'Grad: konstrukcija': Oštra i beznadno nježna

Zbirka poezije Grad: konstrukcija vraća u fokus pjesnički glas Martine Vidaić, koja se u proteklih nekoliko godina na domaćoj književnoj sceni afirmirala i kao prozaistica. Autorica je drugim romanom Stjenice (Naklada Ljevak, 2021.) zaslužila Nagradu Europske unije za književnost 2023., a prethodno i nagradu "Štefica Cvek". Grad: konstrukcija nastavlja i sada već pravilan tempo autoričine poezije – posljednje tri zbirke Tamni čovjek Birger (VBZ, 2017.), Mehanika peluda (HDP, 2018.) i Trg, tržnica, nož (HDP, 2021.) objavljene su u relativno uskim razmacima, kao primjeri jedinstvene poetike prigušenih tonova.  

Strukturno, zbirku čini četrdeset i devet pjesama od kojih bi se neke, logikom naslova, dale organizirati u cikluse: primjerice, u Sadržaju se rotira motiv rusalke, potresa i (spomen-)ploče, a varira naslov pjesme Pjesnikinja dijeli objavu (objave su redom: krivnja, laž, teret, čežnja, nestabilnost, samoća i smrt). Budući da su ovi motivi položeni u specifičnu, zamračenu atmosferu, te ugrađeni u čvrstu motivsku mrežu (koju čine i srodni motivi kuće i vode), takva, stroža organizacija nije nužna: čitatelj se suvereno kreće tekstom od početka do kraja.

Štoviše, čini se da razasuti „ciklusi“, pogotovo oni s likom rusalke i pjesnikinje, pojačavaju intenzitet teksta jer odaju snažnije prisustvo pjesničkog ja. Spomenute figure iskrsavaju pred čitatelja bez najave: probijajući „četvrti zid“; dajući tekstu dozu oštrine, dramatičnosti. Navedeno se može pokazati na primjeru pjesme Pjesnikinja dijeli objavu: laž:

do jezera smo došli, ne možemo dalje // na drugoj obali, znamo, / puževi su opaki, (…) ovdje / zmije su sasvim slabo otrovne, / grizu prste ali: zar su nam baš svi prsti potrebni? // hajmo kamenim krugom stegnuti vatru, peći kobasice, / govoriti: / gazirani napici naši su neprijatelji, / ali ipak je na neki način divno živjeti, // slušaj kako ptice uokolo klepeću: / kim khloe kanye kylie / kim khloe kanye kylie // nitko se ne usudi pogledati ogledalo vode / po kojem puzi krhki avion i prvi oblaci, (…) ali nedjelja svejedno klizi s nas, / kao da je zima, zlo dijete sjedi na dnu kreveta, / i polako povlači pokrivač // goli, mi plutat ćemo (str. 14. i 15.)

Iluziju života, u naslovu eksplicitno označenu kao laž, pjesnikinja objavljuje autoritativno, bez imalo dvojbe. Kao s neke promatračnice, jasno vidi da ne možemo dalje, ali se potom s nje spušta u toplinu mase, u ugodan oblog mirisa, zvukova i sljepila. Na tragu uvodne naznake: pjesnički glas, a tako i poetika, ostavljaju dojam prigušenosti, kristalno jasnog pogleda na svijet koji se ne može zakloniti, ali se može, kao kad se škiljeći promatra slika, zamutiti; prilagoditi da bi se stekao još neki doživljaj svijeta. Taj doživljaj, na čitateljskom planu, ostvarenje dobiva u svakom pjesničkom uvidu i/li slici nad kojima zastanemo; koji odjednom mijenjaju i našu percepciju.

Motiv vode, u pjesmi ostvaren kao metafora jezera [jezero-zbilja, jezero-svijest], i u ostatku zbirke simbolizira duhovnu dimenziju čovjeka. Voda je tamna i mirna kao misao (Rusalka, str. 7); granica života i smrti (svi koje volim su s druge strane vode; str. 13), opet jezero kojemu, kao čovjeku, treba mulja da negira postojanje dna (Halfeti, str. 18.).

Voda je i element u kojemu obitava rusalka, biće iz staroslavenske mitologije, s kojim se poistovjećuje lirska junakinja. Znakovito je da tekstom krstari ona, budući da u mitologiji ima dvojake konotacije – plodnosti i života, te nasilja i smrti. Pjesma Rusalka čita sjajno uspostavlja ovaj odnos: pjesnikinja iz vode izvađena, s ribama zubima na tijelu, čita svoje pjesme. Nakon što izrazi namjeru da si propuca mozak, iz mraka se prolomi pljesak (str. 21.). U tom smislu, život i smrt, kao svjetlo i tama, su dva lica iste kovanice, a poezija pjesnikinje plod nasilja, sazrio u nekoj tamnoj dubini.

Još jedan spomenuti motiv, koji treba pripisati duhovnom, je motiv kuće. Nasuprot stanu čije detalje upoznajemo, ugođaja koji odražava intimni ugođaj junakinje (iz njenih očiju rađa se bjelina plafona, namještaj izrasta iz humusa tijela, str. 10), kuća je tek ideja koju zaziva. Prostor zaštite i topline; sklonište koji ne treba izgraditi negdje vani, nego u samoj sebi:

meni je baš baš hladno, kažem, / ja bih sad morala sagraditi kuću (Preseljenje, str. 32.)

Čak i kada se odnosi na širu sliku, recimo, na zemlju koja zaziva potres kako bi se riješila kuća (str. 42.), ovaj motiv upućuje na samoočuvanje, povratak svojoj biti.

Na istom tragu zbirka, djelić po djelić, sastavlja mozaik ženskog identiteta. Od seksualnosti i estetike, čežnje i destruktivnosti do principa stvaralaštva i društvene odgovornosti: pjesnički glas ova pitanja promišlja kroz prizmu vlastite intime. U toj intimi ljubav je važan faktor; delikatna, na momente i opasna.

Stilski, u zbirci je zanimljiv princip izgradnje pjesme. Uglavnom je riječ o prizoru – recimo, pjesnikinjine sobe ili nekog pejzaža– koji se mijenja u začudan pjesnički horizont. Soba tako poprima obrise nadrealnog, čak i prijetećeg prostora u koji bi mogao provaliti snijeg (str. 11); grad Halfeti preobražava se u kazališnu scenu (str. 18. i 19.):

preko terase na trećem katu, / zapinjući o plašljivo štene, / starac svakog dana prilazi, (…) kafa, čaj? kafa, čaj? kafa, čaj? (…) // let's dance / ispod ozbiljnog sunca koje nimalo ne pomaže / mladenki koja ne shvaća svoju krinolinu: / kako u njoj održati ravnotežu s muškarcem / na mostu što se ljulja nad vodom / dok fotograf forsira sretan trenutak

Moguće je navesti još niz sličnih primjera. Šah muškaraca na obali postaje borba dobra i zla (str. 7.), frižider spremište ljudskih glava (str. 36.), a veš-mašina bubanj koji izriče sudbinu čovjeka (str. 32.). Sitnice i užasi svakodnevice, čvorovi ljudskih odnosa, ali i povijesni trenuci – poput potresa ili Holokausta –  ovim postupkom postaju povlaštene teme poezije. Odnosno, poezija u njima razotkriva ono nesvjetovno, dubinsko.

U zbirci se ritam uspostavlja cizeliranim stihom kojemu je teško pronaći višak. Pjesme započinju malim slovom, uglavnom završavaju bez interpunkcije, a strofa je razigrana (varira od jednog do sedam stihova). Puls se ostvaruje aliteracijom i asonancom [vodo, volim te // jer si tamna i mirna kao misao (str. 7)], anaforom [tragovi suza na zavjesama, / tragovi zubi na kabelima (str. 35.)] i ponavljanjem [ako sam u kamionu, / želim da cerada dugo laže laže na vjetru (str. 33)], te opkoračenjem [na svakih deset metara duž obale / prodavači sladoleda u bundama, / uzaludni i tužni, (str. 37.)]. Na širem planu, ritam je ostvaren dobrim rasporedom pjesama (odnosno „ciklusa“), ali i povezivanjem prve i zadnje pjesme gotovo identičnim stihovima [vodo, volim te (str. 7.) – vodo, voli me, rekla je (str. 69.)]. Zbirka se tako na svim planovima ulanči, prirodno zaokruži kao cjelina.

Uvodno, spomenula sam jedinstvenost i prigušenost poetike koju će, vjerujem, dodatno definirati književna kritika u idućoj godini. Kao definicija može poslužiti i sjajna glazba, ujedno oštra i beznadno nježna – nalik zbirci – koju ostavljam niže.