo novonastale okolnosti koje su se događale krajem pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća kad će na valu mladosti i razvoja znanosti rasti duh slobode u svim sferama društva.
Opisujući svoje sukobe s majkom tijekom osjetljivih godina razvoja, autorica nas neizbježno podsjeća na naša vlastita iskustva odrastanja, na naše majke i na preispitivanje odnosa s njima, te im daje univerzalan značaj. Nasuprot konfliktnog odnosa s majkom, autorica mirnim, gotovo idiličnim rečenicama opisuje oca: „Volio je raditi u vrtu, igrati domino, kartati, popravljati po kući nije mario za 'lijepo izražavanje' i nastavio je upotrebljavati dijalektalne izraze.“
S godinama taj odnos majke i kćeri postaje mirniji, ali nikada dovoljno blizak, manji ili veći jaz između njih dvije nikada nije premošćen. Stanje ponovo postaje teško s majčinom bolešću, staračkom demencijom kada ju kćer smješta u dom, u kojem provodi zadnje dvije godine svog života.
Unatoč uspješnom razvoju svoje obitelji autorica nas suočava i s neizlječivim bolestima današnjeg društva, a to su osamljenost i zaborav. Zaborav za ono što su doprinijeli svojim obiteljima, zaborav da je generacija tadašnjih osamdesetogodišnjaka (osamdesete godine prošlog stoljeća) ponijela na svojim plećima i Prvi i Drugi svjetski rat, da su izgradili europsku radničku klasu, da su omogućili nastanak društva obrazovanih stručnjaka i intelektualne elite. Ostarjeli članovi društva, svejedno čame prvo u svojim sobičcima i ne znaju kamo sami sa sobom jer ih djeca više ne trebaju, ne na onaj način kako su naviknuli, gube se pomalo u svojim uspomenama pritisnuti sjetom i bolestima koje pomalo nadolaze, sve do trenutka kada zbog demencije ili neke druge bolesti završe u staračkom domu. Kontakt sa stvarnim svijetom je gotovo prekinut ili se održava na kapaljku s rijetkim posjetama njihove djece.
Svjesna svih svojih ograničenja, ali i da je u zadnjim godinama majčina života učinila koliko je mogla, pokušala je uklopiti u svoju obitelj, omogućila joj povratak u rodni Yvetot i na kraju našla smještaj u domu, autorica svejedno osjeća duboku bol i svu težinu suočavanja s činjenicom da njene majke više nema. Ostaje pitanje koji si svi mi postavljamo u trenutku kad izgubimo voljenu osobu – jesam li mogao učiniti još nešto za nju?
Autorica na kraju zaključuje: „Bilo je potrebno da majka, rođena u podređenom miljeu iz kojeg je željela pobjeći, postane povijest, da bih se ja osjećala manje osamljenom i lažnom u povlaštenom svijetu riječi i ideja u koji sam, u skladu s njezinom željom, stupila.
Više neću čuti njezin glas. Upravo je ona, i njezine riječi, ruke, kretnje, način na koji se smijala i hodala, povezivala ženu koja jesam s djetetom koje sam bila. Izgubila sam posljednju vezu sa svijetom iz kojeg sam potekla.“ (str. 82.)
Doista, bol i tuga su izrodile ovaj mali, prekrasni biser svjetske književnosti koji nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Autorica, malo po malo ljušti tanke opne svoje podsvijesti i otkriva nam dubine osobnosti i samu srž odnosa majke i kćeri, da bi nam na kraju poručila da je ljubav jednih prema drugima ono što nas veže i ono što nas oslobađa.
Vlasta Premec Fućek
O projektu Čitaj i pričaj i druge kritike pronađite na linku.
