Svijet kao dosjetka

Najveći broj razloga za današnja samopreispitivanja u svijetu književnosti i umjetnosti, odnosno za ovu krajnje suvremenu nelagodu u kulturi, duguje svoje postojanje tehnološkoj inovaciji po imenu internet, čija je pojava, smatra se, ozvaničila početak tranzicije iz takozvane "Gutenbergove galaksije", utemeljene na prevashodstvu štampe, knjige i pisma, prema eri digitalnih društava u kojima ćemo, na paradigmi beskonačnih kombinacija nula i jedinica, postojati kao virtualni mi, ko god da jesmo i gdje da to bili.

Dok još uvijek izostaju ozbiljnija razmatranja o tome šta bi za fenomene kao što su muzika, slika ili književni tekst, dakle, za samu ontologiju umjetničkog djela i za estetiku recepcije, značilo to kada bi se cjelokupno polje kulture izmjestilo iz analognog u digitalni domem, navijačka euforija s jedne strane i pred-apokaliptična rezignacija s druge strane trenutno su jedina dva prevladavajuća odnosa prema ovakvim pitanjima. Ukratko, šta muzika, slika i tekst u takvim novim okolnostima mogu – mi to još uvijek ne znamo.

Objavljujući tokom više godina svoju žanrovski šaroliku prozu (književnu, esejističku, kolumnističku, itd.) na blogu pod pseudonimom Babl, Pero Kvesić je, među regionalnim književnim imenima, jedan od rijetkih koji su se odazvali pozivu interneta i odlučili se njegovim komunikacijskim potencijalima okoristiti, što je u slučaju ovog autora, koji je i po staromodnim modelu uživao veliku popularnost na hrvatskoj književnoj sceni, rezultiralo zavidnom čitanošću. Sadržaj Kvesićeva bloga na nešto manje od pet stotina stranica objavljen je pod naslovom Čovjek-vadičep sreće Ženu-ribu, koji se tako pridružuje pozamašnom autorovom književnom-umjetničkom opusu, počevši od zbirki pripovjedaka Uvod u Peru K. iz 1975., Mladi K. iz 1983. i Uspomene urednika erotskog magazina iz 2003. i Vrijeme rata i razonode iz 2014. godine, pa do romana Što mi rade i što im radim iz 1984., Rent-a-car express iz 2000. i Stjecaj okolnosti 2002. godine.

Budući začeta na internetu, a potom i objavljena, dakle, na "staromodan" način, ova zbirka Kvesićeve proze može nam poslužiti kao neka vrsta studije slučaja (case-study) na temu mogućnosti i ograničenja spisateljstva u novonastalim digitalnim okolnostima. U tom smislu, Kvesićeva novoobjavljena knjiga jeste primjer poetike koja upravo ove novonastale okolnosti pretvara u vlastitu prednost.

Prije svega, recimo i to da je blog, kao fenomen XXI. stoljeća, u nekoj vrsti dalekog srodstva sa jednom ko zna koliko starom praksom, koja će tek tokom epohe sentimentalizma postati prepoznatljiva i efikasna literarna tehnika, da bi, krajnje neočekivano, postala u novije vrijeme modus operandi većine toga što se danas piše pod književnošću, istovremeno prestajući biti dijelom svakodnevne ljudske rutine – riječ je o praksi vođenja dnevnika. Grubo rečeno, trenutak u kojem se, tokom pomenute epohe, dnevničko pismo integrira u visoku književnost jeste trenutak kada roman postaje zainteresiran za psihologiju, odnosno počinje otkrivati što širi mogući spektar tehnika osvjetljavanja ljudske unutrašnjosti, koja je, budući psihološki (ili, radije, psihologistički) shvaćena, onodobno značila uglavnom strasti, dakle, emocionalnu dubinu, kojoj se u društvenom i moralnom životu ne dopušta postojati osim na način tajne o samome sebi.

Jasno je da ljudi danas uglavnom ne vode dnevnike svojih privatnih života na način na koji su to činile generacije prijašnjih epoha, no upravo stoga je začudno da savremena književnost sve više poprima karakteristike dnevnika, što se ogleda u insistiranju na ja-pripovjedaču u tekućoj produkciji romana, kao i u tendenciji da su isti uglavnom autotematizacija autorovog vlastitog života, što će reći, neka vrsta autobiografije. Otprilike je riječ o tome da dnevnik više nema nikakve veze sa privatnošću. Socijalne mreže su, na izvjestan način, upravo to: mogućnost da se privatni život u bilo kojem trenutku odvija pred publikom.

No, na čemu se, dakle, zasniva Kvesićev postupak, imajući u vidu da je ostvaren unutar dva različita medija i kako se, najzad, jedno spram drugog odnosi? Voditi blog u prvom redu implicira jednu rutinu, iz koje proizilaze konciznost, potom i svakako tematska, ali i žanrovska raznovrsnost. U jednom trenutku kod Kvesića je na djelu čisto razračunavanje sa nekom zanimljivošću na način ozbiljnog promišljanja neke naizgled banalne teme, kao što je, recimo, pitanje koliko traje sadašnjost u tekstu pod naslovom Protok u poskocima, ili esejiziranje nekakve dosjetke poput one da bi smisao života mogao biti taj da se spava, a ne (kao što se obično misli i iz nekog razloga vjeruje) da se bude budan. Esej je, uzgred budi rečeno, upravo tako i počeo, sa Montaigneom, kao dosjetljiva i elegantna igra sa idejama, čija je svrha nepretenciozno i gospodstveno se zabavljati sa sposobnošću vlastitog mišljenja.

S druge strane, kada Kvesić pripovijeda o nekom stvarnom ili izmišljenom događaju, njegov se književni stil, kao uostalom i odnos prema svijetu, potpuno ostvaruje u registru poetike apsurda, i to kudikamo više na način koji upućuje na Slučajeve Danila Ivanoviča Harmsa, nego na zapadnjačku književnost post-egzistencijalizma, primjer čega je, recimo, kratka priča Moj susret s Krležom, gdje se autor, u krajnje harmsovskom maniru, (da ne iskoristimo kakvu drugu riječ) "postavlja u odnos" sa jednom od središnjih figura hrvatskog književnog kanona, kao što je činio i pomenuti ruski avangard parodirajući književne autoritete poput Puškina, Tolstoja ili Dostojevskog.

Isto tako, s vremena na vrijeme, je na djelu prosto poigravanje sa temom, dakle književni postupak radi postupka, pa tako Kvesić piše o tajnom društvu koje se zove "Tajno društvo", da bi sam koncept, dosljedno se vodeći ničim drugim do samom logikom, doveo do apsurda: "Član se postaje tako da se na pitanje 'Jesi li ti član tajnog društva Tajno društvo?' odgovori 'Nisam.' To je ujedno i jedini znak prepoznavanja među članovima."

Potom, tu su nerijetko i polemički intonirani eseji, ali i tekstovi koji se žanrovski ne daju drugačije odrediti nego kao satire, čiji je cilj razračunavanje sa nekom opšteprihvaćenom društvenom besmislicom, naime, floskulom ili izlizanom političkom frazom koja gromoglasno odjekuje upravo zato što je suštinski prazna. Toga je primjer, recimo, tekst pod naslovom Tlapnja "tisućljetnog sna" ili onaj pod naslovom Pravopisna pomirba, gdje Kvesić jednu dnevno političku temu ili nekakav društveno-povijesni diskurs dekonstruira dovodeći ga ad absurdum.

Vrijedi pomenuti i nekoliko kratkih proza koje pokazuju na Kvesićevo, čisto spisateljsko povjerenje u priču, kao što slučaj sa kratkom pripovijetkom po imenu Legenda o Bibi-hanum, naime o načinu na koji je samarkandska princeza kralju dokazala svoju ljubav.

U svakom slučaju, Čovjek-vadičep sreće Ženu-ribu je ostvarenje koje tematsku, žanrovsku i stilsku heterogenost objedinjuje na temelju jednog jedinstvog estetskog principa – esejističke zaigranosti – i to sasvim u skladu sa tekovinama i izazovima današnjice. Ono što Kvesićevo autorstvo u tom smislu odvaja od velike većine savremene književne produkcije jeste sposobnost autoironije i distance, koja je očigledno presudna u oblikovanju autentično estetskog izražaja, pa makar i kada je njegov konačni rezultat književni fragment.

Za razliku od bilo kakvog prosječnog kolumniste, Kvesić je svjestan da djeluje u zoni relativnih spoznaja te na tragu velike esejističke tradicije ni u jednom trenutku ne pokušava svoju duboko osobnu perspekivu maskirati pod velom prividne objektivnosti, da bi ju ponudio kao konačnu i neupitnu. Uostalom, pitanje trivijalnosti je možda i daleko ozbiljnije nego što ga se obično postavlja u post-modernim diskusijama o izjednačavanju visokog i niskog, teškog i lakog, utoliko što je ono za esejistiku bilo postavljeno kojih pet stoljeća ranije, a po svemu sudeći i riješeno kao temeljno egzistencijalno pitanje života, koji se odvija kao beskrajna borba između principa dosade i principa zabave. Jer, čini se da je i autoru ove knjige, kao i svim njegovim književnim prethodnicima, postalo jasno da onog trenutka kada nam se svijet razotkrije kao dosjetka neće preostati ništa drugo da nas spasi osim smisla za humor.

Foto: izvor.