'Igračka-plačka': Tišina kao istina

Autori/ice savremene proze, pokazuje to današnjica, često idu utisnutim, dobro poznatim matricama pisanja, strahujući od otvaranja novog i drugačijeg. Tako proza postaje „sigurni prostor“ prepoznatljivih tema i emocionalnih obrazaca u kojima djetinjstvo, prijateljstvo, bliskost, nepouzdano sjećanje rijetko proizvode novinu. U tom viđenom i zasićenom prostoru pojavljuje se roman Igračka-plačka Hane Piščević koji iznova ulazi u taj „popunjeni“ prostor istih tema, svjesno riskirajući ponavljanje.

Sve je u romanu na neki način dobro poznato: prijateljstvo Savine i Luče centralna je tema, prati se njihovo odrastanje kroz koje se postavljaju neka od najvažnijih pitanja međuljudskih odnosa i (ne)komunikacije. Dvije žene stoje jedna nasuprot drugoj i po mnogočemu podsjećaju na ljubavni par, međutim one to nisu. One jesu snažno povezane i njihov odnos napet je do kraja, odnosno nije sigurno šta će se s njima dogoditi. Jedna drugoj zamjerile su mnogo toga, a onda su obje „napustile to prijateljstvo kao da su cipele koje preko noći prerasteš“.

Pokretač radnje u ovom je romanu pismo: Savina, naratorica romana, sasvim neočekivano dobije bijelu kovertu u kojoj je, pretpostavlja, pismo koje joj šalje prijateljica Luča. Funkcija pisma u ovom kontekstu jeste da otvori pitanje bliskosti i kao tereta i kao podrške, ono je most između prošlosti i sadašnjosti, osoba koje su Savina i Luča nekada bile i koje su sada. Ujedno, pismo je i dokaz postojanja, jer „da mi u sanduče nije stiglo pismo, verovatno bih i dalje verovala da je ona nešto najbolje što sam ikada izmislila“ (str. 55.), kaže Savina.

Zahvaljujući pismu, oblikuje se lik Luče koji je veoma specifičan. Luča ne govori niti aktivno učestvuje u radnji, ali ona postaje dominantni lik romana. Njena specifičnost je u tome što postoji kao rezultat tuđeg sjećanja, ona je „lepa, ali lepa kao uspomena, nešto čega strahovito želiš da se sećaš“ (str. 62.). Luča, ili kako je sebe nazivala Lu, prikazana je kroz prizmu druge, njen život biva rekonstruiran na (nepouzdanim) Savininim sjećanjima iz djetinjstva i njihovoj prilagodbi. Pismo koje, ispostavit će se, nije pismo, svojevrsni je poziv da se rekonstruira prošlost, da se iskupe greške i da se stavi tačka na njihov odnos.

Igračka-plačka ne postavlja fokus na događaje, nego na to kako su se protagonistice osjećale povodom događaja. Likovi Luče i Savine ostaju zarobljeni u psihološkoj transparentnosti: njihova unutrašnja stanja su imenovana i objašnjena, a malo toga je ostavljeno čitatelju/ici na (do)maštavanje i interpretaciju. Radnja je centrirana na njih dvije i u potpunosti razjašnjena, zbog čega se mogući naboj romana zaustavlja. Iskustvo se ne obrađuje kroz naraciju, nego je dostupno kroz interpretaciju, što za rezultat ima umanjen čitateljski i subverzivni potencijal teksta, a Luča i Savina u njemu ostaju zarobljene. Roman ne nudi mnogo inovativnosti ni u naslovu. U crtici između igračke i plačke, kao sinonima djetinjstva i zrelosti, smješteno je odrastanje, ali ta simbolika ostaje očekivana. Naracija je izgrađena na fragmentima i uspomenama za koje ni sama protagonistica, naratorica nije sigurna jesu li se zaista dogodili. Na taj način se iznova, svakim dijelom romana, otvara krug, ali odmah i zatvara, jer se u njemu priča ponavlja, ali rijetko produbljuje.  

Igračka-plačka tematizira dubinu i kompleksnost prijateljstva, te predstavlja sve njegove slojeve: sigurnost, razliku, posesivnost, ljubomoru, manipulaciju, povredu i nerazumijevanja. Ovdje prijateljstvo prvo dvije djevojčice, kasnije tinejdžerke, i na kraju, žene nije prikazano kao prostor bezuvjetne solidarnosti, nego igra moći jedne nad drugom, pokazatelj da bliskost ne garantuje razumijevanje. 

„Kad pomislim na nju, najlakše mi je da je zamislim samu, izolovanu od sveta. (...)  Dešava mi se kada razgovaram s nekim ko nas je obe poznavao, da na svom licu osećam njeno. Da na tren nisam sigurna čije je telo u kom se nalazim. Kada se to desi, treba mi vremena da posložim svoj nos, oči, usta. Da sastavim svoj lik. (...) U kome li se Lu ogleda ako ne u meni?“ (str. 55., 79.) 

Iz citata se jasno pokazuje do koje mjere se identiteti preklapaju, ali i koliko taj odnos ostaje zatvoren u introspektivni krug bez stvarnog dijaloga. Tokom cijele radnje njihov odnos prikazan je ambivalentno. Takav odnos u romanu zadržava se (samo) na opisu složenosti, ne ide se u njegovo raslojavanje niti problematizovanje. Imamo opis, a ne dijalog, ne jedne s drugom, nego teksta sa čitateljem. Prijateljstvo Savine i Luče ostaje snažno kao iskustvo, ali nedovoljno uvjerljivo da postoji izvan teksta, ono je samo u službi književnosti, ne i života.

S druge strane, roman je najzanimljiviji kada njegovi dijelovi ostaju nedorečeni, sve ono što je prikazano neodlučno, fragmentarno (prva seksualnost, želja ili odsustvo želje za djecom, prikaz Lučine porodice u kojoj se samo da naslutiti nasilni otac) najsnažniji su dijelovi romana i tada radnja ima najjači učinak. Snaga romana je u tišini, u onom što Savina i Luča nisu kazale jedna drugoj.

Također, neki od najefektnijih dijelova su mikro priče koje roman otvara jer ga ne moramo nužno čitati kao roman o prijateljstvu, on to jeste, ali je i mnogo više od toga: priča o patrijarhalnom, religioznom, pasivno-agresivnom Lučinom ocu koji nije želio djevojčicu nego dječaka, disfunkcionalnoj porodici, nemogućnosti uspostavljanja ljubavnih veza, nasilju prema ženama, priča o prvom seksualnom iskustvu, priča o tijelu, svijetu modelinga, priča o jednoj generaciji i klasnim razlikama. I, naposljetku ovo je priča o tome kako nastaje priča, jer je naratorica Savina književnica, i o strahu obje protagonistice da ovo ne bude samo još jedna priča o ženskom prijateljstvu. Ovim se otvara još jedna važna tema označavanja roda u književnosti. Oznaka „žensko prijateljstvo“, koju sam izbjegavala u tekstu, kao i još „teža“ oznaka „ženska književnost“ (jer muška se valjda podrazumijeva) nisu samo deskriptivne nego i selektivne odrednice. Tim oznakama unaprijed je sužen krug čitatelja jer se ženska iskustva u književnosti, za razliku od muških, uvijek obilježavaju rodom. Na taj način tema koju tekst tematizira ne predstavlja se univerzalno, nego partikularno. 

„Nemoj nikad da pišeš o nama u jednoj od onih tvojih kratkih priča, rekla je oštro. (...)

Zašto? (...)

Zato što bi to neko sveo na priču o ženskom prijateljstvu. (...) Priča o 'ženskom' prijateljstvu mi izaziva mučninu. Kao da se time upozoravaju muški čitaoci da knjiga nije za njih. (...)

Zašto je loše ako je knjiga o tome?, pitala sam kroz smeh iako mi zapravo već dugo ništa nije bilo smešno.

Pa to žensko prijateljstvo se doživljava kao neko mitsko biće. (...) Svi imaju pretpostavke i predrasude kako to izgleda ili šta bi trebalo da bude. I ako ti nas poslužiš kao odgovor, onda se sve svodi na to. Više ne postojimo ti i ja izvan tog prijateljstva, ne postojimo svaka za sebe. I ne postoji ništa drugo što je važno, sve što mislimo i osećamo strpaće se u okvir tog prijateljstva, a jedno prijateljstvo ima svoje granice. I sve što ne stane biće bačeno u smeće.“ (str. 264-265.)

Roman tematizira i konačni razlaz, kraj prijateljstva, o čemu čitamo u završnici: prijateljstvo Savine i Luče je završeno. Obje su se oslobodile prošlosti i spremne su krenuti dalje. Savina tako što je uradila ono što nije smjela: napisala je priču o njihovom prijateljstvu, a Luča, uprkos tome što ne govori, donosi svoju stranu priče i na nju stavlja tačku pismom. Pismo, koje nije pismo, razrješava misterij s početka. U koverti je fotografija Luče i jedne druge Savine, jednogodišnje djevojčice. To su „majka i kćerka toliko slične da ih je osim po veličini teško razlikovati“. I pisanje priče o prijateljstvu i fotografija dokaz su da su njihovi životi nastavljeni, ali bez fizičkog prisustva jedne u životu druge. Savina nastavlja postojati u Lučinom životu, ali kroz djevojčicu, dok Luča iz Savininog života odlazi u priču o prijateljstvu. Sve je to pokazatelj bliskosti koja ostaje uprkos tome što odnos završava.

Još jedna mana koju bih istaknula jest da u završnici romana linija buntovnog u liku Luče biva potpuno poništena. Luča koja ne pristaje na norme, pravila, pravi ispade, remeti „zakon“, suprotstavlja se, isprva tiho ocu (ignorisanjem), zatim sve otvorenije kroz svojevrsne bjegove od kuće, opire se stereotipnom prikazu žene, izvrće očekivane obrasce prihvatanja i razumijevanja seksualnosti, pokušava preuzeti kontrolu nad vlastitim životom, ne razmišlja o djeci, čak ih i ne želi, naposljetku završava u onome od čega je cijelo vrijeme bježala. Taj se obrat dodatno poentira patetičnom rečenicom koju piše na poleđini fotografije: „Da nije bilo tebe, možda bih zauvijek ostala ispod stola.“ (str. 303.) Očekujući u završnici romana da se Lučin lik kao složena figura (moguće) pobune zaokruži, roman ide u sentimentalno objašnjenje koje njen bunt poništava, vraćajući je ispod stola, otkuda je i pobjegla.

Igračka-plačka ulazi u iscrpljeni tematski prostor savremene proze s namjerom, ambicijom da ga preispita, pomjeri njegove granice. Ali taj iskorak ostaje djelomičan. Iako roman otvara važna pitanja odnosa, sjećanja i identiteta, više ih tumači nego što ih oblikuje kroz formu. Na taj način roman potvrđuje postojeće obrasce, ali ih ne uspijeva pomjeriti.