Treći roman slovenskog pisca
Gorana Vojnovića Smokva već i na formalnom nivou kompleksniji je i ambiciozniji
od prethodna dva. U toku nekoliko dana oko djedove sahrane, pripovjedač Jadran priča istoriju svoje porodice. Nju čine iskustva triju generacija parova; pripovjedačevih babe i djeda, majke i oca, te na kraju, njega i njegove supruge. Na sve tri generacije utiču istorijske prilike u kojima likovi pokušavaju da održe porodicu, zbog čega se i roman može čitati barem na dva nivoa, od kojih jedan predstavljaju lične priče u privatnoj sferi, a drugi prožimanja sa javnom sferom i političkim kontekstom u periodu socijalističke Jugoslavije, njenog raspada i poratne sadašnjice.
Na nivou privatnog, riječ je o ljubavnim pričama triju parova, pri čemu je od posebne važnosti prikaz razvoja tih priča. Tim postupkom odnos između dvoje ljudi nije sveden samo na jedan trenutak, bilo to zaljubljivanje ili razočarenje. Naprotiv, svaki od ovih odnosa prolazi kroz različite faze i svaki par mora da se suoči sa velikim izazovima, ali i da uspije da pronađe pravu dinamiku svakodnevnog života u zajednici. Ujedno, ovakav pristup omogućava autoru i da opiše međuljudske odnose u različitim životnim dobima. Prostor u romanu podjednako dobijaju tinejdžerske ljubavi, mladi parovi, kao i cjeloživotni bračni odnosi. S druge strane, sva su tri para heteroseksualna, što govori o jednom konvencionalnom shvatanju porodice, zbog čega roman ne preispituje različite mogućnosti i aspekte sekualnosti, i zbog čega ponekad anahrono djeluje, kao nekakva porodična storija iz realističke književne tradicije.
Izazov za svaki od ovih parova predstavljaju trenuci napuštanja. Napuštanje je u prve dvije generacije barem inicijalno čin muških likova. Kada pripovjedačev djed Aleksandar prekrši obećanje da ni iz kog razloga neće napustiti porodicu, te ode u Egipat da radi, odgovor koji od svoje žene Jane dobija takođe je napuštanje. Neposredno pred njegov povratak, Jana odlučuje da ga ostavi, ali slijedi neočekivani obrt. Ona će imati moždani udar i Aleksandar će do kraja života morati da brine o njoj. Umjesto racionalnog čina napuštanja, u neku ruku vraćanja istom mjerom, Janino napuštanje predstavljaće radikalni čin apsolutnog napuštanja, bez ikakve mogućnosti da se vrati u zajednički život. Ironično, ova vrsta napuštanja podrazumijeva stalno fizičko prisustvo, ali emotivno napuštanje.
Ova je priča, generacijski prva po redu, ujedno i najupečatljivija. Takođe je naročito zanimljiva za čitanja iz feminističkog ugla. Jana, naime, nije mogla biti ideal ženske odlučnosti i autonomije, jer njena namjera da zatraži razvod predstavlja odgovor na muževo iznevjeravanje. Ali, zanimljivo je kako autor odlučuje da taj njen čin onemogući i da je doslovno fizički ograniči, na nivou tjelesnog, ne dozvoljavajući joj da nađe drugi izlaz osim zatvaranja u sebe. Ako je u pitanju autorska namjera da se prikaže kako je u generaciji naših baka i uprkos socijalističkoj emancipaciji žena bila dvostruko opterećena, i dalje vezana za kućni rad i porodični život, onda bi to trebalo nedvosmislenije opisati u tekstu. U ovakvoj postavci, Janina sputanost rezultat je ograničenja samog teksta i autorskog izbora da joj ne dozvoli da svoju namjeru ispuni. Ne samo to, već će pripovjedaču Janino stanje poslužiti kao osnova da pretpostavi da se njegov djed ubio onda kada saznaje da ga je supruga htjela napustiti. Stoga izgleda kao da je Janino stanje samo veća kazna za Aleksandra, ne uzimajući u obzir da je ona najviše stradala i da gotovo nema nikakvu slobodu, niti odlučivanja, niti kretanja.
Za razliku od većine savremenih regionalnih muških autora, u Vojnovićevom tekstu likovi žena, međutim, nijesu samo sjenke muškaraca, a parovi o kojima piše su ravnopravniji nego što je to inače slučaj. Ipak, pripovjedač je muškarac i priča prati muški rodoslov, što nužno rezultira time da žene ostanu u pozadini. Njihovi postupci su gotovo po pravilu samo odgovor na djelanje njihovih partnera, zbog čega se i tumače iz muške perspektive i u odnosu na to kakve posljedice oni ostavljaju po mušku granu porodice.
Drugi nivo priče, koji se odnosi na istorijske prilike, uvodi kritiku nacionalizma. U ovom slučaju, druga priča po generacijskom redu, ona između pripovjedačevih roditelja Safeta i Vesne, obilježena je događajima iz devedesetih godina. Kada nova slovenačka država odluči izbrisati građanke i građane koji su došli iz drugih jugoslovenskih republika, ostavljajući ih bez državljanstva, Safet napušta Sloveniju i vraća se u Bosnu. Taj njegov čin izveden je dramatično. On odlazi bez pozdrava, svojoj supruzi se javlja tek kada je već donio odluku i kada je napustio njihov zajednički život. Što je još jedan primjer toga da su ženski likovi usputne žrtve nepromišljenih akcija svojih supruga. Kasnije, godinama jedva da se čuje sa sinom, ovaj ga još rjeđe posjećuje i živi poput osobenjaka izdvojen od svih.
Ukoliko bi prva priča mogla biti posmatrana kao realistična, uz svedenu dozu neobičnog, kojem je uzrok Janino groteskno 'odsustvo kroz prisustvo', onda joj je druga kontrastna, jer je u njoj groteskno dominantno. Safet je stereotipno prikazan kao duhovit i naprasit Bosanac, koji je u vremenu mira tvrdoglav u borbi protiv nepravde, ali će u ekstremnim okolnostima ta njegova nepromišljenost samo pogoršati situaciju. Suprotnost Safetu je Slovenac Dane, muž Vesnine sestre, zamišljen kao još jedan stereotip. Dane smatra Bosance zaostalima i ne čudi što je on u neku ruku krivac zbog Safetovog odlaska. Odnos između ove dvojice likova i karakterizacija Safeta najlošiji su dio romana. Dok je obrt u prvoj priči mogao biti opravdan, Safetovo potonje ponašanje djeluje nemotivisano i predstavlja najveći izvor čitalačke frustracije.
S druge strane, Safetova iracionalnost, osim stereotipije, mogla bi biti uzrokovana i situacijom gotovo nezamislive nepravde koju trpi. Ta nepravda, birokratsko brisanje osobe, toliko je apsurdna da je i reakcija lika u skladu sa njom. U tom smislu, moguće je povući paralelu između Safeta i Jane. Kao i ona, i on se na neki način samoukida kako bi artikulisao svoju pobunu, kada mu ništa drugo ne preostane. Najgrotesknija epizoda u romanu, i u formalnom smislu najlabavije motivisana, takođe je vezana za njega. Autor izvodi vratolomiju kako bi objasnio na koji način Safet dolazi do slovenačkih novina. Jer, dok živi izolovano u Bosni, jedini kontakt koji ima sa prethodnim životom jeste opsesivno praćenje umrlica. Za njega su mrtvi jedini živi, i kao i Jana, njegovo postojanje je dato kroz paradoks 'živog mrtvaca'.
U trećoj, okvirnoj priči, pripovjedač je ujedno i glavni lik. Sve ostale priče reinterpretacija su porodične istorije u funkciji njegovog pokušaja da spasi svoj brak sa Anjom. Stoga se i roman završava eksplicitnim razotkrivanjem Jadranove pozicije. Njegova intervencija jeste ono što spaja priče, on daje objašnjenje Safetovog odlaska, Janinog razloga za napuštanje Aleksandra, kao i ostalih postupaka likova. Anja je, s druge strane, ta kroz čije riječi se dovodi u pitanje način na koji je priča ispričana, tako da se iskustva svih triju parova međusobno povezuju u jedan tok. I pored ove značajne uloge koja je data Anji, njen je iskaz uokviren Jadranovim promišljanjima, tako da ona opet nije u prvom planu.
"Uvijek je sve iz ljubavi. Samo ljubav nije iz ljubavi", moto je Vojnovićevog romana, koji predstavlja dalji razvoj poetike ovog autora. I pored slabijih mjesta, koja se opet mogu pravdati time da su plod Jadranovih 'projekcija', dosta dobro su uvezane različite niti priče. Napredak je uočljiv i kada su ženski likovi u pitanju, ali je on samo do jedne mjere sproveden, pa žene ipak ostaju u drugom planu. Riječ je stoga o tradicionalnom muškom pripovijedanju, koje prati muški rodoslov, a konvencionalan je i način na koji se zamišljaju emotivne i bračne veze. Zbog svega toga, iako je riječ o romanu koji je formalno promišljen, osjećaj koji ostaje nakon čitanja je mlak. U pitanju je nešto više od stilske vježbe, ali su tema i tradicionalni pristup ograničili tekst tako da on ipak djeluje pomalo zastarelo i već više puta pročitano.
Foto: Aramisse / Flickr
