Dječji fragmenti o devedesetima

Nulta razina ovog osvrta, na kojoj trebam uvesti novu knjige međimursko-riječke spisateljice i aktivistkinje Željke Horvat Čeč, unekoliko mi zadaje problem. Knjigu, nazvanu 4 brave, doživio sam kao zbirku poetskih proza objedinjenih jedinstvenim pripovjednim očištem i pripovjedačkim glasom. Međutim, 4 brave promovirane su kao roman, i ta ih je odrednica pratila i u svim kasnijim medijskim napisima. 

Slično sam iskustvo nedavno imao i s knjigom Damira Karakaša Sjećanje šume, koju sam također čitao kao zbirku priča, a ona figurira kao roman; ipak, dok se u Karakaševom slučaju odrednica romana pojavljuje već u recenzentskom blurbu, kod Horvat Čeč nije tako – štoviše, podnaslov Crtice sa sela, bez svinje upućuje upravo na fragmentarni, heterogeni karakter ove knjige. Nije isključeno da se ideja o plasiranju 4 brave kao romana pojavila naknadno, mimo prvobitnih uredničkih i autorskih namjera: predodžba prema kojoj je autor/ica neostvaren/a sve dok ne istupi s romanom, tj. da tek objavljivanjem romana stječe legitimitet Pisca, široko je rasprostranjena i duboko institucionalizirana u književnom polju.

Kad smo već kod Karakaševe knjige, primijetimo da je 4 brave zahvalno porediti sa Sjećanjem šume i po drugim, manje špekulativnim osnovama. I jedna i druga knjiga u prvom licu, saživljavajući se s dječjom perspektivom, pripovijedaju o odrastanju u maloj, netolerantnoj sredini – kod Karakaša je to ličko, kod Horvat Čeč međimursko selo; i Karakašev pripovjedač i pripovjedačica Horvat Čeč marginalci su u odnosu na vlastita okruženja, uz to stigmatizirani kao bolesni i manje sposobni. 4 brave su i smještene u '90-e, u atmosferu kleronacionalističke histerije i masovnog ideološkog konvertitstva, a njihova je protagonistkinja dodatno marginalizirana činjenicama da dolazi iz obitelji ateističke i komunističke pozadine, te da se ne ponaša sukladno rodnim imperativima, tj. kao 'prava' djevojčica. 

Bitna formalna razlika u odnosu na Sjećanje šume jest to da su 4 brave 'šarenije', multimedijalno djelo: autoričine zapise prate dokumentarne ilustracije vremena, kako u vidu isječaka iz lokalnih novina, tako i u vidu školskih zadaća, crteža i pisama iz (po svemu sudeći) autoričine osobne arhive.

Također je zanimljivo i potencijalno produktivno kontrastirati 4 brave sa prethodnom knjigom Horvat Čeč, pjesničkom zbirkom Moramo postati konkretni. Dok svoj pjesnički postupak zasniva na depoetizaciji jezika, na težnji realističkoj komunikativnosti i pretpostavljanju tematske i motivske 'konkretnosti' jezičnoj imaginaciji – u prozi iz 4 brave ona mjestimice pokazuje i suprotne tendencije. Ti su zapisi difuzniji, manje komunikativni, kudikamo više 'lirskoga' (u konvencionalnom smislu) štimunga nego što je to slučaj s pjesmama iz prethodne knjige; ako njenom poezijom dominira 'prozna' narativnost, montažni postupak kojim su izgrađene neke od 'crtica' iz nove knjige prije bismo vezali uz poeziju. 

Autorica se upušta i u istraživanje i eskperimentiranje s jezičnim registrima kakvo u Moramo postati konkretni baš i nismo susretali: kreće se između međimurskog kajkavskog idioma i standardnoga hrvatskog jezika, te, još i više, između infantilne sintakse i naučenih, okoštalih formulacija iz jezika 'odraslih'. Možda bi se moglo pretpostaviti da su joj stupanje u perspektivu predpubertetske djevojčice i usvajanje odgovarajućeg skaza omogućili da oslobodi neke od kreativnih potencijala koje je aktivistički imperativ 'komunikativnosti' u prethodnoj knjizi potiskivao u drugi plan.

Napisi koji čine 4 brave variraju dužinom i složenošću, ali i kvalitetom. Pripovjedni skaz ne čini mi se uvijek koherentno i uvjerljivo uprizorenim, a pogotovo ne u tekstovima koji sadrže razvijeniji narativni element. Apostrofiranje dječjeg nerazumijevanja okrutnosti koja upravlja odnosima među odraslima ponegdje djeluje isforsirano, pa i artificijelno – recimo, zapis Fukovnik ostavlja dojam pretjerane iskonstruiranosti zarad proizvodnje efekta šoka. 

Osobno mi se najuspjelijima čine kraći tekstovi, pogotovo oni u kojima autorica dopušta infantilnoj sintaksi i dječjem, 'predlogičkom' sistemu asociranja da preuzmu primat. Evo kako to izgleda u praksi: "Joža se zove Josip i on vjeruje u Boga. Kada bude velik, bit će svećenik. Njegovi u obitelji su svi jako pobožni i svima se u selu hvale kako će Joža ići za popa. Svećenik govorimo samo u školi, a doma i na cesti, čak i pod velikim odmorom, mi kažemo pop. // Učitelj isto hvali Jožu. On je nacrtao najljepšu zastavu kada smo učili pjesmu 3 boje." (Joža).

Pojedini zapisi sadrže i element s kojim smo se mogli dobro upoznati u autoričinoj poeziji: poantiranje naglim obratom, obično kondenziranim u jedan istureni stih, tj. rečenicu. No, dok je u Moramo postati konkretni manir odsječnog poantiranja pjesme najčešće služio uvođenju ironijskog prevrata ili ispostavljanja političkog statementa, u novoj knjizi Horvat Čeč ovaj postupak istražuje i u drugačijem kontekstu. Naime, poanta je u 4 brave katkad mjesto na kojem se dječje očište kristalizira, a pripadajući glas progovara uz sav svoj, iz naše perspektive, začudni naboj. Recimo, u zapisu Drugi debeli pripovjedačica iznosi svoja zapažanja o tome kako se u njenom selu i na moru, gdje joj teta živi, djeca drukčije odnose spram svojih debelih vršnjaka, tj. kako se metode zadirkivanja i reagiranja na zadirkivanje razlikuju – da bi zaključila: "U tom gradu je sve drugačije. To je zato jer imaju more."

Rekao bih da se odluka da prozni tekst opremi dokumentarnim izvorima u 4 brave pokazala dobrom i lukrativnom, i šteta što autorica ovaj postupak nije i šire i pomnije istražila (osobito s obzirom na njenu ambiciju da rekonstruira atmosferu jednog vremena i sredine iz manjinske i marginalne perspektive). Potencijal 'dokumentarističkih', tj. 'autofikcijskih' intervencija osobito dolazi do izražaja u zapisu Bolnica. S jedne strane, pripovjedačica u poprilično nonšalantnom tonu evocira svoje bolničko poznanstvo s drugom pacijenticom, romskom djevojčicom, dok se, na drugoj strani, u prilogu pojavljuju pisma pripovjedačice/autorice majci u kojima govori o infuzijama, gubitku apetita, odvratnosti bolničke hrane i sličnim užasima. Tu posrijedi više nije puko kontrastiranje literarne s vanliterarnom stvarnošću, nego se 'literarnost' teksta oblikuje upravo iz tenzije između ovih dviju razina; odnos književnosti i dokumenta nije takav da se nadopunjuju, nego da svojom sintezom proizvode neku treću, 'književniju' stvarnost.

Ako je Moramo postati konkretni bila dobra pjesnička knjiga opterećena osjećanjem urgentnosti i aktivističkim imperativom djelovanja u sadašnjosti, 4 brave je dobra prozna knjiga opterećena težnjom k oblikovanju 'autentične' pripovjedne projekcije prošlosti. Oba djela sadrže blistave momente, ali i iskliznuća u monotoniju i poprilično zaboravljive pasaže. Možda neko predstojeće, možda i hibridno književno ostvarenje Željke Horvat Čeč, predstavi sintezu najboljih dostignuća njezine poezije i proze?