Svugdje je lijepo, ali doma nije nigdje

Marko Đorđić je čefur, stranac u rodnoj Sloveniji, na Fužinama gdje je odrastao. Roditelji su mu porijeklom iz Bosne, a u očima mnogih tamošnjih mještana baš su ti doseljenici s prostora ostatka bivše Jugoslavije neotesani, nekulturni i u najboljem slučaju tek korisni za teške poslove. ,,Čefuri raus!” pisalo je na grafitu u prvome romanu o životu ovoga protagonista, a roman Đorđić se vraća autora Gorana Vojnovića svojevrstan je nastavak toga, po ksenofobnome grafitu nazvanoga romana.

U tom spomenutom prvom romanu pratili smo Đorđića kao sedamnaestogodišnjeg mladića koji svoje mjesto u društvu traži na ljubljanskim Fužinama. Marko proživljava sve moguće aspekte zbunjenosti i potrage za definicijom samoga sebe – u društvenom, kulturnom i nacionalnom smislu. Svoga su položaja upravo zbog svoga porijekla vrlo dobro svjesni i protagonist i njegovi prijatelji Dejan, Adi i Aco s kojima krati vrijeme, koji to svakodnevno gledaju i proživljavaju, a naposljetku i sami usvajaju takav identitet – identitet neprilagođenih, tuđinaca, problematičnih. Nije to teško jer u novoizgrađenoj četvrti Fužine, gdje Marko živi s majkom Rankom i tatom Radovanom, gotovo su svi stranci s juga, odakle su sa sobom donijeli svoj način života, svoj jezik i – sada već i slomljenu nadu koju su sa sobom nosili kada su se za vrijeme prošle države selili na bogati sjever radi posla. No, kamo i zašto je otišao Marko Đorđić i zašto se sada vraća?

Njegova je osobnost snažno obilježena utjecajem stranoga na njegovo jastvo, vidljivo je to u oba romana. Ispočetka je odgajan bez previše ljubavi i pažnje, naime, njegovi su roditelji poprilično očvrsli u postsocijalističkoj tranziciji. Pred njega je postavljeno očekivanje da postane košarkaš, neostvareno očekivanje koje će se preliti na drugi roman i zaokružiti ga, baš kao i protagonistova sklonost nedaćama. U romanu Čefuri raus! saznajemo o markiranju treninga, škole, pijanstvu te Markovom naizgled konačnom odlasku. Jedna pijana vožnja autobusom rezultirala je prijavom, potom i zlostavljanjem mladih čefura od strane policije, a napose i njihovom padu. Kada se Aco osveti vozaču autobusa i ne pretuče ga na smrt isključivo zahvaljujući Markovoj intervenciji, Radovan svoga sina pošalje odakle je on sȃm došao – u Visoko u Bosni i time se krug zatvara. Marko mora proći patnju svojih predaka. Marko odlazi.

Goran Vojnović svojom pričom o Marku Đorđiću razotkriva krhku potragu za identitetom koji je usko vezan uz pitanje što je zapravo dom. Jer to nije ni ratom razorena Bosna u kojoj su stvarana sjećanja za vrijeme ljetnih praznika, a niti Slovenija kojoj trebaju jeftini radnici, a koja pritom marginalizira strance i gdje u školi slovensku djecu roditelji posjedaju u prve redove, blizu učitelja, a učenici čije prezime završava na -ić zauzimaju mjesta u zadnjim klupama. Kao rezultat takve marginalizacije i rano stečene distance ostale su slomljene figure koje zajedno žive u skučenom prostoru na Fužinama – nezadovoljne, nervozne i uvijek na rubu sljedeće katastrofe ili već jednom nogom u njoj. No, kada Marko napusti Sloveniju i ode u Bosnu, ponovno bude stigmatiziran. Za njih je također čefur, iako oni koriste drugačije pojmove. Nekima je Janez, nekima smeta njegovo srpsko prezime i ime njegovoga oca – stranac je u svojoj domovini, ali i stranac u domovini svojih roditelja.

U oba romana ističe se vrlo grub jezik fužinske mladeži i odraslih, a psovke upravo odražavaju surov svijet iskustva marginaliziranih. Autor to čini dinamično i autentično, kroz snažne dijaloge, bez suzdržavanja i bilokakve zadrške ili pak cenzure. Na ovome je mjestu važno spomenuti i eventualnu zamjerku ovim romanima, a koja ne ide autoru, nego prijevodu. U oba izvornika se, naime, psovke i južnoslavenski jezici u međusobnoj komunikaciji čefura uvelike izdvajaju od slovenskoga, a pri prevođenju na hrvatski se cjelokupan tekst nažalost stapa u jedan jezik i velik dio snažnoga dojma koji imamo pri čitanju izvornika ovdje se nepobitno gubi. No, ovdje sam i sama svjesna da je u takvoj situaciji doista teško pronaći rješenje i željeni efekt je barem djelomično ostvaren razgovornim jezikom u dijalozima punim psovka. No, kakogod, i u izvorniku i u prijevodu krajnja simbolika toga surovog jezika jest sama po sebi snažna i kao takva i jest uspješno prenesena, a usto su jednako snažni i trenutci u kojima se pripovjedač u prvome licu u svojevrsnoj samorefleksiji bori sa sobom i svojom situacijom, detektira vlastite pogreške i preispituje moguće ishode. Suočen je s vlastitim emocionalnim svijetom kojemu nema mjesta u svakodnevici koja od njega traži isključivo čvrstoću.

Roman Čefuri raus! doživio je veliki uspjeh zbog toga što se prvi put u ovoj formi govorilo o rasizmu i šovinizmu u slovenskome društvu, o socijalnoj diskriminaciji i policijskom maltretiranju imigranata, a kroz pripovjedača u prvome licu, čefuri su prvi put u književnosti dobili glas, a pojavili su se i Izbrisani, ljudi koji su nakon osamostaljenja Slovenije 1992. izbrisani iz registra stanovnika jer nemaju slovensko državljanstvo, a od kojih i danas u Sloveniji živi više tisuća kao osobe bez državljanstva i službeno – nepostojeći.

No, Marka Đorđića nisu izbrisali i Đorđić se sada vraća. Odrastao je i spletom okolnosti se ponovno pojavio na rodnim Fužinama. Između ostaloga, jer očito ima još mnogo toga za ispričati, što i naglašava u ovome romanu. Unatoč tomu što više nije dijete i mladi izgubljeni tinejdžer, Đorđić još uvijek traži svoje mjesto pod suncem, pita se gdje mu je dom i tko je on zapravo, a prije svega se bori s promjenama koje su se dogodile u deset godina i onima koje su se trebale dogoditi, a nisu. U romanu se isprepliću retrospektivne priče o životu u Bosni i vremenska linija današnjih događaja nakon povratka kući. Kući, pod navodnicima. Protagonist je u Bosni došao do gorke spoznaje da je njegov desetogodišnji boravak u njoj bio sasvim drugačiji od prijašnjih povremenih kratkotrajnih posjeta rodbini. Ako je u Sloveniji bio samo čefur, u Bosni je bio samo Janez, koji također – tamo ne pripada. Osim toga, spetljao se i s Bošnjakinjom Almom, što za njega sa srpskim prezimenom svakako nije bilo društveno prihvatljivo. Šokiran shvaća da je i u Bosni običan pijun u igri nacionalnih i vjerskih sukoba, onaj koji uvijek načelno mora pripadati određenoj strani, a u stvarnosti ne pripada nigdje.

Nakon povratka iz Bosne, deset godina stariji Đorđić razočarano utvrđuje da su se, bez obzira na to što Fužine u njegovoj mladosti nisu bile baš poticajna sredina za odrastanje mladih, u deset godina još više promijenile. Klupe su prazne, igrališta preuređena, oko škole je podignuta visoka ograda, a stanovi su toliko poskupjeli da si sada ni čefuri ne mogu priuštiti život u čefurskom naselju. Osim toga, shvaća da se iza vrata stana obitelji Đorđić nije mnogo toga promijenilo. Majka Ranka i dalje šutke prkosi suprugu Radovanu koji viče kadgod stigne i kojemu je to i dalje jedini način komunikacije. Obiteljski problemi još uvijek se rješavaju lupanjem vratima i izostankom bilokakvog konkretnog razgovora o nedaćama, a ljubav se pokazuje kuhanjem punjenih paprika i kave nakon ručka.

Đorđića je Bosna je zasigurno promijenila, a on je zbog tog iskustva svojoj okolini na Fužinama postao još malo manje razumljiv i opetovano se počeo dodatno izdvajati. U ovome romanu jasno je da su tema i sȃm stil mnogo mračniji nego u prvome romanu. Povrh svega, protagonist počinje shvaćati koliko je zapravo sličan svom ocu koji mu je uvijek bio svojevrsni protivnik i prepreka na putu do njegove slobode i snova. Đorđić konačno shvati da su oboje, i on i Radovan, samo izgubljeni i uplašeni ljudi koji zbog svoga odgoja i očekivanja okoline ne mogu i ne znaju izraziti svoje strahove i brige te zbog toga cijeli život bježe od svega, što im pak govori da su zapravo ranjiviji nego što se usuđuju priznati.

A tu su i njegovi stari prijatelji iz prvoga romana – Aco, Adi i Dejan. Adi je ovisnik o drogama kojega brat Sanel, zakleti musliman, želi spasiti od pakla droge neobičnom metodom – švercom. Dejan je pak otišao u Slovenske Konjice i tamo postao Janez s pravim poslom, printerom i skenerom. Aco je u zatvoru, ali nitko ne zna točno zašto. Prođe samo jedan vikend kada dođe na liječnički pregled i opet sve krene po zlu. Zapravo, Đorđićev život – bilokada i bilogdje – djeluje kao "bure baruta". Preostaje jedino pitanje tko će zapaliti žicu, kolika će biti eksplozija i kakve će biti njezine posljedice. Situacije su to poput šverca mesa, posjeta Slovenskim Konjicama, oproštajne noći s Acom, neobičnoga odnosa s Dejanovom sestrom Natašom, ljubovanja s Almom, posjeta onkologiji s ocem ili čak gledanja utakmice Eurobasketa na kojemu Slovenija blista.

Vojnović je zbivanje romana Đorđić se vraća vješto smjestio u vrijeme održavanja Europskoga prvenstva u košarci 2017. godine koje je završilo finalnom utakmicom između Slovenije i Srbije te naravno – konačnom pobjedom Slovenije. Naizgled potpuno nebitan sportski događaj ima izniman značaj za narativ, ali i za odrastanje glavnoga lika, jer je svaka utakmica i praćenje košarkaša koji su praktički Đorđićeva generacija gorak podsjetnik da bi uz ustrajnost i podršku, on sȃm danas također mogao igrati na tome parketu.

Đorđićev ponovni konačni pad naslućujemo kada mu majka Ranka prenese da ga je tražila policija, a on ni sȃm ne zna zbog čega. U kratko je vrijeme iznova zbijeno toliko grijeha i prekršaja da ni ne može znati, ali zato zna da se ne može s njima suočiti. Zna jedino da mora ponovno pobjeći. Odgovor na pitanje kamo ovaj put i na koliko godina možda ćemo pronaći u trećem nastavku priče o Đorđiću koji zasigurno, ako bude napisan, neće biti ništa manje britak nego što smo navikli čitati od Vojnovića.

Goran Vojnović poznat je po svom ultrakritičnom stavu prema populističkom premijeru Janezu Janši, koji između ostalog iznosi u svojoj kolumni u slovenskome Dnevniku. Kao što Janša još uvijek definira slovensku sadašnjost, unatoč tomu što je od kasnih osamdesetih dvaput bio u zatvoru (jednom zbog političkih razloga, jednom zbog korupcije), Vojnovićeva oba romana o Marku Đorđiću i dalje opisuju slovensku sadašnjost. I ne samo njihovu. Iako autor progovara o slovenskim posebnostima, mentalitetu te jeziku, roman predstavlja paneuropsku, a možda i svjetsku priču o iskustvu koju bi gotovo svaki migrant mogao ispričati na tek ponešto drugačiji način. Vojnović je tom globalnom sloju koji nije ni herojski ni demonski podigao spomenik koji prikazuje ljudske ruševine postindustrijske depresije – bez kiča, ali uz veliku dozu zabave, humora, ironije, istine i gorčine.