Budućnost nikad ne dolazi

Nepovredivo mjesto debitantska je zbirka priča Igora Ivka, mladog autora iz Varaždina. Sastoji se od dvadeset priča podijeljenih u četiri tematska dijela te nešto heterogenijeg skupa fragmenata pod nazivom "Ljeto dolazi" smještenog na kraju zbirke, u kojem se stilski i sadržajno sumiraju autorove preokupacije izražene u prvom dijelu knjige. Prva četiri dijela i svojim naslovima upućuju na nešto veću međusobnu povezanost – redom su naslovljeni "Ja i moji“, "On i njegovi“, "Mi i naši“ te "Oni i njihovi“. Iako su sve cjeline generalno vrlo srodne te se načelno uzevši bave besmislenošću, nesigurnošću i okrutnošću suvremenog društva i svijeta, druga i četvrta tematski su nešto homogenije od ostalih, a primarno se bave odnosom s ocem te ekonomskom emigracijom.

Zbirka dijeli naslov s jednom od priča, i to upravo onom u kojoj je značenje provodnog motiva „nepovredivog mjesta“ – u ovom konkretnom slučaju azila – i nemogućnosti njegova ostvarenja najeksplicitnije tematizirana. Nepovredivo mjesto, apstraktno ili fizičko, ono je na kojem smo sigurni i slobodni te samim time i u mogućnosti makar pokušati biti ono što želimo, međutim unutar svijeta Ivkove zbirke, takvo mjesto u većini slučajeva ili nije moguće ostvariti ili se pak prokazuje kao iluzija koja se raspada. Drugim riječima, centralni motiv ove zbirke upadljivo je odsutan (ili nestajući), štoviše moglo bi se reći kako je nemogućnost njegove realizacije upravo ono što ga čini manifestnim, primjećujemo ga zato što nije i ne može biti tu.

U skladu s time je i prevladavajuća atmosfera i učinak koji pripovjedni svijet ove zbirke ima na njene protagoniste, koje karakteriziraju besperspektivnost i bezizlaznost te osjećaj izopćenosti i nepripadanja. Pripovjedni je to svijet u kojem dominiraju teme smrti, gubitka, prevlasti logike materijalnog, istrošenosti/burnouta, izdaje, nevjere i neimaštine. Može se reći kako za protagoniste Ivkovih priča, u potpunosti uronjene u prošlost ili pak okupirane sadašnjošću, jedino što ne postoji jest budućnost, što je dobro vidljivo u pričama "Brzo smo i rado gorjeli" i "Točka". Štoviše, budućnost za njih ni ne može postojati, njezin je dolazak "onemogućen" načinom na koji su priče strukturirane. Naime, radnje većine priča počinju in medias res te se najčešće kroz dijaloge ili pak struju svijesti likova analeptički protežu u prošlost, dok se nešto rjeđe odvijaju u sadašnjosti. Buduće vrijeme ne nastupa, nikada se na planu fabule ne prelazi točka iz koje je priča krenula, budućnost kao vrijeme mogućeg ostvarenja želje tu ne postoji ni na razini zamišljaja, čime se u začetku osujećuje mogućnost nekog eventualnog sretnog završetka, makar u hipotetskom vremenu i prostoru izvan okvira teksta. Takvom dojmu pridonose i relativno otvoreni krajevi većine priča u zbirci – one ne završavaju konkretnim događajem koji će apsolutno i jednoznačno odrediti sudbinu protagonista onkraj granice teksta, ali ni ne nude potencijalnu utjehu višeznačnog kraja. Premda su krajevi priča otvoreni, njihovi protagonisti nemaju izlaz ili perspektivu, pred njima se nalazi tek praznina, što spomenute priče "Brzo smo i rado gorjeli" i "Točka" također dobro dočaravaju. Time se dodatno potencira besmislenost suvremenih života.

Nastavno na prethodno, protagonisti Ivkovih priča redom su pasivni likovi koji ne djeluju (čak i najaktivniji lik, onaj u priči "Znoj“, na koncu želi samo zaspati) i ni na koji način ne mogu promijeniti okolnosti vlastite situacije, dapače, njihov su produkt. Upravo stoga oni jedino i mogu sagledati svoj dosadašnji život, dok budućnost predstavlja semantičku granicu koju ne mogu prijeći.

Na ovome je mjestu moguće pronaći i jednu od malobrojnih zamjerki Ivkovoj zbirci. Naime, u par manje uspjelih primjera, autor kao da ne priča priču nego lik, nižući situacije koje su ga obrazovale u ono što jest, izdižući protagonista na razinu simbola, što kada se upozna i ovlada autorskom poetikom može biti donekle repetitivno, predvidljivo te pomalo neuvjerljivo (primjerice u priči "Tristo pedeset grama"). U takvim se primjerima ne uspijeva literarnim sredstvima dočarati besmislenost i bezizlaznost pripovjednog, a za pretpostaviti je i stvarnog svijeta, već taj izostanak smisla na kraju djeluje kao alibi postupak.

S druge pak strane, treba istaknuti Ivkovu izrazitu vještinu pripovijedanja. Priče su pažljivo i promišljeno strukturirane (jedan od fragmenata u petoj cjelini, "Ljeto dolazi“, može se čitati kao meta komentar upravo na temu promišljanja strukture priče), jezik i leksik odražavaju temu i atmosferu, dok istovremeno održavaju napetost. Vrlo je čest jedan od dva karakteristična postupka – ili se dramatičan i intenzivan pripovjedni tok rasplinjava u benignu situaciju i rasplet (priča "Virtuoz") ili se pak iza naoko staložene, svakodnevne situacije postepeno pomalja njeno maliciozno, patološko i makabrično naličje (priča "Nož"). Osim toga, temeljni postupak koji karakterizira Ivkovu poetiku jest aluzivnost. Bilo da se radi o struji svijesti, dijalogu, ili nekom drugom postupku, autor će rijetko kada eksplicirati ključne trenutke i događaje, češće ih samo nagovještavajući ili naznačujući, računajući pritom na čitatelja i njegovo iskustvo ( priče "Sve će biti u redu" i "Virtuoz"). Osim što je vrlo često izrazito uspio pripovjedni postupak koji potencira dramatičnost i napetost, na taj se način čitatelj uvlači dublje u svijet dijela te postaje sukreatorom njegova značenja. Dobivši od strane autora čvrste obrise, čitatelju se prepušta da prema vlastitom znanju, iskustvu i shvaćanju popuni praznine.

Takav postupak prisutan je kako na razini pojedine priče, tako i na razini cjelokupne zbirke, pri čemu su pojedine priče manji, čvrsti elementi koji tvore obrise pripovjednog svijeta praznine među kojima konačno i presudno ispunjava čitatelj. Pojedine priče samo su fragmenti veće, u potpunosti teško spoznatljive cjeline, kojoj pristupiti i koju tumačiti možemo samo nastojeći uspostaviti značenjske veze između manjih, spoznatljivih elemenata, zaokružujući u konačnici svatko svoj pripovjedni svijet. Takav pristup strukturi zbirke odražava određene ideje geštalt psihologije, koja je već bila inspiracija umjetnicima u nekim ranijim razdobljima, a kojom se autor, prema rečenom na predstavljanju knjige, sam bavi i vodi.  

Spomenuta aluzivnost svoju ulogu ima i pri tvorbi značenjskog odnosa između protagonista i njihovog svijeta. Naime, kako je već rečeno, protagonisti Ivkovih priča pasivni su likovi, u nemogućnosti napraviti iskorak iz svoje pozicije. Ono što njihovu pasivnost čini tim apsolutnijom i neizbježnijom jesu (društveni) procesi koji djeluju u pozadini, a uslijed kojih su se ti likovi našli u vlastitim, nezavidnim situacijama kao u pričama "Dom" i "Dublin boli". Iako ponekad šturo i hladno naznačeni, ti procesi nikada nisu do kraja eksplicitno opisani i imenovani (to su praznine prepuštene čitatelju da popuni). Neizravno ih artikuliravši i opisavši, ti procesi čine se sveprisutni i neizbježni, a ponekad se manifestirajući na nadrealne načine (ili kroz nadrealne motive), njihova se snaga čini mističnom. Likovi u pričama, pak, samo su pijuni koje te sile posredno pomiču.

Za kraj, još bismo se kratko osvrnuli na završni fragment već spominjane pete cjeline ove zbirke naslova "Ljeto dolazi", u kojem autor primjećuje "(...) neke mlade pisce. Pišu tako neopterećeno. Hodaju kroz grad. Šale se. Ševe se. Piju. Plaču. U džepu nemaju skoro pa ništa. Osjećaju neku tugu, nešto što se svija na rubovima i što će ih vrlo brzo preklopiti. Oni to znaju. Gledam ih sa svojeg prozora obojenog u sivo, kišu, kalendare, računice i ostatke ručka. Ljeto samo što nije stiglo." Iako obradom tema i atmosferom ponešto odudara od suvremenih mladih autorica i autora koji su svaki za sebe proglašavani predstavnicima generacije, čini se da smo s ovom zbirkom dobili još jedan autentičan, aktualan te autorski promišljen književni glas. Bez puno okolišanja može se reći da je Nepovredivo mjesto vrlo dobra zbirka priča, koja pokazuje neke manje boljke na planu sadržaja, ali istovremeno otkriva izrazitu pripovjedačku kvalitetu te svjetonazorsku zrelost autora, čija buduća ostvarenja stoga radoznalo iščekujemo.