'Početnici': Entropija života

Roman Početnici, druga knjiga Igora Ivka, nakon debitantske zbirke priča Nepovredivo mjesto (Disput, 2021.), u najgrubljim crtama donosi priču o mladom paru u ranim tridesetima, koji odlazi u Njemačku, preciznije Berlin, u želji za novim životom, ali već od samog početka, od ulaska u sobu (a ne stan) koju su unajmili, ništa se ne razvija kako su zamislili, planirali ili im je bilo obećano kada su odlazili trbuhom za kruhom, a njihov toliko željeni novi početak sve više počinje slutiti skori kraj.

Nakon prvog dijela koji prati Marina i Lotu po dolasku u Berlin, gdje se odmah sudaraju s preprekama i izazovima koji potenciraju postojeće sitne frikcije, u dva analeptična središnja dijela romana siže se vraća desetak godina u prošlost, gdje paralelno prati entuzijastičan početak i deziluzionirajući kraj blokade zadarskog sveučilišta kao načina borbe protiv komercijalizacije obrazovanja, te početak veze dvoje protagonista, Lote i Marina. Ta dva svijeta predstavljaju značenjski i strukturni kontrapunkt jedan drugome, a supostavljeni na taj način, najopćenitija su dihotomija koja odražava simetričnu kompoziciju romana, primjetnu već u vremenskom rasporedu navedenih sekvenci romana (sadašnjost-prošlost-prošlost-sadašnjost), ali koja se proteže i na odnose među likovima, njihove (ljudske i literarne) karakteristike, kao i njihove svjetonazore.

U tom kontekstu s jedne strane nalazi se tmurna sadašnjost Berlina, grada koji je nekada za Lotu i Marina bio svjetionik promjene, mjesto nade i bolje budućnosti, a postao je otjelovljenje najpesimističnije vizije izrabljivačkog kapitalizma, koji oduzima svaki smisao životu. S druge se strane nalazi sjećanje na Zadar i revolucionarnu blokadu fakulteta, u kojoj su kulminirale ideje, nade, optimizam, vjera u budućnost, kao i vjera u sebe i mogućnosti cijele jedne generacije, koja je svoju borbu vodila kroz solidarnost, ples, pjesmu, gdje su se stvarala i kalila mnoga prijateljstva i ljubavi. Naravno, s naznakama kraja blokade u protagoniste, prvenstveno Lotu, počinju se uvlačiti sumnje i zazor prema onima koji za svoje ideale nisu bili spremni ići do kraja ili nisu mogli shvatiti važnost poruke koju su nosili i ideja za koje su se borili.

Dihotomije na kojima je ustanovljen roman očituju se i na nekim manjim, simboličnim motivima (primjerice, Lotino viđenje teškog, seljačkog života svoje bake te, nasuprot nje, emancipirajuće figure srednjoškolske profesorice filozofije), međutim i sami protagonisti donekle funkcioniraju kao binarni par, iako se ta opreka vješto relativizira, tako da likovi ipak ne ostavljaju dojam suhe shematičnosti i tipiziranosti. 

Lota je idealist, ona djeluje riječima (primjerice, držanjem govora na plenumima), dok je Marin naglašenije tjelesan (Marinove snažne ruke su čest, ponavljajući motiv, kao i njegova sklonost fizičkoj aktivnosti). Možda je ta podjela najeklatantnije primjetna u epizodi kada je Lota poželjela Marinu objasniti nešto za nju vrlo bitno, za što je željela da shvati: učinila je to krajnje puteno, dovevši ga do samog vrhunca, prije nego što ga je pustila iznevjerenog. Opreka duhovno-tjelesno dodatno se relativizira (i istovremeno potvrđuje) i Lotinom naglašenom tjelesnošću, ulogom koju za nju ima masturbacija na osobnoj razini (kao manifestacija vjere u vlastitu, gotovo božansku sposobnost), kao i iznimna važnost za funkcioniranje društva koju pripisuje požudi, dok s druge strane, te konotacije podriva Marinova povučenost, neuspješni pokušaji suhoparnog filozofiranja, ali i pokoja dublja misao koju izgovara spontano (a već tu je ponovno prisutna dihotomija stvarnog i životnog te apstraktnog i knjiškog). Ipak, ključna opreka između ova dva lika prije svega počiva na volji i mogućnosti za djelovanjem – Lota je isprva aktivan, djelatan lik, dok je Marin pasivan. Lota vuče i predvodi, dok je Marin potpora. Inverzija u tom odnosu dešava se nakon dolaska u Berlin.

Značenjska i strukturna dihotomija odražava se i na planu forme teksta. Dijelovi koji se događaju u sadašnjosti i Berlinu pisanu su dominantno kroz dijaloge, gotovo nalik na dramski tekst, dok su dvije analepse u središnjem dijelu sjećanja Marina, odnosno Lote – njegov u obliku datiranih dnevničkih zapisa, a njezin kao spontani, snimljeni monolog.

U suštini, za Početnike bi se moglo reći da je riječ o romanu koji tematizira postepeni rasap, entropiju života: polagano mrvljenje ideala, uvjerenosti u mogućnost njihova ostvarenja, gubitak optimizma, vjere u budućnost i u sebe i svoje mogućnosti. Sve to nastupa kao posljedica suočavanja sa suvremenim društvom i svijetom u njegovim najgorim oblicima i fenomenima – oportunizmom, zlobom, autoritarizmom, pohlepom i grabežom, koji uslijed materijalne nesigurnosti počinju nagrizati samu srž čovjeka koji im se opire.

Ipak, roman se jasno pozicionira i upućuje na to da se u korijenu svega navedenoga nalazi jedna dosta konkretna sila, struktura, a to je kapitalizam, odnosno kapitalistički sustav. On funkcionira kao nevidljivi mehanizam, logika koja postepeno, ali neumoljivo – tim potpunije i efikasnije što je neprimjetnije sveprisutna – drobi i uništava sve one preko čijih se nogu, ruku i leđa održava i na čiji račun funkcionira. Kapitalizam je pravi uzrok spomenute entropije života, tim pogubniji što je neizbježniji. Uništava i doslovce proždire pojedince, a posljedično i odnose medu njima – ljubavi i prijateljstva – te, u krajnjoj konzekvenci, čitave zajednice i društvo.

Monolog njihova prijatelja Svebora o konobarenju sažet je i upečatljiv primjer te ideje: “Naravno da nije problem u konobaru, Lota. Problem je u tome što ćeš kao ovaj konobar raditi bez stanke, tijelo će ti popuštati, osjećat ćeš ga sa svakim pokretom, ali ćeš uporno pitati svakog jutra, konzistentno, Lota, konzistentno, što ćete popiti. O tome ti ja govorim. O psihologiji i filozofiji, o strukturi konobarenja, i ti nisi blesava da i sama to ne vidiš. I odjednom upadneš u taj novi, paralelni svijet i zaboraviš sve što si ikada znao o drugom svijetu. Ali osjećaš da si nekada nešto i znao. Sve u svemu, buka i bijes (…).”

Kapitalizam je ta nevidljiva sila koja dehumanizira, pretvara čovjeka u stroj koji ne stiže i ne smije razmišljati jer tada nije dovoljno brz i efikasan u mehaničkim radnjama koje su sve što se od njega zahtijeva, kao što Marin na više mjesta, poglavito u zadnjem dijelu romana, ističe: “Vozio je kroz grad, gubio se u sporednim ulicama, ali ipak je stigao svaku narudžbu dostaviti na vrijeme. Ako stanem i počnem razmišljati, gotovo je, mislio je.” Dobre stvari na ovome svijetu dešavaju se samo kapitalizmu unatoč i usprkos – Lota i Marin ponavljaju da, sve ako blokada i propadne, bilo je vrijedno jer upoznali su jedno drugo.

Odnosi među ljudima jedna su od centralnih tema romana, a premda se ona možda najizravnije dotiče kroz vezu Lote i Marina, nije svedena samo na ljubavne odnose. Na pitanja kako se i zašto (ne) razumijemo, što si značimo i međusobno predstavljamo, kako si i koliko trebamo ne daje konkretne odgovore, ali vješto provodi svojevrsnu igru tragičnih zabuna, u kojoj uvijek nehotično i iz najbolje namjere (ili straha) pokušavamo ono što u tom trenutku ne bismo trebali; to pokazuje kako su naše želje i potrebe najsličnije kada mislimo da smo najudaljeniji i da se ne razumijemo. Pritom, paradoksalno, nezadovoljstvo sobom iskaljujemo na onima koji nas okružuju.

Nažalost, roman ima i određenih nedostataka te njegova lapidarnost, koja većim dijelom dobro funkcionira, ponekad prelazi u nedorečenosti. Dosta je potencijalno važnih i zanimljivih tema koje su samo naznačene, ali ne i razrađene, primjerice poput Sveborovog samoubojstva, odnosa Lote i Marina s njihovim djetetom, kao i same odluke o odlasku u inozemstvo, do koje, primjerice, ne dolazi neposredno nakon završetka blokade, već punih deset (ispuštenih) godina nakon, pri čemu se pojedini događaji iz tog perioda u natruhama spominju kroz relativno neodređene aluzije. Unatoč tome, roman funkcionira zbog relativno dobrog baratanja motivima u povezivanju sižejnih i značenjskih praznina koje se javljaju u tekstu (kakvo je primjerice ironijsko tretiranje značenja Rose Luxemburg, koja je jedna od Lotinih heroina, dok je u berlinskoj sadašnjosti to naziv trga s kojeg Marin kreće svoje rute kao dostavljač, motiv njegovih snažnih ruku kojima kasnije podiže stvari i sl.). Takvim postupcima dijelovi romana uspostavljaju veze te međusobno korespondiraju; motivi se ponavljaju i vraćaju, povezuju i nadopunjuju, usložnjavajući inicijalna i tvoreći nova značenja.

Ipak, praznina preko koje je nešto teže prijeći jest način na koji se razvija lik Lote, poglavito u zadnjem dijelu romana. Marin je kao lik bitno konzistentniji, a glavna promjena koja se njemu dešava jest to što u dijelu romana koji se događa u berlinskoj sadašnjosti on postaje aktivni dio para. Izuzev toga, ne mijenja se isuviše – pronalazi određeni naivni užitak u tome što ima svoje mjesto (u tom trenutku u kuhinji), čak se javlja i misao o mogućnosti napredovanja (naravno, njegova ambicija vrlo brzo biva skrhana). Spomenuti kapitalizam se u njegovu slučaju odražava prvenstveno na njegovu tijelu (bolovi i umor od napornog rada, na koje s vremenom otupi).

U slučaju Lote, čiji idealizam biva iznevjeren (nisu ju razočarali ideali, nego u nemogućnost njihova ispunjenja), a ona do kraja dotučena nemogućnošću novog početka i normalnog, pristojnog života, slom se, u skladu i s prije naznačenom dihotomijom protagonista, očituje na duhovnom planu, te ona pada u depresiju (sentenca koja se ponavlja kroz roman da ona jednom kad ode, odlazi zauvijek, u konačnici se ostvaruje na duhovnom, mentalnom planu).

Ipak, unatoč aluzivnim naznakama u Lotinoj monološkoj analepsi u trećem dijelu romana, procijep između njezinog lika u tom vremenskom periodu te istog lika u Berlinu, naročito u zadnjem dijelu romana, toliko je dubok i naglašen, da spomenute aluzije nisu dovoljne da ga premoste (“I da se naši najbolji dijelovi, koji su se ovoga puta pojavili, izašli na površinu, neće više vratiti, jer više nema nazad, već će se raspršiti, nestati, mislim da su naši najbolji dijelovi upravo u procesu umiranja. I to je čista bit tuge.”) Izostanak postepenosti i gradacije u tom kontekstu oduzima uvjerljivost liku, odnosno zadnjoj fazi njezina razvoja te stoga djeluje pomalo arbitrarno i nedovoljno motivirano. Iznimno ambiciozna, energična, pametna i obrazovana žena pretvara se u vlastitu ljušturu permanentno skrivenu ispod jorgana – i premda takva tranzicija nažalost nije nemoguća, izvedena je previše naglo da bi imala drukčiji literarni učinak od frustracije likom.

U konačnici, treba reći da su Početnici dobar roman koji unatoč određenim nedostatcima pokazuje potencijal autora, koji se ponajprije očituje u vještini komponiranja teksta te u baratanju motivima i njihovim simboličkim potencijalom. Na diskurzivnoj razini treba istaknuti uvjerljive dijaloge te modernističko korištenje ironije kako bi se ispreplele i relativizirale opreke "visokog" i "niskog", duhovnog i tjelesnog, klasičnog i popularnog. Suptilne promjene u diskurzu odražavaju i prate promjene na planu sižea te nagovještavaju i sudjeluju u kreiranju značenja teksta. Zbog svega navedenog sljedeći Ivkov tekst nestrpljivo iščekujemo.