'Tvornica Hrvata': Stvaranje i raspadanje identiteta

Roman Nebojše Lujanovića Tvornica Hrvata, dobitnik V.B.Z.-ove nagrade za najbolji neobjavljeni roman godine, upisuje se u skupinu književnosti o ratu autora koji su za vrijeme njegova trajanja bili djeca. Oni iz naknadne situacije, najčešće u obliku sjećanja ili ispovijedi, pripovijedaju o dječjem iskustvu rata, za što je potrebno konstruirati specifičnog pripovjedača, što je često i najproblematičniji dio takvih romana. Neki od poznatijih iz te skupine su Hotel Zagorje Ivane Bodrožić i Sloboština Barbie Maše Kolanović, a ako tradiciju proširimo, onda svakako valja spomenuti Ulogu moje porodice u svetskoj revoluciji Bore Ćosića.

Lujanovićev roman upoznaje čitatelje s obitelji hrvatskih izbjeglica iz Bosne koja se pokušava snaći u Zagrebu, a koju čine djed, majka i njeno dvoje djece od kojih je stariji, dvanaestogodišnji sin, pripovjedač događaja. U četiri dijela romana pratimo oblikovanje izbjegličkog identiteta od osvještavanja pozicije izbjeglice preko učenja pravila igre nove sredine i pokušaja asimilacije, pa do odbacivanja starih identitetskih odrednica i preuzimanja novih.

Kao što je već spomenuto, u ovakvoj prozi najveće nevolje izaziva dječji pripovjedač, u čemu je Lujanović uglavnom uvjerljiv. Jedanaestogodišnjeg dječaka njegova dob sprječava u potpunom spoznavanju situacije u kojoj se nalazi. Tako se bolje očuđavaju pojave koje su 90-ih postajale sve značajnije, kao što su nacionalnost i vjera, a čije odjeke itekako glasne slušamo do danas. U ovom slučaju pripovjedač prenosi ratnu stvarnost izbjeglica u pozadini sasvim odmjereno. U njegovim se iskazima ne može naći pretjerano tragičnog shvaćanja stvarnosti, ali ni infantilnog humora koji može biti zamoran. On je u sasvim dovoljnoj mjeri dječje narcisoidan da pojave i događaje tumači iz vlastite perspektive. Zato mu susreti s djevojčicom Kristinom predstavljaju veći interes od vijesti iz Bosne, a za izbjeglice koje privremeno borave u stanu s njim i njegovom obitelji ne pokazuje razumijevanje. Ipak, u nekim se trenucima iluzija dječjeg pripovjedača gubi njegovim žaljenjem za djetinjstvom i iskazima u kojima tvrdi da želi biti samo dijete. Koliko god rat učinio dijete starmalim, teško je povjeravati u samosvijest djetetovih zahtjeva da ostane djetetom.

Drugi slučaj u kojem dječji pripovjedač ne zvuči uvjerljivo trenuci su u kojima se uvodi kategorija sjećanja, odnosno njezina nemogućnost. Pripovjedač se tako ne može sjetiti jesu li pospremali stan zbog dolaska tetka Željka ili zato što je to majka htjela, a kasnije se ne može sjetiti što je Kristina radila dok je on plakao kraj nje. Ako te događaje pripovijeda dijete, onda se ono toga ne sjeća jer se pripovjedno vrijeme i vrijeme pripovijedanja podudaraju, a ako se ne podudaraju, onda je pripovijedač odrastao i prisjeća se događaja iz djetinjstva što u Lujanovićevom romanu, čini se, nije slučaj. Na sreću, takvi su trenuci rijetki u romanu te ne narušavaju značajnije svijet koji on gradi.

Od pripovjedača svakako je zanimljivije ono o čemu on pripovijeda, a to je stvaranje i raspadanje identiteta naočigled. Naslov romana Tvornica Hrvata odnosi se na stan u kojem živi pripovjedačeva obitelj u koji sve učestalije počinju dolaziti izbjeglice iz Bosne. Tamo, pripovjedačeva majka Anka nabavlja ilegalne dokumente koje od izbjeglica čine Hrvate i tako im pomaže u prelasku granice i bijeg u sigurnije krajeve. Za to od njih dobiva novac i tako svojoj obitelji osigurava egzistenciju. To omogućuje uvid pripovjedaču u apsurd konstruiranja identiteta, ali i njegove posljedice na vlastitoj koži.

Nakon dolaska u Zagreb, on polako osvještava njegovu ksenofobnu i malograđansku stranu. Naime, Zagrepčani ne razlikuju Hrvate iz Bosne od njenih ostalih naroda pa tako sve nazivaju Bosancima. Zato se u dječaku svaka podjela na mi i oni neprestano urušava i pokušava uspostaviti. Dok u Bosni dvije zajednice ratuju, u izbjeglištvu u Zagrebu prisiljeni su na savezništvo osim u slučajevima kada nisu. Jezik kojim se dječak služi naročito je opasan jer se u njemu potkradaju bosanske riječi koje prijete da unište hrvatski jezik, a posljedično i čitavu državu. Njegovu majku na razgovorima za posao pristaju zaposliti, ali kao čistačicu, s obzirom na to da je iz Bosne, a kad njegovi prijatelji iz razreda govore ružno Bosancima, onda ne misle na njega. Sve to navodi dječaka da naziv izbjeglica protumači kao „onaj kojega svi izbjegavaju“. U njegovoj dječjoj perspektivi kojom se iščuđava nacionalističkoj i ksenofobnoj stvarnosti oko sebe možemo prepoznati pojave koje traju i danas, a na koje smo s vremenom prestali reagirati.

Od likova osim pripovjedača izdvaja se i njegova majka Anka koja svojom snalažljivošću i sposobnošću pokreće tvornicu iz naslova romana. Ona uz pomoć Dubravke, žene koja dobavlja papire, šalje lažna državljanstva i krsne listove ljudima u Bosnu. Već je to dovoljno da se ona izdvoji od ostalih likova, uglavnom muških koji se pokazuju aktancijalno, ali i moralno slabijima. Od djeda koji ne može prežaliti odlazak iz Bosne do pripovjedačevog oca za kojeg se sugerira da je suprugu ostavio zbog druge žene, od amidže Anteše, sitnog švercera, do tetka Željka u čijem se stanu obitelj nalazi, a koji otvoreno pokazuje da mu ona tamo smeta. Ipak, majka je puno složeniji lik od naizgled plakatne snažne žene koja se uspješno nosi s tegobama izbjegličkog života. Nju karakterizira zapanjujuća grubost i hladnoća prema djeci. Pripovjedača stoga često dočekuju psovke ili šamar ako učini štogod pogrešno kao što je javljanje na telefon nepoželjnim pozivateljima ili slučajan izgovor koje bosanske riječi, a sam priznaje da ne voli kada ga majka grli i mazi, što nasreću ne radi često. U svojem neobičnom spoju brige za vlastitu djecu i gotovo karikaturalno grubog odnosa prema njima majka Anka je lik koji dinamizira roman s, inače, plošnijim likovima.

Podvrgavanje majke Anke etičkom sudu posve je zaoštreno u trećem dijelu naslovljenom Dug. Kada poželi odustati od „proizvodnje“ Hrvata, na vratima obitelji pojavljuje se Žena u crnom koja moli majku da izda još jedan krsni list za nju i njenu kćer kojoj je potrebno transplantirati jetru u inozemstvu. Oni koji su se spasili dužni su onima koji su ostali iza njih. Rat koji se uvukao u tekst onemogućuje majci poziciju neutralnog držanja po strani te što god učini ili ne učini, može se smatrati djelovanjem agensa. Neprestano pojavljivanje Žene u crnom, njene prijetnje i izranjanje u snovima pokazuju kako se u iznimnim i izazovnim trenucima teško sakriti i odbiti biti subjekt kada više silnica od lika zahtjeva da on to bude te čine taj dio romana poprilično napetim, gotovo moralnim trilerom u kojem ishod nije lako predvidjeti.

Iz svega navedenog, nemoguće je ne zamijetiti velike podudarnosti s već spomenutim romanom Hotel Zagorje Ivane Bodrožić. Odrastanje u ratu, dječji pripovjedač, izmještenost iz ratom zahvaćene sredine, odsustvo oca (koji u Lujanovićevom romanu nema toliko značajnu ulogu kao u Hotelu Zagorje) okosnice su oko kojih oba romana razvijaju svoje narativne i tematske strategije. Zato su i slabosti njihovih romana slične, a one se pokazuju u nedosljednosti izvedbe dječjeg pripovjedača. Ipak, njihovo razilaženje i poticaj za promišljanje tekstova nalazi se u krajevima romana. Dok Hotel Zagorje završava useljenjem u stan i umirujućim disanjem, za Tvornicu Hrvata se može reći da zatvara svoj tekst jednim poprilično ambivalentnim smijehom koji čitatelju prepušta odluku o sudbini likova.

Konačno, nakon čitanja romana legitimno je zapitati se kakva je uloga književnosti u proizvodnji identiteta. U jednom trenutku država, nakon što je primijetila da se fabriciranje Hrvata otelo kontroli, počinje tražiti dokaz da su se osobe koje traže hrvatsko državljanstvo napismeno izjasnile kao Hrvati. Dok se pisana riječ od strane maliciozne birokracije i nacionalističke ideologije, kojima ona uostalom ne pripada, niti je ikada pripadala, koristi kako bi se identitet okamenio i dokazao, književnost, kako je Lujanović zamišlja i piše, upravo čini suprotno. Ona svojom jezičnom proizvodnjom pokazuje da su identiteti maske koje kriju muklu prazninu, odsustvo jedinstvene i stabilne točke. Svaki pokušaj da se oni konstituiraju kao esencijalni izjalovit će se i pokazati da je njihovo prekrivanje subjekta uvijek manjkavo. Književnost u romanu Tvornica Hrvata nacionalni identitet prokazuje kao karnevaleskno presvlačenje, neprestanu izmjenu obilježja kojem se smiju jedna majka i njezino dvoje djece.