'Šuma iza grada': Vještice, partizani i revolucija, odgođena do daljnjeg

Šuma ima apsolutno povlašteno mjesto u ukupnom imaginariju književnosti, od najstarijih pisanih tragova do danas. Izvirući, naravno, iz mita, šuma stoji gotovo na samom početku literature kao takve, evocirajući magijski prostor misterije, opasnosti, nepoznanice, ali i samospoznaje, transformacije, trijumfa. Već od prvih djetinjih susreta s bajkama junake ispraćamo u šumu s upozorenjima da ne smiju zalutati s utvrđene staze. Epski junaci odlaze, poput Gilgameša, u šumu da dokažu svoju vrijednost i steknu slavu, a da bi sišao u pakao, Dante se prvo mora naći u šumi gde tama prebiva, / jer noga sa staze prave zaluta. Bila ona začarana ili zabranjena, bez šume je nezamisliva i moderna fantastika, i to ne samo ona koji se oslanja na bajku (Svijet se kaže Šuma Ursule K. LeGuin samo je prvi naslov koji mi pada na pamet). Povijest književnosti bi se mogla ispisati samo iz perspektive te jedne slike, motiva, simbola (i sigurno bi bila inspirativnija od povijesti književnosti koja se bazira na nacionalnim kolektivima ili „velikim“ književnim figurama). A to je samo zapadnoevropski kanon...

Zov nepoznatog, žeđ za avanturom, neodoljivost zabrana ili nešto četvrto, šta god predstavljala, šuma je danas autorima jednako intrigantna kao prije nekoliko hiljada godina. Neke od ovih asocijacija – s pravom – zasigurno će vam se nametnuti i ako vam u ruke dođe Šuma iza grada riječkog pisca Zorana Krušvara. Ovo ime prepoznat će najprije oni upućeni u dešavanja u spekulativnom paralelnom univerzumu u Hrvatskoj – u pitanju je autor koji je aktivan gotovo dvije decenije, sa nizom žanrovski fluidnih knjiga i nekoliko eminentnih nagrada, objavljivan u časopisima i antologijama. Šuma iza grada obuhvata priče nastajale u toku prethodnih 14 godina, i nesumnjivo pripada spekulativnom žanru, iako je precizne koordinate nešto teže utvrditi – u skladu s duhom vremena, autor rado kombinira različite narativne i stilske strategije kako bi postigao osoben melanž koji je dovitljivo nazvao magijski kapitalizam.

Regionalna spekulativna produkcija, kako sam pisala u tekstu za Booksin zbornik Između otpora i trenda: Tendencije u suvremenoj regionalnoj književnosti, može se opisati u nekoliko različitih modela, no najproduktivnijim se čini onaj koji stalne žanrovske motive uzima kao satirično fantastično polazište za dekonstrukciju nekih ključnih problema današnjice. Rastući interes za fantastično u ovdašnjim književnostima javlja se u tim tekstovima kao reakcija na okoštalost i izražajnu impotenciju aktuelnih mimetičkih modela pripovijedanja, ali i, istovremeno, kao angažirani odgovor na apsurd svakodnevnog posttranzicijskog života na postjugoslovenskom prostoru. Pritom je gradnja fantastičkog svijeta (worldbuilding) od sekundarnog značaja, žarište, i estetičko i političko, ostaje u motivu.

Priče Zorana Krušvara lijepo se uklapaju u ovaj rukavac spekulativne proze i nesumnjivo daju osoben doprinos tom, itekako dobrodošlom gibanju na literarnoj sceni. Šuma iza grada sa svojim „magijskim kapitalizmom“ također samosvjesno prevazilazi realističko-mimetičke obrasce iako se bavi navlas istim temama i likovima sa društvene margine ili, možda je preciznije reći, sa dna ekonomskog hranidbenog lanca. Stoga ne, ovdje definitivno nije riječ o tolkienovskoj začaranoj šumi, premda jeste, kako literarna tradicija nalaže, prenapučena čudnovatim bićima i nezemaljskim silama. Već sam naslov samosvjesno sugerira da će šuma biti svojevrsno naličje grada ili mistični prostor razrješenja nedaća i trauma koje donosimo iz sasvim savremenog urbanog života.

Od prve anegdotalne storije o zlatnom retriveru, preko naturalističkih, no ipak začudnih skica iz života prekarijata, do strahobalnih horor priča koje upošljavaju standardni žanrovski imaginarij, promećući se, pred sam kraj, u nadrealističku fantastiku, priče tvore logičan tematsko-žanrovski slijed. Ova gradacijska struktura omogućava piscu da čitatelja/icu postepeno privikava na satiričan podton priča, kao da ih adekvatno priprema za bjesomučan žanrovski krešendo koji ih očekuje prema kraju knjige. Potentna kombinacija spekulativne fikcije i društveno-ekonomske kritike, nešto što je, primjerice, vidljivo u pričama Asje Bakić i Dinka Krehe, kod Krušvara ima precizan fokus na „život radničke klase“, ili, tačnije rečeno prekarijata. Krušvarovi junaci u najvećem broju priča su uglavnom u ranim dvadesetima, studenti ili nezaposleni adolescenti sa „neprofitabilnim“ diplomama, osuđeni da, a) lepršaju od jednog loše plaćenog poslića do drugog ili b) tavore na radnom mjestu gdje trpe svakovrsna zlostavljanja. To je ujedno i najkonzistentnija tematska linija ove zbirke: životi prekarnih radnika i radnica, toliko neshvatljivo očajni da ih jedno može prenijeti (ili podnijeti?) – fantastika.

Penzionisani profesor kojem zbog neplaćanja računa isključuju struju, potplaćeni novinar i njegova frustrirana ljubavnica, NGO koordinatorka koja se upinje da si izmisli stalno radno mjesto, diplomantkinja koju majka tjera da se stane u red za posao kasirke, studentica umjetnosti koja radi kao hostesa u kostimu ovce – to su tipični likovi ove zbirke, sasvim sluđeni, dehumanizirani kasnokapitalističkim radnim uslovima. U raskošnoj galeriji trudbenika-mučenika ističe se junakinja priče Astrafobija, koja na vrlo dojmljiv način predočava mobing koji mlada žena trpi od druge, nešto starije žene, boreći se pritom sa strašnim fobijama i anksioznošću. S visokim nivoom uvjerljivosti prikazano je ovdje jedno nesretno preživljavanje od-9-do-5 koje krvavi završetak priče samo dodatno podcrtava.

U takvom svijetu, stoga, nije nimalo neobično da uz poslodavce zlostavljače postoje i vukodlaci, šumske vile, vještice i svakovrsne nečiste sile i mađije. Još je manje čudno to što naslovnom šumom kruži bauk partizanstva, otpora koji ćemo kroz različite priče susretati najprije kao glasinu, da bismo stvarne partizane upoznali tek na samom kraju, a pobunjeničko jezgro činit će upravo likovi čijoj smo sumornoj svakodnevnici u prethodnim pričama svjedočili. Time se postiže zgodan twist da partizani smo mi sami, što potvrđuje da odmetništvo i pobuna po logici stvari pripada onima koji su najugroženiji, onima koji nemaju šta izgubiti.

Lajtmotiv partizanstva je dvojak. Prvobitno se partizani javljaju na istom nivou priče kao i prepoznatljivi bajkoviti motivi kao što su, primjerice, vukodlaci i vještice; od čitatelja se traži da, u vezi s njima, također, povjeruje naratoru i prihvati fantastička „pravila igre“. Međutim, u kasnijim pričama ih se stavlja u središte naturalističke satire: u priči Čista desetka saznajemo da su se pojavili u okviru nekakvog kulturnog projekta kao svojevrsne turističke maskote, rame uz rame uz druge vojne postrojbe poput frankopanskih vitezova ili austrougarskih i napoleonskih vojnika. Istovremena fantastizacija i stvarnosnost partizana u šumi iza grada jasno govori o tome da je autor našao vrlo zabavan modus da predoči i pesimističnu ideju da je podjednako lako zamisliti vještice i vile kao i šumske odmetnike koji se bore za slobodu, ali i da ponudi efektnu satiru recentnih riječkih događanja iz polja kulture. Drugim riječima, da nam poruči, dvostruko, da je revolucija odgođena do daljnjeg.

Čini se da satiričke žaoke najpreciznije ciljaju projektno finansiranu kulturu, na čelu sa Evropskom prijestolnicom kulture, što već postaje značajno mjesto kulturnog preispitivanja i kod drugih riječkih pisaca. Slavodobitno otvaranje EPK u mnogome se oslonilo upravo na partizansko i socijalističko naslijeđe grada, ali se već u prvim mjesecima pandemije, slobodarska retorika pretvorila u skandal otpuštanja kulturnih radnika i radnica. „Svoj grad predstavit ćemo industrijom, rockom i partizanima, a ne zna se što je u tom trojstvu više mrtvo“, komentira junakinja knjige Mirovanje Dunje Matić Benčić, autofikcije koja također oštro tretira fijasko EPK. Krušvar, pak, kreće od pretpostavke šta bi bilo kada bi partizani bili tu, među nama, danas – da li bi mogli biti više od evropskim novcima finansirane turističke atrakcije?

Naravno, nema sumnje da „Šuma iza grada“ počiva na pretpostavci da živimo u svijetu koji žudi za idejnim i političkim otporom. Pritom, izborom likova i njihovih životnih okolnosti, jasno demonstrira da je upravo mladim pripadnicima radničke klase, milenijalcima i generaciji Z, ako ikome, potrebna bar neka varijanta partizanskog idealizma. Okolnosti su, dakako, potpuno drugačije, i polje borbe nije tako jasno kao posljednji put kada su mladići i djevojke obitavali u šumama oko Rijeke. Stoga je šteta da, iako demonstrira suptilno razumijevanje problematike, autor bira i politički i estetski lijeno rješenje, prikazavši savremene partizane kao zabludjelu dječurliju s Filozofskog koja se juri po šumi i, uz joint, recitira Žižekove mimove.

Da oprimjerim ovaj utisak poslužit ću se finalnom pričom, naslova Moramo postati apstraktni. Upravo ova priča teži zaokružiti partizanski motiv u priči, a sasvim rasplinjava sve ove složene međuodnose kroz vrlo grubo fantastičko rješenje. Naime, najuporniji (ili možda najočajniji) partizani u improviziranom kampu likovi su koje smo već upoznali, svi ostali su se vratili u civilizaciju služiti Kapitalu, bilo u svojstvu prividno neovisnog influensera, life coacha ili, prosto, turističkog radnika. Dok razmišljaju šta im je činiti, posjećuje ih konsultant za evropske fondove koji nastoji njihovu borbu ukalupiti u obrazac za prijavu projekta. No projekat nikad neće biti dovršen zato što naše junake zahvata grozomorna promjena: na tijelima im izbijaju čudnovate geometrijske izbočine i izrasline, sve dok se, na samom kraju, ne pretvore u betonske skulpture u stilu spomenika NOB-a. Doslovnost metafore kojom se hoće reći, valjda, da su ideje za koje se bore nedovoljno praktične, postupak je daleko od rafiniranog, čak i kada uzmemo u obzir da će lokalni desničarski vandal koji ih želi spaliti biti spriječen. Iako je motiv itekako odvažan, konačna poenta nema istu snagu niti prodornost.

Da li okamenjeni mladići i djevojke simboliziraju inertnost savremene ljevice? Da li se hoće reći da stari profesor koji ih na kraju, makar i takve, spasi, reprezentira stariju generaciju od koje nam valja učiti, generaciju čija smo iskustva prerano odbacili? Ili je u pitanju demokratska ideja da spomenike moramo zaštiti čak i ako se s njima ideološki ne slažemo? Možda je riječ samo o otkačenoj meditaciji nad savremenom instagram-opsesijom socijalističkom estetikom koja se uzima samo kao forma, bez historijskog i ideološkog značenja? Ne radi se o tome da priča mora nuditi direktan odgovor, naravno, nikada to od književnosti ne treba očekivati, ali ovoj bi priči, ovakvoj kakva jeste, bilo kakva idejna jasnoća mnogo više značila od puke estetske ekscentričnosti.

Sličan se dojam stiče i čitanjem drugih priča: mnoštvo je dovitljivih žanrovsko-motivskih rješenja, oštre i povremeno precizne društvene kritike, no knjizi nedostaje i stilske i idejne suptilnosti kako bi dosegla zacrtane ciljeve. Vidljivo je to na planu strukture, također: poneke priče ne dovode se do logičnog završetka, nego djeluju kao da pisac ostavlja kraj otvorenim prosto jer nema ideju kako priču završiti, dok druge završetak dobijaju u vidu dosjetke (Šarplaninac). Drugdje, pak, okončavši scenu, kraj dolazi logično, čak i ako finalni redovi ponešto stereotipno, filmskim jezikom rečeno „ruše četvrti zid“ i pozivaju na saučestvovanje (Nešto proljetno). Pojedine priče skreću u krvavo hororično nasilje, čini se, samo kako bi šokirale i uznemirile. Odličan primjer propuštene prilike je priča Što nam je donijelo more koja ima vanredno zanimljivu početnu narativnu postavku: grupu prijatelja koji usred pandemije organiziraju godišnjicu mature na zabitoj plaži, gdje se, na nesreću, nasukao kit. Tek donekle uvjerljivo objašnjenje da se to doista može dogoditi ne oduzima mnogo od začudnosti samog motiva koji junaci priče okreću u svoju korist, bez da mnogo razbijaju glavu, što je vuklo u pravcu izvrsne alegorije generacijskog odbijanja da se pozabavimo traumatičnom prošlošću i društveno-političkim problemima sadašnjosti. Međutim, nespretno izveden kraj i finalni motiv koji nema dovoljno snažan simbolički naboj da okonča priču, ostavljaju razočaravajući utisak.

Najveće iznenađenje je jaka moralistička potka zbirke; neke priče djeluju kao, modernim jezikom ispričane, arhaične skaske u kojima zločinci bivaju brutalno kažnjeni kada se ogriješe o nevine. Primjerice, u priči Kratki izlet izletnici iz naslova, par munjenih mladića od kojih jedan gaji nezdravu ljubav prema oružju, dok je drugi okarakterisan kao klasični popkulturni geek, bivaju kažnjeni od razularenih šumskih sila zato što je ovaj ljubitelj pušaka ustrijelio šumsku vilu. U već spomenutoj Nešto proljetno porodica koju čine majka i tri kćeri (kao u, dakako, bajci) vještičarenjem i strateškim kanibalizmom kažnjava, u rasponu dužem od deceniju, majčinog silovatelja, kojeg pripovjedačica, najmlađa kći Libera (sic!) naziva čudovište. Priča, znakovito, završava pozivom čitatelju: „Pridruži nam se jednom.“ Takve se priče, dakle, mogu čitati i kao svojevrsne obrnute bajke, pisane za savremeni prekarijat, u kojima zlotvor (poslodavac) ili zločinac (silovatelj, uništitelj prirode) stradava i Šuma (priroda) uspostavlja nekakav balans, što je netipično, neočekivano za spekulativni žanr. Možemo, dakako, i to tumačiti kao izraz potrebe da se podcrta apsurd radničke patnje i egzistencijalnog jarma savremenog čovjeka – pa se čini će nas radije spasiti nezemaljska sila/prirodni zakon nego politička ideja i/ili praksa.

Knjizi se može prigovoriti i na simplifikovanoj tipologizaciji likova koji jesu dobro prikazani u smislu društvene marginaliziranosti, ali ponekad suviše zalaze u stereotip, što ih čini komičnima samo do određene mjere (pretjerivanja), te na samoj kompoziciji, koja, i pored uvjerljive gradacijske strukture, ipak na momente odaje da su priče nastajale u dugom vremenskom rasponu i nose pečat vremenitosti. Dojma sam da je još malo uredničkog napora moglo kompletnu knjigu dodatno zategnuti u dekomponiranu, ali skladnu cjelinu.

Bilo kako bilo, i uz nedostatke, Šuma iza grada je zabavno i inovativno štivo autora koji se ne libi spajati fantastično i dnevnopolitičko na neočekivane načine. Ukoliko nađete strpljenja da skrenete pogled sa idejno-političke nedorečenosti i strukturnih i stilskih manjkavosti, možete se itekako zabaviti i iznenaditi. Ako je suditi po ovoj knjizi, Krušvar je pisac imaginacije radije nego angažmana ili visokog estetizma, i činjenica da se i u takvoj postavci zapostavljena, a nikad aktuelnija tema položaja radničke klase javlja na snažan način, dovoljna je da ovu knjigu preporučimo čitateljskom sudu.