Trulo društvo i propuštene prilike

Višestruko nagrađivana pjesnikinja, esejistica, prozaistica i prevoditeljica Ivana Šojat autorica je romana Sama koji nas direktno suočava s problemom položaja žena u današnjem društvu baveći se eksplicitno i gotovo isključivo društvenim teškoćama i nepravilnostima vezanima uz pojave poput stigmatizacije razvedenih i neudatih žena te posebice žena bez djece – onih samih.

Kroz prizmu razvedene i prevarene žene u kasnim tridesetima čitatelju se na temelju nekoliko grubo ocrtanih priča o ženama iz njezine neposredne okoline servira tek naizgled vrlo široka, ali zato zasigurno vrlo poopćena slika o međuljudskim odnosima, braku, roditeljstvu, moralu, psihičkim poremećajima, samoći, strahu i neprestanom korištenju dijaloga, kojime se čitatelju nameće iluzija o neprestanoj potrebi za iskrenošću, otvorenošću i pomirenju, a koji pak ne vodi k rješenju.

Glavna junakinja i pripovjedačica Mirna doima se odbačenom od društva, roditelja i bivšega supruga. U romanu se prepoznaju obrisi već viđenih bračnih scena, tradicionalnih konstelacija i svježi tragovi patrijarhata – suvremena je to svakodnevica truloga društva koje ignorira zlostavljanje u obitelji te potom u novinama čita o femicidu u stanu iznad vlastitoga, a probleme poput alkoholizma i izvanbračnih izleta pripisuje uobičajenom i prihvatljivom muškom ponašanju. S druge strane, iako je žene autorica pokušala oslikati kao žrtve mizoginije, one i jedna drugoj prenose traume i teret s generacije na generaciju, nazivaju se pogrdnim imenima unatoč tomu što su sve redom žrtve istih muškaraca, same si nameću uloge koje niti mogu niti žele ostvariti.

Jasno je i nepobitno da autorica u ovome najnovijem romanu kritički piše o društvu koje umanjuje bilokakvu vrijednost žene koja je sama – bilo da je ona usidjelica poput preminule susjede Mandice ili raspuštenica poput Mirne. No, previše bi pompozno bilo reći da je ovo roman o ženi koja se ne drži od standardnoga scenarija i koja je spremna na radikalne iskorake i odluke. Ona je i dalje paralizirana i troma, promatračica vlastitoga života kojim i dalje upravljaju drugi i za čije su manjkavosti uvijek drugi krivi. Mirna se samoinicijativno od supruga razvodi nakon što ga uhvati u preljubu, ali zapravo ne zna ni zašto se za njega udala i postaje retroaktivno svjesna njegove malodušnosti prema njihovome odnosu. Bez djece, umrijet će sama, govori joj majka koja je isto tako pretrpjela i oprostila prevaru. Prevaru s kurvama – tako ih je nazivala Mirnina majka, a istodobno je odlučila i dalje lijegati kraj svojega poštenog supruga i svaki ga dan dočekivati s ručkom. Kuhala mu je ćufte koje je Mirna potom povraćala i razvila poremećaj u prehrani kojega se nije riješila ni do danas. No, ne čini se da je svjesna svoga problema, ne promišlja o njemu dublje, a i tek ga na tri mjesta ovlaš spomene kao da se radi o normalnim svakodnevnim aktivnostima. Počela je povraćati jer je otac majku nazvao debelom, a njoj je kao malenoj govorio da je lijepa na mamu, mamu čiji je moto bio – pregrmjeti, prešutjeti, pretrpjeti, stisnuti zube, ostati talac pakla s djecom kao ucjenom. Naizgled je riječ o romanu koji je sraz tradicionalnog i modernog, mizoginog i pravednog, ali zapravo se više doima kao košmar u kojem je najviše naglaska na autodestruktivnom.

Iako snažnog naslova koji podrazumijeva određena očekivanja, roman niti iznenađuje temom niti formom. Toposom smo ponovno u Osijeku, autoričinom rodnom gradu, a Šojat se dosad već bavila sličnom temom međuljudskih odnosa, konkretno, u Ničijim sinovima tako se već iz polifone muške i ženske perspektive bavila propadanjem bračne zajednice. U tome se romanu pojavljuju izdašni dijalozi koji vode nekom trećem mjestu ili barem pokušaju njegovoga pronalaska, a dijalozi o konkretnim traumama najistaknutiji su u romanu Jom Kipur između psihijatra i branitelja, dok pak u ovome romanu o traumama iz djetinjstva prijateljica psihologinja razgovara s protagonistkinjom. Dijalozi su igrali i vrlo značajnu ulogu u romanu Unterstedt čija se cjelokupna radnja vrti oko teme obitelji.

Čini se da autorica pokušava dijalozima privući čitatelja, uvući ih u priču i ostaviti dojam o vjerodostojnosti i pokušaju razrješenja. No, njihova repetitivnost, jednoličnost i jednodimenzionalnost ne čine ih svrhovitima. Inzistira se na dijalozima koji bi trebali biti otvoreni i iskreni, ali su zapravo površni i ne dotiču se dubine problema. Dijalozima se prenose informacije o razmišljanjima likova, o njihovom emocionalnom stanju i o njihovom karakteru. Riječ je o smislenosti, a ne o pukoj razmjeni praznih riječi. Ako oni ne napreduju i ne potvrde spomenuto kako priča napreduje, tada dovodimo u zabludu i zbunjujemo čitatelja, a desetak jednakih rasprava koje sadrže gotovo jednake izjave o propalim brakovima počinju zamarati i stvarati suprotan efekt od željenoga.

Tema svih tih razgovora u romanu, razumljivo, jest za neko određeno vrijeme primarna okupacija likova koji govore, ali same likove svodi na isključivo jednu dimenziju i lijepi im etiketu žene iz propaloga braka koja tek usput u pozadini radi nešto drugo osim što prevrće iste teme s bliskom osobom – poput Mirne za koju saznajemo da prevodi, Jasne koja radi s problematičnom djecom i majke koja neprestano kuha ručak za muža koji ju je varao. Dakle, doista je bitno što točno likovi govore i kako, iz njih čitatelj zaključuje tko su, što planiraju i kako im je trenutno, a u ovome romanu oni pokazuju da likovi samo stagniraju i mire se time. Dijalozi između majke i Mirne povremeno su konfliktni, ali ne ulaze u dubinu problematike, djeluju kao da se raspravlja otvoreno i iskreno, ali tek na zadnjim stranama romana Mirna govori majci da je oduvijek znala za očeve prevare te da je i bivši suprug Kristijan nju varao. Ako imamo tu činjenicu na umu, sve nesuglasice između njih samo su produkt loše komunikacije koja se tek naizgled čini otvorenom zbog povisivanja tona, ali su potom potpuno u srazu s inicijalnom intencijom za stvaranjem slike o dobrim i bezgrešnim ženama jer se one na koncu međusobno nazivaju histeričnima – baš kako ih nazivaju i muškarci koje osuđuju – te dokazuju manjak ženske solidarnosti.

Jasno je da je roman Sama pisan iz ženske perspektive, no pokušajem da se dočara toksičnost društva kojega opisuje, autorica upada u zamku – likovi ostaju poprilično plošni, karakterizacija je crno-bijela, čime roman konačno i gubi na uvjerljivosti. Mirna, njezina majka i prijateljica psihologinja Jasna su zapravo jedine kojima je autorica dala glas i prostor i koje doista progovaraju. Usput kratko čujemo Mirninoga supruga kada se ona prisjeća nekih događaja iz prošlosti, a Mirninoga oca čujemo samo jednom.

K tome, i svi su muškarci u romanu poput tamnih silueta – lažljivci, varalice, negativci. Plošni, ali svrsishodni. Pojave se kao ravnatelj u školi koji verbalno zlostavlja mlade učiteljice kakva je bila i Mirna ili kao susjed Božo koji tuče suprugu – i nemaju drugu dimenziju. Čak ni Mirnin otac ili Mirnin bivši suprug Kristijan, a niti Jasnin bivši suprug – alkoholičar. Oni su za Mirnu glavni krivci, ali su u djelu zapravo usputni pozadinski likovi s naglašenom isključivo jednom negativnom karakteristikom. Jedini ne-negativan muški lik koji progovara u djelu jest Mirnin urednik Zoran – blagi pozitivac s kojim Mirna povremeno porazgovara preko telefona. Njegova uloga u romanu je zapravo potpuno nejasna, naime, doima se kao da je naknadno ubačen u roman samo kako bi se izbjegla isključivo crno-bijela karakterizacija likova. Da nisu toliko plošni, da su uvjerljiviji kao likovi, i ideje koje je autorica htjela prenijeti bile bi uvjerljivije i snažnije.

S druge strane, žene u romanu neprestano prevrću jedne te iste teme i razgovaraju o tome koliko su jadne, ne mičući se s mjesta, čime se opet vraćamo na prethodno spomenutu paraliziranost i tromost. Majka ostaje u odavno propalom braku, Mirna gleda kako život prolazi kraj nje, gleda kako mlada kolegica ravnatelja prijavljuje za seksualno nasilje i u dijalogu s Jasnom zaključuje da je u redu što ona sama pred mnogo godina u istoj situaciji nije ništa poduzela, naime, bilo joj je osigurano stalno radno mjesto pa je u redu što je šutjela. Jednom je djelovala i zvala policiju znajući da susjed Božo tuče svoju suprugu, a nakon konflikta sa spomenutom Božinom suprugom samo je nastavila slušati nasilje misleći o njihovoj djeci. Misleći o toj djeci za čiju skrb se mogu pobrinuti nadležne službe, misleći i slušajući sve dok susjed ne ubije svoju suprugu.

Autorica je u ovome romanu ženama dodijelila već spomenutu etiketu žene iz propaloga braka istodobno se boreći protiv negativnog etiketiranja i nemogućnosti žena da se izvan braka i ostvare. Njihova se cijela karakterizacija vrti upravo oko tih spomenutih odnosa s muškarcima. One su gotovo poput karikatura – majka koja trpi radi reda, Mirna koja je očajna i histerična i Jasna koja je uvijek glumila čvrstoću, a pritom je najproblematičniji lik u ovome romanu majka i njezina uloga. Ona je ta koja forsira ostanak u braku pod svaku cijenu, koja je za sebe odabrala takav scenarij i nameće ga kćeri, koja žene oko sebe naziva usidjelicama i kurvetinama, koja misli da je bračne probleme sakrila od kćeri, a u sobi pored Mirnine se svađala s ocem i telefonirala s prijateljicama te im prenosila detalje o njegovim prevarama. Manjak komunikacije između nje i kćeri koju je očito emocionalno zapostavljala, a radi koje je ostala u braku, rezultirali su i njezinim potpunim neshvaćanjem Mirninoga života, sljepoćom kada su u pitanju poremećaj u prehrani i drugi problemi u životu njezine kćeri, rezultirali su traumama za koje Mirna krivi oba roditelja, ali u romanu je samo Mirnina majka dobila oprost. Autorica joj pri kraju romana daje glas, a ona dobiva priliku za suze i rečenicom u kojoj priznaje da nije bila dovoljno hrabra kako bi se razvela odmah dobiva oprost. Očito se suzama lako obrišu grijesi.

Roman Sama je na prvo čitanje doista pitko štivo (čak i prepitko s obzirom na tematiku) koje potom po zatvaranju korica i dubljem promišljanju počinje djelovati poput klišeja, nedovršeno u brojnim aspektima i nažalost, nedovoljno razrađeno, posebice u aspektu karakterizacije likova, njihovome manjku proaktivnosti, samosvjesnosti, rada na problemima i potrazi za rješenjima kako bi se dokazalo da se mogu razviti dalje od etiketa koje im je dala autorica i koje im daje društvo te kako bi se potvrdila bilokakva vrijednost tih žena koje su same. Vidljivi su autoričini pokušaji da i dijalozima i kroz prvo lice ostvari dublju psihologizaciju likova, ali pritom posrće i izgubi nit vodilju te potom gotovo da negira tezu o mogućnosti ostvarenja žene kao jedinke izvan bračne zajednice. Iako se lako poistovjetiti s pripovjedačicom ili ženama iz njezine okoline, to činimo uslijed sličnoga vlastitog iskustva koje upisujemo pri čitanju ili pak neizbježnog suosjećanja, a ne zbog uspješnog portretiranja likova. Roman nas pri čitanju podsjeća da smo jadne i trome te da samo takve možemo i ostati, ali da istodobno barem nismo jedine.