'Devedeset devet doprinosa disanju': Žensko, tjelesno, pjesničko

Kada bih imala priliku napisati samo jednu pjesmu
o čemu bih pisala?

O identitetu i (re)konstruiranju ženskog iskustva od djetinjstva do odrasle dobi važno je pisati, ali jednako tako i čitati. O temama dubokog i skrivenog, kao i melankoličnog i iskonskog, ponekad je lakše izražavati se kraćom formom koja pruža sažet, no intiman pristup i čitatelju se otvara metaforikom i jednostavnošću. Zbirka poezije Devedeset devet doprinosa disanju Ane Dević čini upravo to, i još malo više.

Kustosica i edukatorica Ana Dević bavi se umjetničkim radom koji spaja različita polja, od povijesti umjetnosti do književnosti, od Zagreba do Milana, te se već i ranije okušala u pisanju poezije i kraćih proznih formi u natječaju Večernjeg lista za kratku priču 'Ranko Marinković'. U jesen 2024. u nakladi Meandar Media izdana joj je prva zbirka pjesama naslovljena Devedeset devet doprinosa disanju, koju je uredio Branko Čegec.

Zbirka Devedeset devet doprinosa disanju tematski se u pjesmama dotiče različitih misli o tjelesnom, ženskom, ljubavnom, obiteljskom, retrospektivnom, suvremenom te naposljetku kolektivnom i individualnom. Između naslovom sugeriranih devedeset devet pjesama pisanih slobodnim stihom mogu se pronaći one različitih duljina i formata – neke su narativne, opisne i prozaične te svojom strukturom i sintaksom nalikuju kratkim pričama; druge su kratke, eliptične, brzog ritma i odrješite iskazom, a bogate značenjem i iznenađujućim metaforama. U pjesmama se ističe jedinstveni lirski subjekt začudno razigrane, a opet i ozbiljno direktne, opipljivo dječje, djevojačke pa konačno i zbiljski ženske, odrasle, pjesnikinje.

Pjesnikinje su mladei kad
su stare.
Odlaze u lov na šparoge tražeći
zimzelene ulaze u jezik.

Njezino se pisanje nerijetko referira samo na sebe, a autorica se među svojim riječima i stihovnim formama poigrava s lakoćom i izražajnošću, emotivnošću i odlučnošću. Dević u svojim pjesmama izjednačava tjelesnu, životnu i stihovnu materiju. Njezin je pjesnički jezik katkad oštar i direktan, u skladu s realnošću života i osobnog iskustva, na mjestima joj je izraz blago ironijski, a ponegdje iskreno humorističan pa ubrzo i nemilosrdno realan. Autoričinu poeziju karakteriziraju začudna imaginacija, snažne poredbe, poigravanje s metaforama i iznenađujućim pjesničkim slikama, naizgled nespojivih motiva, a unutar stihova ipak skladnih:

Ne prilazi
nabost ćeš se na mog energetskog ježa.
Malenog boksača u odori željezničara u penziji.

Sugestivno melankolično, oživljavanje potisnutog na papiru pruža priliku čitateljstvu, neovisno o generacijama, da se pronađe u ovakvim stihovima. U poetskom prostoru pjesničkog svijeta zbirke Devedeset devet doprinosa disanju pronalaze se misli i postupci svojstveni (svakom) ženskom iskustvu, a između njih kolaju misli o svemu onom životnom, zbiljskom i svakodnevnom. Nije pogrešno reći da se u pjesničkoj zbirci Ane Dević krije unikatni svemir u kojem se njezin lirski subjekt sudara s iskustvima koje tek pokušava razumjeti i prihvatiti, no hrabro ih dijeli svojim riječima, pronađenim u tom procesu:

Išla sam po davno izgubljene riječi.
Vukla sam ih kao utopljenike na obalu.
Disale su, nisu ništa rekle.

Referirajući se na samog sebe, metajezik Ane Dević svjedoči o njenom spisateljskom razvitku, usponima i padovima, želji za pisanjem koja izvire iz osobnih dubina te koju autorica u svojim pjesmama tretira kao izlaz, kao ispovijest, hrabro dijeljenje iskustava te naposljetku, onako lako (i baš tako teško) kao disanje. Usporedba pisanja s disanjem osvježavajuća je književna poredba koja pruža novi fokus na sami proces pisanja, koje u ovoj zbirci, unutar same poezije, postaje dvostrukim činom izražavanja misaonog, kao i osobnog, intimnog.

Pisanje kao disanje.
Pišem.
Dišem.
Tako lako.
Tako teško.

Zbirka Devedeset devet doprinosa disanju ujedno je i poetsko svjedočanstvo posvećeno ženskom iskustvu. Pjesme pružaju uvid u autoričin osobni svijet, ali se i otvoreno nude svakoj čitateljici koja će se u njima pronaći. Pišući o individualnom femininom, autorica u svojim stihovima pruža utjehu onom kolektivnom, nudi izlječenje i podršku samoj sebi, a jednako tako i samim nama, koji na ovaj ili onaj način dijelimo iskustvo (su)postojanja. U značajnim aspektima poetske ljubavi prema sebi kao upisanom lirskom subjektu, autoričinu poeziju karakterizira i iskren pristup vlastitom ženstvenom, dubokom, ukorijenjenom. U tom se procesu među stihovima i strukturom pjesama može pronaći ogoljeni subjekt, ne samo onaj lirski, već i onaj stvarni, autoričin osobni, koji svoj identitet gradi, pronalazi, transformira u književno i takvog ga iskonskog i iskrenog bespogovorno predstavlja.

Ono što je tjelesno u stvarnosti, u pjesmama Ane Dević postaje tvarno upravo u stihovima, jednako kao što postaje i važnim motivom u cijeloj zbirci. Njezina je poezija djelo jedinstveno osobnog koje se dotiče ženske borbe s tijelom te je stoga tijelo kao motiv ono što se posebno ističe među pjesmama te snažnim i verbalno otvorenim, nepokolebljivim pjesničkim slikama.

Živim u sivoj zoni ženstva.
Nepoznati labirint koji je sve i ništa.
Dopirem do obale kraja.
Menstruacija je uvijek bila nekakav ponedjeljak koji označava početak.

Iako ne uvijek direktno, poezija Ane Dević mjestimično pruža i retrospektivan pogled u žensku nutrinu, u povijest kolektivnih iskustava koja na svoj način oblikuju žene, a tragovi tih iskustava često zamiru u svijetu koji ih ne prepoznaje uvijek kao formativne. Autorica izravno i gotovo nemilosrdno postavlja pitanja o generacijskoj ženskoj boli, šutnji, postojanju, o čemu svjedoče stihovi iz pjesme Čarape:

Biti žena, biti žensko, biti čarapa.
Kako se vade čarape iz želuca?
Da li moja baka još uvijek ima čarapu u grlu?
Da li moja mrtva baka ima krvavu čarapu u grlu?

Ana Dević piše i o formativnim prijelazima iz dječje u odraslu dob, o jedinstvenim, a opet lako prepoznatljivim kolektivnim iskustvima djevojaštva, onog zaigranog, ali i melankoličnog, što se posebno ističe u stihovima iz pjesme Djevojčice koje bacaju dinare na tračnice:

Imale smo svoj jezik koji se nije govorio.
Vriskao se. Kliktao se.
Glasao se nalik urliku malenih lisica nepoznatih stepa.
Izmislile smo ga da bismo mogle slobodno vrištati.

Među temama koje se skladno prepleću u ovoj zbirci oslikava se životno iskustvo pretvoreno u ono književno, upisano i zabilježeno između stihova. Devedeset devet doprinosa disanju snažna je pjesnička zbirka za koju bih rekla, kao što i njezin naslov sugerira, da je važan doprinos suvremenom hrvatskom pjesništvu. Zbog svoje autoreferencijalnosti i doprinosa temi pisanja, koje se iz perspektive lirskog subjekta, pjesnikinje, osvrće na sebe samo, ova bi se zbirka jednako tako mogla nazvati i Devedeset devet doprinosa pisanju.

Pjesnički iskaz Ane Dević u ovoj je zbirci poezije neupitno uspješan, a njezina je debitantska knjiga izuzetno ostvarenje i preporuka svakoj čitateljici, kao i čitatelju, koji se nalaze u vlastitoj potrazi za razumijevanjem i prihvaćanjem svog identiteta i puta koji je do njega slijedio. Baš kao što pred kraj same zbirke, pjesnikinja piše:

Idem putem
ne znam
gdje završava.

Ali idem dalje.

Martina Marinković

Kritika je objavljena u sklopu projekta Kritika - danas za sutra koji financira Grad Zagreb.