'Strvinari starog svijeta': Minimalizam radnje, maksimalizam izraza

Neobično, nesvakidašnje i drugačije – prve su to asocijacije pri čitanju knjige Strvinari starog svijeta. Tea Tulić je u svojoj trećoj knjizi, u ovome žanrovskome hibridu izrazito autentičnim i poetičnim glasom od slika i fragmenata satkala vrlo upečatljiv mozaik koji, ako baš želimo podleći klasičnoj klasifikaciji, najviše djeluje poput pjesme u prozi.

U fokusu djela je obitelj morskih Slavena. Ili pak njezini ostatci. Tema je to koja je Tei Tulić već vrlo dobro poznata pa doista ne iznenađuje što se i u ovoj knjizi uhvatila tog nukleusa zajednice. U ovoj se knjizi ta tema dodatno proširuje i produbljuje, otvarajući mikrokozmos u kojemu se odražavaju najvažnija pitanja ljudskog postojanja, ali i doslovno ona autoričina retorička pitanja kojima knjiga obiluje. Naizgled ograničena na intimni prostor doma i odrastanja, ova tema ubrzo prerasta u univerzalnu priču o nasljeđu, traumi i snazi međuljudskih odnosa.

Jezik je na prvi pogled najupečatljiviji element ovoga teksta. Doista djeluje kao da je autorica pri pisanju vrlo pomno i pažljivo birala svaku riječ kako bi što više pridonijela zvučnosti i ritmu ispisanih redaka. Tekst je isprepleten senzornim detaljima i figurama – ponavljanjima, asonancama, aliteracijama, retoričkim pitanjima i metaforama te zbog toga možebitno na trenutke djeluje kao da je ovdje fokus na formi, a ne na sadržaju. No, to je samo prvi dojam. Pažljivo izgrađeni jezik neraskidivo je povezan s dubokim temama romana i doprinosi njihovom izražaju. Tek valja raspoznati suptilne izdanke radnje i njezine poruke, naime, ovo je djelo vrlo slojevito u svojoj indirektnosti.

Tekst je sastavljen od četrdesetak fragmenata čija se dužina najčešće proteže na tri stranice. Iako je u fragmentima, tekst nije nimalo disperzivan i lako je pratiti narativnu liniju. Unatoč tomu što je autoričin glas izrazito poetičan i što tekst nalikuje pjesmi u prozi, pripovijedanje ovdje nikako posve ne izostaje. Radnja je samo usporena i razvučena. Glavni su likovi otac i kći, uz koje se na trenutke pojavljuju i drugi članovi obitelji. Oni se javljaju u kratkim epizodama, u reminiscencijama. Neki od njih, poput majke ili pak djeda, djeluju kao da su maleni prostor stana koji je uz more glavni topos ovoga teksta, naselili iz autoričinih prethodnih djela, Kose posvuda te Maksimuma jata. Kao i u tim djelima, i u ovome je tekstu smrt izrazito prisutna. Smrt nam tako dijeli fragmente na dva glavna vremenska niza, onaj prije i nakon majčine smrti. Ovaj drugi, glavni vremenski niz u sadašnjosti pak, obilježava očeva bolest i približavanje njegove smrti. Upravo napredovanjem njegove bolesti pratimo i napredovanje samo naizgled skromne radnje u fragmentima.

Kada je riječ o atmosferi pri čitanju, vrlo je važno odmah u početku naglasiti da pri čitanju ovoga teksta neprestano se javlja osjećaj lebdenja između sna i jave, između ovostranoga i onostranoga, živih i mrtvih. Likovi kao da na pola spavaju, ali su zato živi i stan i predmeti u tome malenom stanu, ali i neimenovani mediteranski grad, a posebno more. Živ je i jezik kojega koristi autorica, žive su i njezine figure: ,,Vitice koje izlaze iz mog pupka brzo izrastaju u krupna stabla.” Kako bi se do što više zamutila granica između živoga i mrtvoga, niti mrtvi oko oca i kćeri nisu posve mrtvi. Likove u njihovoj svakodnevici oblijeću dva duha – Buga i Volga. One lebde među živima, a predstavljaju pokojnu majku i prijateljicu, dvije žene koje glavna junakinja kao da nije željela otrgnuti od sebe. Njih je zadržala u ovome svijetu upravo uslijed nedostatka žena u svome životu. Naime, ocu su od silnih ženskih priča već počele rasti grudi.

Otac ne voli kada junakinja spominje mrtve, a i ona sama pred kraj uvidi da ih je najbolje pustiti: ,,Volga se sve manje pojavljuje. Buga nas je posve zaboravila. Mrtve treba pustiti na miru, govorim samoj sebi. Mrtve treba pustiti. Treba ih prestati sidriti između ovdje i nigdje.” Budući da je roman otvoren rečenicom ,,mrtvi nas navigaju”, jasno je da mrtvi imaju dvostruku ulogu – mogu istovremeno navigati i ometati živote onih koji su ostali. Dok mrtvi mogu biti izvor utjehe i mudrosti, oni mogu i otežati kretanje naprijed i prihvaćanje gubitka. Na početku romana junakinja se oslanja na mrtve za vodstvo i smisao života. No, s vremenom, čini se, ona shvaća da se mora osloboditi ovisnosti o njima i pronaći svoj put. Djelo nam time govori i o važnosti direktnoga suočavanja s prošlošću i oslobađanja od nje.

Uz smrt, ovo vrlo pitko štivo svojom nježnošću i jezičnim poigravanjima izuzetno suptilno progovara o tri nimalo lako probavljive glavne teme – o samoći, teškome položaju radničke klase i nasiljem poremećenim ljudskim odnosima. Upravo je zbog te suptilnosti u pripovijedanju efekt na čitatelja mnogo snažniji. Radnja prati svakodnevicu ovih vrlo analognih likova u kojoj se doista ne događa mnogo, naime, glavna bi se radnja doista mogla sažeti na nekoliko redaka koje glavna junakinja izgovara ocu kada razgovaraju o tome što reći kada sretnu poznanike na ulici: ,,Kako ništa kad smo evo kupili novu veš-mašinu, kad nam se susjed ubio, kad Buga ima divnu novu kuhinju, kad smo kupili odlične nove mamce za ribu, kad su nam nalazi krvi u redu?”

Ipak, ono što ostavlja najjači dojam u ovome djelu leži tek negdje u drugome planu ovih fragmenata. To su recimo kratke skice očeva umornoga tijela i kiseloga znoja nakon fizičkoga rada. Nakon rata, otac nije uspio od firme dobiti stan za svoju obitelj. S vremenom je počeo raditi na gradilištu. S vremenom je i taj posao izgubio pa ih je počelo hraniti more, ribom od koje im neprestano smrde ruke te lignjama i lignjunima od kojih se junakinji povraća: ,,Otac kaže i da sam nezahvalna. Da bi mnogi guzice dali za ovakvu prehranu. U pravu je, ljudi i ovdje jedu piletinu. Riba im je preskupa.” S jedne strane oboje uživaju u slobodi mora na koje se zajedno otisnu i u njegovoj beskonačnoj pučini, a s druge strane je more jedino što imaju i toga su oboje svjesni.

Kakogod, junakinja najviše voli svoje mediteransko mjesto, najbolje se osjeća i u njihovome stanu, ali i u samome gradu. Najviše voli njihovo more bez pješčanih plaža i ističe: ,,Mi nismo rođeni na krivom mjestu, točno smo krojeni za ovaj grad. Sitni smo pa se lako provlačimo između parkiranih automobila i zidova zgrada.” Sitni ljudi u malenome stanu i malenome gradu – vrlo je to vješt i vrlo suptilan prikaz radničke klase.

Najčešće epizode u kojima susrećemo druge likove su reminiscencije na majčinoga nasilnog oca ili fragmenti o drugim jednako nasilnim muškarcima na ulici i u kafiću. Među tim nasilnicima ističe se bivši partner kojemu je posvećen jedan vrlo kondenziran fragment. Njegovo sustavno psihičko maltretiranje glavne junakinje rezultiralo je fizičkim i psihičkim bolestima. Glavna junakinja se u toj situaciji nije izborila za sebe, niti se je, što je vrlo netipično za njihov odnos, otac izborio za nju. Samo se vratila u njihov maleni stan s ručnicima koje je iz kuće onomad i odnijela. Nitko se nije izborio niti za majku kada ju je njezin otac zlostavljao. Čini se da su glavni likovi ovoga djela pasivni i inertni kada su oni sami u pitanju, posebice glavna junakinja. No, oboje su zato spremni izboriti se za strankinje na ulici. Čak su se oboje spremni i potući za njih

Najvažnije od svega, otac i kći su usamljeni i upravo je ta usamljenost centralni motiv ovoga teksta. Oni se zbog straha od odbacivanja tada još i dodatno izoliraju, zatočeni su u malenome stanu u kojega nikoga ne pozivaju, a na ulici jedva pozdravljaju poznanike. Samoća ih paralizira. Vrte se u krug. Najbolje to oslikava citat iz fragmenta Neman: ,,Možda smo mi jedni od onih ljudi koji bi voljeli da ih se pozove na rođendane, iako na njih nikad ne bismo otišli. Samo da nam drugi pokažu kako misle na nas i kako znaju da smo živi. Odnijeli bismo im poklone dok nitko ne gleda. Teško je biti među ljudima kad ti se ništa ne događa u životu. Ili kad ti se događa i previše. Toliko previše da one koji te slušaju lako potištiš. Pogled im ode negdje sa strane, u pod, kad im je previše.“

Tea Tulić vrlo se suptilno, ali hrabro suočava s teškim temama kao što su smrt, gubitak, obitelj, identitet i apsurdnost postojanja. Njezino pisanje karakterizira izuzetno autentičan pripovjedno-poetski glas, a fragmentarna struktura djela odražava unutrašnji svijet protagonista i uspješno prenosi složenosti ljudskoga iskustva. Visok stupanj poetičnosti i silna stilska sredstva na trenutke možebitno djeluju kao da je tekst preplavljen pretjeranom sugestivnošću, no dubljim poniranjem u tekst se taj dojam gubi. Tea je odabrala nježan način pripovijedanja o surovoj stvarnosti. Ona u teške teme uranja s dubinom i iskrenošću, ostavljajući snažan emocionalni dojam na čitatelja. Naravno, u slučaju da se odluči on prepustiti.