Neobično o običnom

Objava prve knjige uvijek predstavlja posebno uzbuđenje, kako za autora, tako i za kritiku, pa i publiku. U tom kontekstu važno je istaknuti jedan od najznačajnijih regionalnih natječaja koji podržava kratkopričaše, odnosno nagradu Prozak koja je s vremenom formirala biblioteku s poznatim imenima koja danas definiraju suvremenu književnost na našem prostoru, poput Olje Savičević Ivančević, Marka Gregura, Tanje Mravak, Luize Bouharaoua i drugih. Tom društvu pridružila se i Mima Juračak koja je nagradu Prozak dobila 2020. godine za rukopis Sitan život, što je rezultiralo objavom njezine prve zbirke priča.

Prethodno je autorica objavljivala kratke priče u zbornicima natječaja Lapis Histriae, u različitim časopisima i na portalima. Ako su spomenute prilike promaknule književnim znalcima upućenima u aktualnosti na sceni, onda su isti imali priliku zapaziti njeno ime na različitim natječajima, s obzirom na to da je autorica dobila nagrade „Vranac“, „Ulaznicu“, „Metaforu“ i nagradu „Stjepko Težak“ za kratku priču. Ono što možemo reći na prvi pogled, prelistamo li zbirku, jest da su u njoj priče više-manje ujednačene duljine, svaka od njih ispisana je na barem nekoliko stranica, pri čemu se razlikuju od prijašnje nagrađene zbirke Važno je imati hobi Luce Kozine u kojoj su bile tematski i formalno raznorodne mikropriče. Imamo li na umu ovogodišnju pobjednicu Mariju Katalinić čiji se rukopis Kraljevstvo koje to nije opisuje kao rukopis koji ludistički spaja bajku i satiru, možemo zaključiti da ova nagrada nastavlja izvlačiti zanimljive i različite tekstove iz ladica mladih spisateljica i pisaca.

Naslov Sitan život daje nam usmjerenje za čitanje i općenito pokazuje interes zbirke, odnosno na tematskoj ravni tiče se ovog našeg svakodnevnog, „običnog“ života koji se u beskonačnoj lavini klikbejtovskih vijesti nerijetko učini nevidljivim ili manje važnim. Upravo književnost pronalazi mjesto za male priče. Isto tako, naslov se može labavo povezati sa sintagmom „sitan svijet“ koji se odnosi na kukce iz priče Ferdo. Pripovjedačicu je u toj priči zaintrigiralo proučavanje svijeta kukaca-modela za fotografiranje detalja na njihovim opnama, krilcima i nožicama. Povežemo li taj detalj s temama predstavljenim u zbirci, autoricu intrigiraju nade, želje i snovi ljudi u malim sredinama koji se bave uobičajenim poslovima.

Zadržimo se na tren i na naslovnici. Za odličnu ilustraciju zaslužna je autorica, a za dizajn Duška Bukvić, i ona stilizirano prikazuje lika koji skače naglavce u bazen, dok mu se kupaći kostim djelomično rastvara u padobran, uz vezice koje lelujaju u zraku. Moguće je da je jedna od motivacija za ovu ilustraciju bila priča U bazenu koja je uvrštena u zbirku.

Čitatelj stječe potpuno drugačiji ukupni dojam o ovoj zbirci, s obzirom na njezin početak i kraj. Obično se ulaz i izlaz u zbirku smatraju izrazito potentnim interpretacijskim točkama, pri čemu se u ovom slučaju iznevjerava očekivanje čitatelja i nude se priče različite teme i interesa. Ukupno je 17 priča raspoređenih u dva ciklusa koji su naslovljeni Dlake i Čišćenje. Prvi ciklus uključuje fantastične priče s nadrealnim elementima, dok su u drugom ciklusu razvedenije priče o intimnosti, odrastanju i obitelji. Čišćenje broji više priča, u njemu je rečenica protočnija i relaksiranija, pripovjedač u ženskom glasu je uvjerljiviji, općenito odaju dojam zrelijeg pisanja i zbog toga, u odnosu na prvi ciklus, vjerojatno nastaju vremenski kasnije.

U prvom ciklusu dominira perspektiva muškog pripovjedača, oni su različitih godina i nalaze se u različitim životnim situacijama, osim jedne priče koja djeluje kao opservacija novinara/reportera o događaju u vlaku. U Događaju se radi o začuđujuće intimnoj situaciji u čijem je središtu Rona Mona i želja da se iskorači iz dosadne svakodnevice barem na tren, u nekom ludilu, pa makar to značilo i gurnuti svoj prst u tuđu ušnu školjku kako bi ga pomirisala. U drugim pričama se elementi svakodnevice, najčešće u maniri pretjerivanja i prenaglašavanja, prelijevaju u nešto fantastično: jednog učitelja, paralelno s ulaskom Hrvatske u Europsku uniju, zatekla je neobična situacija s dugačkom smeđom dlakom koja se otela kontroli, zatim neugodan miris žene u autobusu na sjedalu ispred pripovjedača koji postaje gotovo zasebnim likom u priči i slično.

Zanimljiv obrat događa se u priči Kokpit za katastrofu. Dok se pripovjedač osjeća kao da je njegov stan „zatočeničko gnijezdo“, istovremeno nam servira informaciju koja otkriva neočekivano značenje za priču u kontekstu života u potkrovlju i borbe s kišom. Treba skrenuti pozornost i na priču o hobiju koji je zločin, a koja se zaključuje zanimljivom slikom: „Sav bi se svijet poda mnom rastvorio kao dinja kad je ljeti isiječem da uz nje iscuri sva ona voda, kad mi se po rukama cijede koštice, a ja ih ližem kao pas kosti.“ (str. 31).

Nadalje, u pričama se otvaraju i generacijske razlike i ideali o slobodi i odlasku iz domovine, što nažalost, postaje poznato mjesto u životu, pitanje should I stay or should I go, kao i u suvremenoj hrvatskoj književnosti. Primjerice, recentna zbirka priča koja opsežnije tematizira (ne)mjesto je Nepovredivo mjesto Igora Ivka, a kada smo je već spomenuli, vrijedi istaknuti razliku u odnosima između likova i atmosferu priča. Dok Ivko svoje likove često predaje na milost i nemilost pesimističnog kraja, Juračak ukazuje na potencijal društvenih odnosa. Ukoliko nešto ne pođe po planu, olakšanje je i privilegija kada se imaš komu vratiti, što je poruka u priči Toni, o šesnaestogodišnjaku koji se, nakon tragičnog saznanja, vraća svojim udomiteljima i sigurnosti sitnih veselja kao što je pecanje.

U drugom dijelu, ciklusu Čišćenje prevladava glas pripovjedačice koji favorizira pripovijedanje o pričama malog grada, studentici koja radi u trgovini ili pomaže mami čistiti vikendom. Posebno su dirljive i vješto ispisane priče kao što je Ferdo, o šutljivom mužu i ocu koji je u sebi krio pravu nježnost ili U bazenu i Future koje tematiziraju odrastanje i sazrijevanje. Posebno je zanimljiv lik tete Željke koja u mali grad dolazi iz Zagreba, s kolačima iz Vinceka i životom koji pretpostavlja zavist manje sredine. Ono što vrijedi izdvojiti je odnos s djedom koji se tematizira u više priča (preciznije, u pričama Prodaje se, Smola, Zaključavanje). Zajednička im je usmjerenost na kuće koje su obično u klimavom ili ruševnom stanju, ostavljene su na selu ili je u pitanju stan koji je zapušten i smrdi. Taj odnos najzanimljiviji je u priči Prodaje se u koju je uključen izravan susret i dijalog, dok se u ostale dvije pripovjedačica prisjeća djeda nakon njegove smrti.

Rastvaranje takve vrste odnosa u sebi nosi izrazit pripovjedački potencijal, s obzirom na to da se u njemu tradicionalno podrazumijeva posebna vrsta ljubavi između unuka i djedova, a u ovom slučaju se usložnjava tvrdnjom pripovjedačice u priči Prodaje se da ima osjećaj da je, prilikom njezinih posjeta, djedu svejedno: „Dolazim, više ni sama ne znam zašto. Nitko drugi više ne dolazi. U svojoj misiji sam tupa, tiha, služim više kao platforma za potvrdu djedova postojanja, ali i to samo iz moje vizure jer njemu je moje dolaženje, čini se, ipak donekle nevažno. Donosim mu pivo i osnovne namirnice, to valjda jest važno.“ (str. 64). Kao i u preostale dvije priče, ova čitateljica voljela bi saznati više i o pripovjedačici i o djedu, zašto su oboje danas takvi kakvi jesu, detalje kakvi manjkaju u pričama, a osigurali bi uvjerljivost i jaču emocionalnu angažiranost, što dobivamo u naznakama poput koje crtice iz djetinjstva, kada su jeli „Eurokrem i bijeli kruh, onaj napuhani, prozračni, pili smo kakao, a nakon plaže jeli palačinke s puno pekmeza ili pak možda izum stoljeća - kruh s debelim slojem šećera pokapan s tek toliko vode da se šećer rastopi.“ (str. 85).

O djedu saznajemo da ide svojim autom na dijalizu u drugi grad i da se ljuti što je pripovjedačica parkirala auto ispod bora koji je ispuštao smolu i zaprljao auto (Smola), na što se priča zaključuje sljedećom rečenicom: „Nisam ih čistila, ostavila sam ih da se isperu same, što se naposljetku i dogodilo.“ (str. 79). No što bi se dogodilo kada bi u istoj priči, s obzirom na to da radi u trgovini s parfemima i kremama („Nakon nekoliko mjeseci rada čitav taj svemir postao mi je nesnosan.“, str. 77), pripovjedačica jednostavno poludjela i iskalila se na djedu? Malo prkosa osiguralo bi dodatnu napetost i dinamiku u pričama, naravno, bile bi to ponešto drugačije priče, ali nisam se mogla oteti tom dojmu nakon čitanja priče Čišćenje u kojoj pripovjedačica, prilikom pospremanja kuće imućnih vlasnika, ostaje suzdržana, sve kako ne bi uzrujala mamu. Ali, kako bi to bila uzbudljiva priča da je samo slijedila svoj poriv i uvalila se u kadu u bogataškoj kupaonici koja je krcata kremama, parfemima, gelovima za tuširanje kakve nije vidjela ni u reklamama. Makar i za malo vlastitog gušta.

Iako postoje određena ponavljanja kao što su motivi djeda (koji je bio zidar, pred starost je posao kipar) i motivi vezani uz kuću, ostavštinu, građevinski materijal, ipak ne postoje jasne indikacije da bi se ove priče mogle tematsko-motivski nastavljati jedna na drugu ili čitati u nekom drugom ključu ili zajedničkom nazivniku, pogotovo uzme li se u obzir prvi dio zbirke koji se može čitati i kao zaseban tekst. Postavljanjem konceptualnog okvira zbirci priče bi se strukturno učvrstile, a na značenjskoj razini uvezale u neke potpuno drugačije i uzbudljive smjerove.

Priče su pisane razumljivo i tečno, a pogotovo drugi dio zbirke krije lijepa i poetična mjesta na kojima se može zastati, poput rečenice: „Usamljenost je preuzela sav prostor koji je do tada on zauzimao.“ (str. 50). U svojoj angažiranosti, odnosno kritici pojava u suvremenom društvu, kao što su kritika odnosa prema doseljavanju migranata, zbirka ostaje suzdržana, ne pokazujući ambiciju za ulazak u dijalog s takvim temama, što je sasvim u redu, samo što odsustvo postaje jednim od obilježja zbirke.

Možda je u pitanju nakupljeno iskustvo u ispisivanju priča, potencijalno i ugodniji osjećaj u ženskom pripovjedačkom licu, ali priče ciklusa Čišćenje uspjelije su i sadržajno zanimljivije. Ono što bih ubuduće voljela čitati, a što je autorica pokazala da može izvesti, još je jače osluškivanje likova i prepuštanje njihovoj nepredvidljivosti, ubacivanje iskričavih trenutaka u priče koji zamućuju likove i čine ih kompleksnima. Baš kao što se na naslovnici lik odlučuje na skok. Već sama svakodnevica „običnog“ života garantira fantastične i nadrealne scenarije. Dakako, u prvijencu se ni ne očekuje stilsko savršenstvo, precizna ujednačenost ili čvrst konceptualni okvir. Uostalom, on uvijek sa sobom nosi određenu dozu šarma, pa i u ponekom propustu. Hoće li nam autorica u skorijoj budućnosti servirati smjelije tekstove, preostaje nam vidjeti.