'Priča o sporom, nešto bržem i brzom umiranju': Punk-roman

Priča o sporom, nešto bržem i brzom umiranju drugi je roman Žarka Jovanovskog, nakon Pizzerije Europa, laureata V.B.Z.-ovog Natječaja za najbolji neobjavljeni rukopis 2020. godine. Osim toga, Jovanovski je autor jedanaest zbirki poezije, zbirke kratkih priča Priče o Lenjinu i Staljinu te stripa Mrakci.

Radnja romana mogla bi se načelno podijeliti u pet faza, a prati neimenovanog protagonista koji gubi uredan posao državnog službenika zbog generalne rezignacije životom kondenzirane u besane noći koje, natopljen alkoholom, provodi pišući svoj roman. To počinje ostavljati traga na njegovu spremnost i sposobnost da obavlja svoj dnevni posao, zbog čega dobiva otkaz i prisiljen je tražiti novi posao (prva faza). Drugu fazu romana predstavlja period u kojem radi kao taksist te i dalje piše roman, iako rad na njemu biva prvenstveno predočen kroz sastanke s nametljivim urednikom. Treća otpočinje turnejom na koju odlazi sa jednim malo poznatim alternativnim punk bendom (zanimljiv odjek njegova prvog romana Pizzerija Europa), dok završni ubojiti pohod po metropoli predstavlja četvrtu fazu. Eshatološki epilog stilski nešto izraženije odudara od prva četiri dijela, ali načelno bi ga se moglo nazvati petom cjelinom unutar romana (u cilju očuvanja najzanimljivijih detalja radnje, ovaj je prikaz, naravno, operativno pojednostavljen).

Navedene faze nisu samo provizorno određene etape razvoja radnje djela, već se međusobno razlikuju i s obzirom na poziciju pripovjedača te način strukturiranja sižea. Pripovjedač se u prvoj fazi nalazi izdignut na nešto višu dijegetsku razinu, a obzor njegova znanja nešto je širi od protagonistova te, iako je cijeli roman ispripovijedan u prvom licu, ispočetka pripovjedni glas opsežnije, preciznije i s više sigurnosti iznosi opažanja koja se odnose na druge likove (ponekad čak nagađajući ili rekonstruirajući tuđu perspektivu), a češće su oniričke ili fantastične epizode i interpolacije. Istovremeno, siže je ispočetka strukturiran kao niz fragmentiranih, sinkopiranih epizoda – dijelom upravo ubacivanjem snovitih ili fantastičnih momenata – no kako radnja napreduje, pretapa se u klasičnu, kontinuiranu narativnu strukturu, a fantastični momenti gotovo u potpunosti iščezavaju (oni malobrojni preostali postaju dijelom stvarnosti).

Govoreći o strukturi romana, treba istaknuti da način na koji je siže oblikovan odražava strukturu stilske figure koju Jovanovski često rabi kako bi dočarao psihologiju svog duboko isfrustriranog protagonista. Riječ je o svojevrsnoj gradaciji dojmova i opažaja određenog subjekta – uglavnom nekog od karakterističnih izvora frustracije – koji završavaju u frenetičnom krešendu iznenadno ispoljenih agresivnih nagona. Primjerice, prilikom razgovora u Zavodu za zapošljavanje:

„Tek sam tada shvatio da je u sobici s nama i jedan mladić. Ne razumijem kako dosad nisam primijetio njegovo prisustvo. Taj kao da se teleportirao iznenada u naš svijet. Možda zato što je ovaj samo cijelo vrijeme nepomično zaleđen sjedio i šutke slušao naš razgovor.

Pa dobro šta taj kreten radi ovdje?

To je čudno.

Možda ga je tajna služba unajmila da hvata potencijalne teroriste među nezaposlenima?

Mislim da sam mu bio vrlo vrlo sumnjiv…

Uhvati me napad teške zlovolje u kojoj poželjeh skočiti na tog tipa da mu odgrizem uho i potom duboko u njegovu poganu utrobu zabijem kemijsku olovku kojom se igram. Bit će da je autentična depresija formirala u meni izrazito antietičke porive.

No nisam izveo podli naum.

Samo sam udahnuo,

izdahnuo

i zažmirio.“

Na ovom se ulomku može singedohalno upratiti postupak koji se ponavlja na razini strukture romana: opažaj koji rađa frustraciju jasnog ili nejasnog porijekla i razloga, često praćen nekim iracionalnim objašnjenjem (poput ideje da je mladić podmetnut od strane tajne službe da hvata teroriste) – otprilike korespondira s prvim dvjema fazama romana; nakon toga slijedi zajedljiv, iako ne neprecizan općenitiji društveni komentar (u ovom primjeru on izostaje, ali često se odnosi na malograđanštinu, tupost duha, neodgojenost, nacionalizam i šovinizam, turizam i turistifikaciju, trgovinu koja proždire sve oblike i sfere ljudske djelatnosti) koji bi u kontekstu iznesene sheme bio pandan trećoj fazi romana, kada se prilikom turneje Dalmatinskom zagorom i Hercegovinom protagonist nešto koherentnije osvrće na rat i poraće; sve do izlijeva bijesa i agresije, u ovom primjeru još uvijek neostvarenih, ali koji u završnom dijelu romana kulminiraju u ubojitom pohodu protagonista. Na kraju, poput bonace koja dolazi iza oluje, slijedi smirivanje u obliku nekad više, nekad manje uspjelog lirskog djela, koji bi na razini strukture korespondirao sa završnim, eshatološkim dijelom, koji je kao jezički kontrapunkt supostavljen i suprotstavljen cjelini.

Jedan možda nedovoljno razrađen i iskorišten element ovog djela jest fikcionalni roman koji protagonist piše – štoviše, tekst započinje upravo ulomkom iz tog romana, dok se u drugoj fazi teksta on tematizira kroz razgovore protagonista sa nasrtljivim urednikom. Ipak, nakon druge faze taj sloj romana u potpunosti iščezava, da bi se na trenutak vratio u jednoj metafikcionalnoj dosjetci pri kraju, ali koja nema značenja u kontekstu djela. Roman koji protagonist piše i roman koji mi čitamo donekle korespondiraju i to prvenstveno na način da se kroz njegove razgovore s urednikom o tome što bi sve trebalo dotjerati u rukopisu na kojem rade, anticipiraju pojedini motivi koji će se kasnije realizirati (ljubavna priča za koju ga urednik nagovara da ju ubaci; masakr na samom kraju).

Ono što je pak najočitija poveznica fikcionalnog dijela i romana koji mi čitamo jest tema smrti kao provodna nit koja se provlači kroz i drži djelo na okupu – ubija se vrijeme kao životni projekt, zamiru ljubavi i prijateljstva, ubijaju se, ili pak nikako ne mogu ubiti ljudi, smrt je naprosto posvuda – što i sam protagonist eksplicitno adresira:

„Vidite?

Sve u mojoj bližoj i daljoj okolici ima određene veze sa smrću.

Apsolutno sve…“

„Smrt svima i svuda!

Smrt ranjenim gradovima, smrt ljudima! Gdje god sad okreneš pogled – opet samo smrt i uspomena na nju.

Izgleda da svijetom vladaju isključivo konzervirane sile nekrofilije i kulta umiranja.“

Pritom, ni smrt ni odnos prema njoj nisu jednoznačni i predvidljivi, štoviše, taj je odnos često ironičan, ciničan, nekad topao i gotovo prijateljski, nekad racionalan, hladan, otrežnjujući, a ponekad prkosan; ubijanje se pak, u konačnici, vidi kao oblik interakcije i komunikacije; zagrobni život nije onaj koji nudi utjehu, štoviše, za većinu je on produžetak i potenciranje patnji svojstvenih životu. A u svijetu u kojem smrt caruje u svim svojim oblicima, ni nihilizam se ne može dugo skrivati.

U principu, ovo bi se djelo komotno moglo nazvati punk-romanom, u svojoj suprotstavljenosti svemu, naročito onom konvencionalno koncipiranom kao građanskom, te nepriznavanju ničeg, osim samoga sebe – iako ni sa sobom nije baš u najboljem odnosu. Tematski obzor aktualan je, poznat i razumljiv, iako ne već odviše inovativan, a usmjeren je prvenstveno na neoliberalni kapitalizam te njegove maligne društvene, političke, ekonomske i kulturne manifestacije i sublimacije. Smjenjivanje frustracija koje protagonist zamjećuje i s kojima se suočava udaraju sinkopirani ritam radnje ovog romana. Kronotop se razvija iz onog stvarnosne proze (najizraženije u drugoj fazi), preko romana ceste (treća) do fantastičnog (četvrta i peta). Na razini jezika anarhoidno-avangardna punk poetika odražava se kao grub, karnalan govor, pun psovki i uvreda te krvavih i nasilnih metafora i usporedbi, upotpunjenih aluzijama na suvremena tragična zbivanja, čim se nastoji ne samo probiti do čitatelja nego i verbalnim udarcima izmamiti njegovu reakciju.

Ovaj se nihilistički senzibilitet reflektira i na idejnoj te na značenjskoj razini djela, a sažet je u čestom ponavljanju, „simplificiranu“ izreku atribuiranu ocu protagonista: „To je takvo, to je tako, to je sranje – i gotovo!“ To nije samo krajnji zaključak, već i ishodište promišljanja i postupanja protagonista. Od kud god da se krene, što god se želi i gdje god se zagrebe, čovjeku slijede samo razočaranje i besmisao – stoga ne samo da nema smisla, nego nije ni moguće započeti ili pronaći išta smisleno. Logično je stoga što svoj najadekvatniji način izražavanja protagonist u konačnici pronalazi u ubijanju. Ovakvu viziju trebao bi potvrditi i učvrstiti i posljednji, eshatološki dio romana, gdje se posmrtni život vidi tek kao nastavak životnih muka i nedaća, a najbolji ishod nije nekakav Raj, već puko Ništa, nestajanje.

Međutim, upravo je odnos među pojedinim dijelovima romana najslabiji njegov dio, uslijed kojeg ne ispunjava svoj značenjski potencijal i ne uspijeva komunicirati ideju koju nastoji. Motiviranost, a onda i uvjerljivost pojedinih zglobnih mjesta, koja bi trebala funkcionirati kao prijelazi u narednu fazu romana je krajnje proizvoljna te iako vrši funkciju katalizatora radnje, kao neki inverzni deus ex-machina, ne uspijeva uspostaviti značenjski odnos sa onim što prethodi, kao ni sa onim što slijedi te ponekad djeluje kao alibi postupak koji autoru olakšava nastavak kretanja. Naravno, u tom se kontekstu takav pripovjedni pristup može shvatiti i kao realizacija avangardne poetike koja potire uzročno-posljedične odnose, na taj način destruirajući smisao i značenje i na strukturnoj razini, međutim u ovom slučaju ne izostaje neki životni, idejni smisao, već književni i tekstualni, na sličan način na koji i metafikcionalni sloj romana nikada u potpunosti ne realizira svoj potencijal, već u jednom trenutku manje-više iščezava.

S jedne strane, lirski dijelovi koji bi trebali djelovati kao kontrapunkt dominantnoj grubosti jezika i događaja prerijetki su te uglavnom nedovoljno jaki i upečatljivi kako bi svoju funkciju ostvarili, dok fantastične i onirične epizode ponekad djeluju kao da su same sebi svrha, ne ostvarujući smisleni odnos s ostatkom teksta, s kojim su uglavnom povezane ponavljajućim motivima, ali nedovoljnima da bi se njihovim posredstvom uspostavilo neko koherentnije značenje.

No i to bi se još moglo pripisati razrađenoj nihilističkoj poetici, ali točka u kojoj ovaj tekst ne uspijeva realizirati ono što si je zadao jest postavljena vrlo visoko i ambiciozno, a radi se o tome da bi istovremeno htio biti u modernističkom smislu cjelovit i smislen te kao takav progovoriti o besmislu, dok istovremeno konstantno iznevjeravajući pripovjedne konvencije i logiku teksta nastoji u prostoru romana manifestirati besmisao, ali bez zadnjeg koraka u kojem bi se tekst zaista do kraja poništio ili uništio te bi se na taj način realizirao žuđeni besmisao. Štoviše, čak i u zadnjoj rečenici romana, ma koliko on bila ironična i duhovita, protagonist si zadaje konkretan cilj, što tekst romana ostavlja u međuprostoru između želje i (metafizičke) nemogućnosti realizacije te želje – želje koja je apsolutno ništavilo, poništenje, dokidanje.

Nakon ove tirade treba loptu spustiti na zemlju i reći da je unatoč svemu, Priča o sporom, nešto bržem i brzom umiranju vrlo dobar roman. Promišljeno je strukturiran, jezički je snažan i dosljedan, ali istovremeno iznimno čitak, duhovit i zabavan. S rafalnom paljbom frustracija svojstvenih suvremenom društvu i svijetu lako se poistovjetiti, dok način na koji se u tekstu s njima razračunava izaziva bar djelomičnu, iako kod nekih možda nepriznatu satisfakciju. Šteta što krajnja aspiracija nije do kraja izvedena, ali nema sumnje da će ova naša nesretna stvarnost Jovanovskom dati povoda da se u tome još koji put okuša.