Poželjan odmak od stvarnosti

Booksin čitateljski klub "+" prošli je četvrtak dobio svoje online izdanje u obliku Facebook grupe. Ako se želite uključiti u moderirane razgovore i rasprave o knjigama, pridružite nam se, ovdje smo.

Naše je prvo virtualno druženje bilo posvećeno trima pričama iz knjige Sloboština Barbie Maše Kolanović. Na početku treba napomenuti da s obzirom na situaciju teže dostupnosti knjiga u sklopu čitateljskog kluba čitamo isključivo naslove koji su u cijelosti dostupni online. Kao što je slučaj sa Sloboštinom Barbie, koja se uz mnoštvo drugih izvrsnih naslova nalazi na Besplatnim elektroničkim knjigama.

Prije nego prijeđemo na dojmove o knjizi, valjalo bi reći još koji detalj o načinu funkcioniranja online čitateljskog kluba. S obzirom na broj članica i članova grupe, rasprave su moderirane. To otprilike znači da moderatorice postavljaju pitanja i otvaraju teme rasprava, koje se dalje odvijaju u komentarima.

Raspravu smo otvorile iznošenjem dojmova o knjizi, na kojima smo se i najviše zadržale jer ta tema, pokazalo se, najplodnija je za rasprave i dijaloge. Dojmovi o pročitanim pričama bili su uglavnom pozitivni: knjiga daje zanimljiv uvid u razmišljanja djevojčice koja je odrastala u ratnom Zagrebu, priče su mladenačke i bez ratnih trauma, i samo su, složile smo se, prividno naivne: djevojčica pripovjedačica gleda i razumije svijet oko sebe i pritom ga detaljno bilježi, shvaća promjene koje se događaju, političku situaciju i posljedice. Autorica je, složile smo se, uvjerljivo dočarala perspektivu djevojčice i u tom pogledu priče su vrlo autentične. Dio čitateljica priče su podsjetile na njih same i njihova djetinjstva, a drugom pak dijelu knjiga je probudila neka zatomljena sjećanja na ratne godine. Da ne ostane samo na pohvalama, bilo je i negativnih dojmova koji se prije svega odnose na stil – plošan, štur, pomalo bezosjećajan i klišejiziran, a za neke i pomalo neoriginalan.

Knjigu smo usporedile s romanom Hotel Zagorje Ivane Bodrožić, s kojim dijeli smještenost u ratne godine, a za pripovjedačicu također ima djevojčicu. Ipak, tu sličnosti, složile smo se, staju. Roman Ivane Bodrožić emocionalno je mnogo snažniji i kompleksniji, ali i stilski mnogo dorađeniji. Neke čitateljice knjiga je podsjetila i na dječju perspektivu rata u romanu Mogla bi se zvati Leda Marka Gregura. Sve tri priče, složile smo se, donose potpuno različite doživljaje rata, iako su smještene u isto ratno vrijeme.

Barbie lutke u središtu ove knjige vrlo su zanimljiv detalj i predstavljaju lajtmotiv u baš svakoj od priča. Autorica ih koristi na način da kroz lutke progovori o ljudskim osobinama i odnosima. Lutke, složile smo se, djevojčici predstavljaju odmak od realnosti (za neke poželjan, za neke ipak ne), ideal za kojim se žudjelo, stvar prestiža kada se radi o original lutki.

Sloboština Barbie zanimljivo je štivo, iako je radnjom smješteno u ratne godine, čitko je i lagano. Crteži koji ispunjavaju tekst simpatični su i vrlo dobro uklopljeni, za neke čak i bolja strana knjige. Ipak, unatoč simpatijama i činjenici da bismo knjigu preporučile za čitanje, ostaje dojam da se priče ne zadržavaju s nama, odnosno da ćemo ih brzo zaboraviti.

Foto: Maša Kolanović, iz knjige. Izvor: BEK.