'Nada': Utjeha u književnosti?

Posljednjih nekoliko desetljeća, sa sve izraženijim posljedicama klimatskih promjena, u središtu se književnokritičkih razmatranja pozicionirala ekokritika, interdisciplinarno područje koje povezuje književnost i znanost o okolišu. Poigravajući se takvim proučavanjem književnosti, mogli bismo razmatrati negativan učinak koji književnost ima na okoliš, ali i obrnuto, kako specifičan okoliš može pogubno djelovati na književnost. Takvo zagađenje književnosti pretjeranom eksploatacijom jednog okoliša u hrvatskom je slučaju višestoljetna opsesija otocima. Na početku stoji Hvar Ribanja i ribarskog prigovaranja Petra Hektorovića, nekoliko stoljeća kasnije otok na kojem se Mali i Draga brinu o staroj Madonni, a u posljednjih trideset godina mogli smo svjedočiti o Trećiću Osmog povjerenika i Visu Broda za Issu u književnosti, ali i filmskim i otocima kao što je slučaj s filmovima Kako je počeo rat na mom otoku i Svećenikova djeca.

Privlačnost takvog prostora i njegova česta tematizacija u književnosti lako je objašnjiva. Osim konotacije idiličnosti prirode, na zatvorenom prostoru likovi su upućeniji jedni na druge, što će samo po sebi djelovati kao katalizator radnje. Uz to, s otokom kao arhetipom, dolazi i niz već gotovih likova i motiva, otočana i njihovih života i odnosa, koje autor može jednostavno uvesti u radnju bez velikih objašnjenja čime oni ekonomiziraju književni tekst. Međutim, ovdje se već naziru opasnosti šabloniziranja koje često prati otočku književnost, zbog čega svaki roman i svaka priča počinju sličiti jedna drugoj, kao i otoci na kojima su smješteni.

Ne treba stoga čuditi što je posljednji roman Ante Tomića Nada također smješten na jedan neimenovani otok. Autoru to omogućava izgradnju priče koju će se često, pa i na blurbu, okarakterizirati kao urnebesnu i nevjerojatnu. Naime, roman prati nekoliko narativnih linija od kojih se izdvajaju dolazak Selima, sirijskog izbjeglice, na otok nakon nasukavanja broda kojim je namjeravao doći do europskog kopna, posjet Jozefine i Mije, para koji na otok dolazi zatražiti pomoć od otočke zaštitnice svete Margarete kako bi dobili djecu te boravak propalog tajkuna Nevena, koji se u posljednjim danima svog propadajućeg posla uvoza čokolade s jahtom praznog rezervoara usidrio u otočku luku sa svojom 40 godina mlađom partnericom. Uz njih nalaze se otočki starosjedioci, policajac Krste koji u sezoni policijsku postaju koristi u turističke svrhe i njegove četiri kćeri, od kojih će najstarija, Silvija, započeti vezu sa Selimom, što će biti jedna od središnjih ljubavnih priča u romanu, zatim Vinko, iznajmljivač apartmana, i lokalni majstor te Emil, profesor filozofije s pretjeranim libidinalnim nagonom.

Već paušalno nabrajanje likova romana svjedoči koliko je suvremenosti i njezinih problema uneseno u literarno tkivo. Od migracijske krize, pretjerane apartmanizacije i turističke eksploatacije sve do ciklične naravi kapitalizma u kojoj oni koji su donedavno bili na vrhu, sada broje svoje posljednje dane na propadajućim jahtama. Tomić se trudi od svega toga u vlastitoj maniri provučenoj kroz suptilnu felinijevsku atmosferu napraviti lagano i ugodno ljetno štivo oko kojega se čitatelj neće previše pomučiti. I to je možda najveći nedostatak romana, što on ne prelazi mogućnosti manire.

Književno iskustvo omogućuje Tomiću da pred čitatelja postavi neobične likove na granici realnosti, ali oni su gotovo ready-made tipovi kakve se nalazi u široj kulturnoj produkciji od književnosti preko filma do sapunica. Dovoljno je samo prisjetiti se koliko smo puta mogli naići na lik otočkog redikula, posrnulog bogataša ili mudrog svećenika. U tim je slučajevima teško postići originalnost koja bi zaintrigirala čitatelja naviklog na takvu književnost. Doskočiti tomu probalo se uvođenjem aktualnih društvenih situacija koje stvaraju ono što se u Tomićevom slučaju naziva urnebesnim svijetom.

Međutim, ako se sadržajni urnebes može jako dobro uklopiti u formalni red književnog teksta, onda od njega ne ostaje puno. Urednost romana nije nešto čemu treba težiti u strukturiranju priče. Iako se time zadovoljava čitateljski zahtjev za cjelovitom i zaokruženom pričom, a autor će sigurno opravdati svoj priznati status kod publike ispunjavajući njihova očekivanja sretnim završetkom u kojem svatko od likova dobije ono što je želio i zaslužio i napetosti radnje završe u savršenoj homeostazi (kao da se to od početka nije očekivalo), to će oslabiti onaj razlog zbog kojeg posežemo za književnošću. Riječ je o svim onim viškovima koji se ne uklapaju u poznate nam šablone razmišljanja i tjeraju čitatelja da reorganizira vlastita znanja i očekivanja koja ima o književnosti. Samo potvrđivanje prethodno naslućenih smjernica radnje i karakterizacije likova neće u čitanju ostaviti prijeko potrebne tragove teksta s kojima se može misliti.

Ipak, jedan je od potentnijih trenutaka romana Emilov ekspoze o arbitrarnosti granica kulturnih i geografskih koncepata kao što su Mediteran i Bliski istok. Prokazujući umjetno konstruirane kulturne, društvene, religijske pa čak i gastronomske prakse koje propisuju identitete s kojima se susrećemo, u tom trenutku pokazuje mogućnost drugačijeg zamišljanja zajednice koja će se temeljiti na otvorenosti i prihvaćanju osoba koje se jedva spase od utapanja na njezinim obalama: „Vire i narodi ovde su se krvavo istrebljivali, ali puno češće su se mišali, surađivali, dili pisme i priče i ricete (…) Sve je, ukratko, u ovon našen mediteranskon svitu jednako autentično i neautentično. Jednako istinito i jednako lažno.“

No i ta pretpostavka djeluje manjkavom. Je li takva zajednica moguća jedino na otoku? Na prostoru udaljenom i izoliranom od kopna čija se djelomična autarkija zadovoljava oskudnim resursima i ograničenjima, a čim se takvo uređenje pokuša proširiti na područje onkraj širokog morskog pojasa, ono posustaje i predaje se drugim silama. U konačnici i Utopija je otok. Ne znači li to onda da je i književnost jedan takav otok? Otok na kojem je moguć život koji na kopnu, u stvarnom svijetu, nije.

Možda smo se previše udaljili od Tomićeve namjere da nam u književnosti ponudi utjehu za svijet u kojem se nalazimo, ali ipak ne možemo se ne zapitati što ta utjeha čini književnosti i jesmo li s tom utjehom ostali zakinuti za jedno književno iskustvo.